Priče iz Hercegovine: Macugićeva memorija
Na skitnju sa nama će i mladi fotograf Tomo Hrkač, sin Krunin, legende ovog zanata ovog grada i kraja, ali u zadnje vrijeme poboljeva, muči ga kralježnica i nije više za težih tura, ali mu je sin, također, uspješan fotograf, tako da se taj kućni posao u radnjici u središtu grada nastavlja.
Ilirske utvrde
Negdje na pola puta, kad zađemo u zaselke među gorama, pridružiti će nam se još jedan zanimljiv lik, jedan od onih koji ovaj posao čine lijepim i jedinstvenim, i koji ima svakakvih iskustava dovoljnih za nekoliko života. Nikada nisam išao iz Širokog Brijega prema zapadnim brdima, niti sam ikada prošao Bošnjakovo Brdo, a možda je i Ćavarovo, nikada se točno nije utvrdilo, pa ga ljudi i dalje zovu onako kako im je milije. Jedno je od tri brda pod čije se sjenke davno počeo naseljavati ovaj grad: na istoku je Cigansko brdo, a prema jugozapadu Brig sa samostanom i crkvom, koje će u devetnaestom stoljeću biti poput onih središta na američkom divljem zapadu: prvo crkva pa onda naselje. Doduše, tamo je bio i saloon, ali ni na Brijegu ih ne nedostaje. Bjelina neba i vlaga u zraku ne da ovjekovječiti panoramu grada sa ove strane, ljut je i Tomo premda je njegova oprema svemirska za moju, te se zaustavljamo pod starim hrastom "meduncem", duboke i ugodne sjene, a fra Vendelin mi govori da su ti samonikli starci zapravo kroz povijest uvijek bili postaje na putu s brda prema dolini i obratno; raspoređeni su tako da se pojave iza neke krivine taman kad bi i ljudi, konji i magarci natovareni brašnom ili čim drugim, upravo zatrebali odmor. Pa bi se tu motala škija, jer ljudi su na isti put izlazili iz raznih zaselaka zavučenih u makiju i kamen, i bila bi to i prigoda da se ljudi porazgovaraju.
Ima na ovom brdu i jedan kameni objekt koji zna zbuniti, neupućeni bi pomislili da se radi o nekoj staroj utvrdi, no, ništa od toga, to je obrambeni kompleks sa bunkerima, gradili su ga Mussolinijevi okupatori, i upravo kad su ga završili, valjalo im je 1943. godine poći, a objekt je zatrebao ustaškim i njemačkim postrojbama u jeku silovitih napada brojnih jedinica NOVJ - na samom sumraku Drugoga svjetskoga rata. To je jedan od ukupnih četiri talijanska bunkera raspoređena na dominantnim kotama s kojih se očima i cijevima posve kontrolirao grad, ali je za povijest i predaje značajnije to da su na tri od četiri ta brda velike gomile iz prapovijesti, ostaci nekadašnjih ilirskih utvrda. I prastari i tajnoviti toponim Krstine. Zapravo mi se ovaj ambijent čini posve zgodnim za, uz male preinake i prilagodbe, te dovođenje vode i struje, nekakvu ljetnu pozornicu, ili neku amatersku glumačku družinu, mogla bi se zvati i Bunker, jer se ovo mjesto u narodu i tako zove. Već nekoliko godina iz te utvrde blješti (moram li naglasiti da je i ovaj aluminijski?) križ i ne ide mi u glavu da ga se podiže baš u takvom mjestu. Nečija je pamet očito bila nešto "plića" kada se takvo što odlučivalo, ono jest, poznato mi je da je ovdje ne tako davno otkopan jedan ljudski kostur, čovjeka za kojim je obitelj dugo tragala, pa ga se našlo u sklopu intenzivne potrage za grobištima s konca tog velikog rata a osobito poraća, i uredu je da svoj za svojim traga ma gdje bio, živ ili mrtav, ali nije uredu dizati križeve ondje gdje im nije mjesto, ova utvrda pripadala je okupatorima, fašistima. Onima koji su naoružavali četnike koji su ovuda te dalje uz i niz Neretvu počinili strašne zločine nad nesrbima. Ovakvi postupci jedino su na korist trgovcima sveprisutnoga aluminija po grobljima i grobištima, a na štetu mjestima gdje križevi i ploče trebaju biti, obilazim takva mjesta, pošteno zapisujem sve što doznam o nedužnima stradalima u tom krvavom poraću, ali to ljudi moji nema blage veze sa ovom sramotom. Eto, 'ajte vi fino stavite talijansku zastavu, to je talijansko. Ili njemačku svastiku, zašto ne? Zar to nije ista priča? Uostalom, i mnogi su partizani poginuli po ovom kamenjaru, je li to znači da oni nisu bili ljudi? Zapravo, ovo me gadno primorava na iskrenu primisao na jedan poseban soj ljudi koje je iznjedrilo novo vrijeme, nazivam ih - ustbaše!
