Priče iz Hercegovine: Šipci, magarci i Austrijanci
Lavandina polja
Jedan golemi dio polja, četverokutno razvučen uza samu cestu, s njezine južne strane, lavandino je polje i to je u rano ljeto jedan od najljepših prizora koji se u ovom dijelu Hercegovine dade vidjeti: golemi blijedoljubičasti sag rastrt po polju, mirisan i mekan, bezbroj pčela nad njegovim sitnim cvjetovima, tu nastaje nadaleko poznato i kvalitetno lavandino ulje, ali i drugi proizvodi koje ta biljka cvijeće može dati. Nekada se nad zaobljenim redovima sadnica lavande moglo vidjeti stalno sagnute ljude, jer berba lavande težak je posao, lavanda je čvrsta biljka, no danas strojevi to obavljaju brzo i nepogrešivo. Uza to, golemi dio polja zaposjela je mostarska zračna luka, pa, kad gledam fotografije stare više od stoljeća snimane po ovom polju, čak i iz zraka, dohvati me neka sjeta: sve je bilo pod lozom, svaki milimetar.
Uzaludno sam tražio neku kotu ponad sela uvrh brda, ali toliko su naselja zgusnuta da se više niotkud ne može fotografirati polje u nekom većem obimu. No, zato su me iznenadile brojne ljepote u ovim, dijelom predgrađima Mostara, a dijelom naseljima vezanim uz Blagaj; zapravo, ako ne danas, onda će još sutra sve ovo biti golemi prigradski kompleks, uključivo s Blagajem, te neće biti potrebe pisati po vodičima i ucrtavati na kartama da je Blagaj mjesto desetak kilometara udaljeno od centra Mostara. U deset zadnjih godina, barem mi se tako čini, udvostručen je broj kuća koje se približavaju polju; dio njih nove su kuće vlasnika starih kuća u mahalama koje se polako prazne pod brdima, a treća faza novih kuća pripada brojnim doseljenicima - raseljenicima sa istoka naše zemlje. I, kako se drugdje po jugu i jugoistoku Hercegovine radi o hrvatskim doseljenicima iz Bosne, ovdje se pak radi o Bošnjacima.
Hercegovina je na prijelazu u pretposljednji mjesec u godini vrijeme dozrijevanja ''ljutunaca'', divljih šipaka, samonikli su i čitave su ih plantaže po kamenjaru, deseci, možda stotine ljudi ostavili su svoje automobile pod brdima i onako obiteljski za vikend pošli u njihovo branje. U Podgrađu, koje ime vuče još od srednjovjekovlja, zbog svoje pozicije pod Stjepangradom s njegove zapadne strane, nailazim na prelijepe prizore starih sokaka što završavaju nigdje, ali nažalost i napuštenih kuća po Kebinoj i drugim uskim mahalama prekrivenim šipkovim krošnjama, ponegdje još mirišu kravlje štale (mislim, meni krave i konji mirišu u svakoj varijanti), pasu one lijepo po napuštenim dvorištima jer trave je doista puno i na sve strane, sve ovdje kao da je iznova procvalo, i ruže i bilje, voće i povrće, toliko dugo traju jesenske topline da mi se čini kako ovo ljeto u Hercegovini traje još od početka svibnja.
Rijetke kiše pale su u pravo vrijeme, pa vidim da se dolje po polju još provlače traktori među povrćem kojega s ove visine ne mogu razaznati, ali glavna aktivnost po selima su također šipci. Iznenadila me jedna uska ulica posve potkovana asfaltnim kockama, kako su nekada ulice u centru Mostara bile podložene i taj uski put dovest će me u široko dvorište prelijepe kuće, građene još prije osamdesetih godina, u kojemu se ljudina prezimena Pobrić dao u cijeđenje šipkova sirupa, angažirao ga je netko iz obitelji Jelovac kojih je ova kuća, te tu vidjeh ovaj jednostavan proces. Napitak od šipka je među najzdravijima ljudskom rodu znanih i svi oni berači po brdima u svojim kućama ili gradskim stanovima također će ga cijediti na ovaj ili onaj način, a za imati ovakvu presu kakvu Jelovci imaju, valja imati i veliki prostor, pa ju je Pobrić smjestio u garažu, i nevjerojatno je koliko malo vremena treba da velika presa iscijedi sok iz vreće od trideset kilograma. Litar ovog soka po mostarskim tržnicama i po mahalskim prolazima stare jezgre Mostara, te svuda uz ceste a osobito po Blagaju, stoji deset maraka, i to je fin novac, pa nezaposlen svijet i tako nastoji doći do sredstava za život.