Ćaćine priče
Nevezano za ovaj talijanski bunker, ali je gola činjenica da se na grobištima i svetištima uz ovaj rat često, rado i ekipno pojavljuju i ljudi koji su obilježili vrijeme komunističkoga režima, uživali u njegovim blagodatima, sve go partijski sekretar (što im se ne da zamjeriti), nisu među njima rijetki ni vjerni suradnici Udbe (neka sami priznaju koliko je to uredu, jer puno je ovdašnjih ljudi bilo primorano surađivati s tom službom, ucjenjivani svim i svačim, pa treba i za to imati razumijevanja), ali ne ide mi u glavu kako se tako naglo prometnuše u neku vrstu neoustaša. Pa ih zato zovem tako kako ih zovem. Strašno, prestrašno i deprimirajuće je koliko ovakve neopreznosti, zapravo drskosti devalviraju stvarna stradanja hrvatskoga naroda ovdje. No, šutim o tome, ne gnjavim suputnike, ali da mi je to gotovo pokvarilo dan - jeste. No, ni deset ovakvih prizora nikada neće promijeniti moj stav prema ovim krasnim ljudima kamenitog zapada. I dalje šutim pred suputnicima, i ovdje iznosim samo svoj stav. A kad imam stav, onda ne volim pitati je li ispravan. Uostalom, mog pokojnog ćaću, taj isti Pavelić je, zajedno sa mnoštvom sedamnaestogodišnjaka naše Doline, po kukuruzištima Čeljeva i okolnih sela, po riječnim rukavcima i tavanima kuća, "nahvatao" i poslao na dugi put gubitnika, u onu strašnu blajburšku kolonu, samo da mu kolona bude brojnija, da impresionira Engleze koji će ju, ipak, u cijelosti izručiti partizanima, odbaciti kao vruć krumpir, otišao je kao golobradi seljačić, prošao je užase, partizani su ga u Beloj Crkvi "poklonili" jednoj srpskoj paorskoj obitelji koja je na Kozari izgubila dva sina u partizanima, da ga muče i svete se na mladom ustaši, no, oni su ga - spasili. Kako ga je spasio i Hasan Mešić, s kojim je odrastao u Čeljevu, no Hasan je bio povezan sa partizanskim pokretom, ta je kuća dala jednog poginulog partizana na Sutjesci, i ćaća je umalo zaginuo, na samo par kilometara do sela; rat je davno bio završio, proglašena amnestija koja za Hrvate nije vrijedila, pa su povratnici s Bleiburga sačekivani, odvođeni u brda i ubijani. Tako je moga ćaću Matu "zarobila" mlada partizanka. A on je išao normalno glavnim putem, nije smatrao da se treba skrivati, tako mu je rečeno i na željezničkom kolodvoru u Sarajevu, gdje mu je neki otpravnik vlakova dao čitavu "štrucu". No, ona ga je s uperenim ruskim automatom "kolutašem" naslonila uz stijenu, izvadila i repetirala pištolj, a on je molio, nemoj ti, bona, nađi neko muško da me ubije. Moram i ja nekog ubit, kazala je ona, jebem ti mater ustašku, opucala metak u zrak da vidi radi li to čudo od pištolja kojemu očito nije bila vična, a onda je naišao poručnik Hasan, u otvorenoj talijanskoj "kampanjoli", poslao ju u četiri materine, jer da se po Mostaru kurvala sa svakom vojskom, a sad je došla glumit silu među partizanima.