Prijatna klima
Bilo je i prije ovih šipaka po Hercegovini, ali ih je rijetko tko brao, što će reći, ljudi rade ono što ni sanjali nisu da hoće. Ovuda se, po sedamnaestom stoljeću vrzmao Evlija Čelebija, pa njegov Putopis o ovim krajevima detaljno opisuje kako je sve to tada izgledalo, te ću i sada i ubuduće citirati njegova prigodna i usporedna zapažanja isključivo iz izdanja nakladničke kuće ''Sarajevo - Publishing'' iz 1996. godine, a u prijevodu i s prikladnim komentarima Hazima Šabanovića. Elem, Evlija opisuje strmoglavo spuštanje do ovog raja iz smjera Gacka i Gatačkog polja, te se putopisac sigurno bio umorio, pa k sebi kad je došao, vidio Bunu i grad nad njom te kasabu pod njom, te ovo golemo polje, sigurno je živnuo i zapisao i ovo (...) Klima kasabe je vrlo prijatna. Tu ima vrlo mnogo grožđa, smokava, krušaka, jabuka i bijelih trešanja (potpuno odumire ta vrsta u nas, op. D. M.), tako da smo ove blagoslovene godine ovdje jeli prve trešnje. Zaista su to sočne i ukusne trešnje. Na glasu im je kiseli pekmez (tzv. nardenk), (i danas je, nap. D.M) i slatko vino (museles) od šipova (šipaka, narova, op. D. M.) što uspijevaju u ovdašnjim brdima. Maslina, čempresa, oraha, vinograda i bašča ima bezbroj (...) E, moj Čelebija, i danas ti je sve isto, samo masline prorijedile, ali i taj trend se budi.
Uzalud sam tražio ostatke srednjovjekovnoga dvorca što ga spominje Marko Vego u rezultatima svoga istraživanja objavljenog pedesetih godina, ali ništa od toga nisam mogao naći niti prepoznati, našao sam gdje je moglo biti vrelo rijeke Vrč prateći njezino usko suho korito koje čeka prvu kišu na nevesinjskom platou da oživi, a možda je to na mjestu gdje je već odavno muslimansko groblje u Podbrđu, na rubu kojega je česma, a ljudi su me upućivali i na golemu čatrnju, ali čini mi se da je ta neobična čatrnja danas na dijelu teritorija sela Dračevica.
''Godine 1955. sam našao temelje dvorca Bišće u Podgrađu kod Blagaja, u Hercegovini. Prema ostacima se vidi da je bio na sprat i da je imao svoju kanalizaciju od koje je nađen jedan dio, kao i pozlaćeni prsten sa graviranim konjem. Treba napomenuti da je ban Matija Ninoslav imao na pečatu dva konjanika na konjima. Nije isključeno da je naš prsten od humskih knezova. Nalazi se u zavičajnom Muzeju u Mostaru (nije evidentiran)'', napominje Vego, premda je valjda otad dosad to dovedeno u red.
Začuh revanje magarca i to me silno razveseli, te uđoh u prostrani i visokim zidom ograđen prostor iza stare kuće; to je štala ispred koje je sretno revao sivi ''kenjac'', ali njegov vlasnik osuo je na me drvlje i kamenje, vrijeđao me čak i sa ružnim aluzijama koje ne bi pridonijele miru i toleranciji ''na našim prostorima'', te ću ih u to ime prešutjeti, a samo zato što sam ga zamolio da mi dopusti fotografirati to biće koje i ovdje već odumire, a djed će mi: ''Nije ovo magare za slikanje, nego za revanje, ajde tamo oklen si došo!'' Ljubazan dedo, svaka čast. Tri su žene malo niže ubijale podne, kažu da su kavu davno popile, a da im snahe ''siguravaju'' ručak, pa se njih tri sabrale. Brzo sam na cesti, pun dojmova i fotografija, nailazim na jedini živi artefakt vinograda carskih, stari slavoluk, ili ono što je od njega ostalo; stoji naziv Carski vinogradi na njemu, no tu se sada uzgaja organska hrana, a slavoluk je samo šlagvort na podsjećanje na vrijeme kada je jedna carevina, austrougarska ovdje smijenila drugu, tursku, i kada su se austrougarski agronomi, i prije okupacije BiH, dobro obaviješteni o izdašnosti ove zemlje, o svakom vodenom toku i o klimatskom podatku, sve su ucrtano već imali na špijunskim mapama, dali u prvi pravi namjenski preporod cijeloga ovoga Bišća polja. Bilo je to prvi, a mislim i zadnji put da je cijelo polje, svaki njegov četvorni metar, bio pokriven vinovom lozom.
Naziv carski dobio je po logici, jer carski institut iz Beča po novoosvojenim regijama tražio je pogodnu zemlju da bečki dvor i viđenije restauracije nikada ne budu bez dobrog vina. Sigurno je bečkom caru bio dojadio onaj kiseliš od podalpskih i ravničarskih vina, pa se crnožuta monarhija bome ovdje bacila na ubrzanu sadnju. Brzo su tamošnji stručnjaci uvidjeli kvalitetu Žilavke i Blatine, o čemu enologinja i suvlasnica jednog od najcjenjenijih hercegovačkih podruma danas, u knjizi ''Hercegovina zemlja vina'', piše: ''Aneksijom BiH od strane Austro-Ugarske uviđaju se prirodni potencijali u vinogradarstvu Hercegovine, u to vrijeme u Europi masovno propadaju vinogradi zbog filoksere. Stručnjaci prepoznaju Žilavku i Blatinu kao najkvalitetnije, pridružujući im u uzgoju i sorte zapadnoeuropske grupe od kojih će se zadržati samo Alikant - Buše (bojadiser). U to vrijeme povećat će se proizvodnja, ali i kvaliteta, organizirat će se škole, tečajevi, a vinarski trgovci svoju djecu školuju u Kloster Nojburgu. Dobar glas o Žilavki i Blatini pronio se po cijelom svijetu, vina su ražena i izvozila se, osim u Austro-Ugarsku, i u Njemačku, Švicarsku, Španjolsku, Ameriku, Japan (...)'' Napominjem da je Sanja bila prva djevojka, uopće žena u BiH a koja se diplomom najmlađeg enologa, upetljala u vjekovni ''muški'' posao, i bila je najbolja na studijama u Zagrebu. Mislim da je danas već magistrirala, možda čak i diplomirala. Otac joj je umro mlad, u životnom i vinogradarskom usponu, kao curica uvijek mu se petljala oko nogu po vinogradima, te je sebi obećala da će nastaviti obiteljsku tradiciju, i ona je održana pod identitetom Vinovite, koja proizvodi čuvenoga Gangaša i čuva vinarski ugled ove zemlje, zajedno sa mamom koja je napustila sigurnost državne službe i mlađom sestrom.
Lokali k'o ludi
Ono što mi, kao osrednjem poznavatelju i nešto marnijem konzumentu vina nikada neće biti jasno, jeste upit: kako su ta vina u to vrijeme, a da ne spominjem rimsko, srednjovjekovno i otomansko vrijeme, mogla uopće dulje putovati a brzo se ne ukiseliti, jer višak kiseline brzo pretvara vino u ocat, ili nešto blizu tome, pa, onda nije ni čudo što je bio toliko nepotrebnih ratova i bitaka, zavada i spletki po tim dvorovima, i potezanja čakija po mehanama. No, dobro... Austrijanci trsovima zaposjedaju, osim ovoga i golemo polje kod Trebinja, oko Lastve, te nešto manje nasade po zapadu Hercegovine, jer se između Mostara i Trebinja provlačila pruga, pa je bilo lako bačve odavde ravno slati u Beč. A ozgar se do Mostara bačve spuštalo na zapregama, konjima i magaradima, a zapadnjacima je to bilo komplicirano i sporo. Monarhija je lokala k'o luda, no, o tom kraju i vinu ću ako ikada dobacim do tamo.
A ti, dedo, izgleda samo magareće revanje razumiješ!
Piše Dragan Marijanović-oslobođenje
Vezani članci