Tu mu je rekao da mu je, od degeneka, dvije noći prije, umro otac Stojan. Nosio je hranu partizanima na Dubravsku visoravan i maštao o povratku barem jednog od dva sina, no su ga dohvatili friško opetokračeni četnici tukli ga dok nisu bili sigurni da je mrtav. Negdje oko Hutova blata. No, djed se podigao i nekako došepao doma. Još je sutra kumu Kordiću pomogao obaviti vršidbu, stalno se držeći za bubrege, a navečer je umro. Stojeći i držeći se za stropne grede. Nije dočekao makar ovog mlađega vidjeti. Strašne su bile ćaćine priče. I objektivne, u to sam siguran. Nagledao se svašta, to mu je obilježilo i način života i način umiranja. Onda mi dođu ove ustbaše!
Što si se zamislio? - pita me fra Vendelin. Ništa, sparno je, velim.
Opasna divljakuša
Uskoro će mi pogled popuniti prekrasno brdašce, s kojega se bijele kuće, doimaju se posve nove, suputnici mi kažu da je to zaselak obiteljskoga nadimka Slomići, kuće jesu nove, a sačuvane i restaurirane su stare. Divna ilustracija za sve češći trend da se ljudi vraćaju zaboravljenim selima iz kojih su ih potjerala teška vremena, bezvođa i bespuća, ljute zime i vrela ljeta te industrijalizacija. Uključivo sa čitavim vojskama ljudi progonjenih samo zato što su Hrvati, pa je Rankovićev pasoš mnogima zapravo i dobro bio došao. Ispod zaselka je njegovano polje. Put uređen. Dalje se uspinjemo uskom, više stazom nego putem, a nakon što je prestao asfalt, nastavak od nekoliko kilometara je betoniran. To su nekadašnji stanovnici zaselka Radešnica, naše sljedeće postaje, sami betonirali. Ondje su nekoliko ljudi stare kuće pretvorili u vikendice, i trojica domaćina vratili su se nakon burnih života po gradovima u kojima se nikada nisu osjećali doma, pa su uz malo ulaganja opet naložili vatre na starim ognjištima, opet beru svoje orahe, gledaju u zlokobnu liticu Velike Drage, narod ju češće zove Bila Draga, zbog stvarne bjeline kamena, osobito u dnu dugog u uskog tjesnaca, kroz koju s kasne jeseni, zime i ranog proljeća teče vrlo moćna presušnica, Ladina rijeka. To se u biti zove Brina, kadšto i Brinja, svuda se po Hercegovini brinjom zovu slični kanjoni. Po južnoj Hercegovini, pak, prirodne i vještačke kanale, gdje nema kamena nego samo zemlje, u kojima se i tijekom ljeta zadržavaju baruštine, narod zove - blinjama. Ova ovdje, a valjat će ju proći, sakuplja ogromne količine oborinskih voda, sa Čabulje, ali i sa vrela na brdu Kulica, kod sela Boigodol na širem prostoru Goranaca. Kako je to vrelo na za samo metar od tisuću i dvjesto njih nad morem, i kako je Čabulja zimi gotovo glečer, normalno je da je ta voda užasno hladna i da se tako zove. I da kroz nekoliko mjeseci u godini bude prava opasna divljakuša, kojoj nipošto ne treba prilaziti. E, tu nas čeka Dragan Ćavar zvani Macugić, i taj je nadimak odavno nadjačao njegovo ime i prezime, jer Dragana i Ćavara po ovom kraju je koliko hoćete, a Macugić je samo jedan! I čekaju nas uzbudljive priče i avanture s njim. Tu smo već u debelom pojasu pod Mosorom, brdom - planinom, nekoliko metara iznad osam stotina, tu je uglavnom okončana duga i mučna priča o škriparima i oznašima, tom stalnom lovu jednih na druge, pobjednika na ionako poražene, koji se jesu skrivali i bježali, imali i jatake i izdajnike, a, siguran sam, ti škripari ni sami nisu vjerovali u ono što su govorili, ili je možda vjerovao jedan, ali je bio zajeban pa su mu ostali morali povlađivati, ukratko; svi kao da su jedva čekali da to skonča. Osobito je borbena bila mosorska skupina škripara, pod zapovjedništvom Vinka Škrobe, Ozna im nikako nije mogla stati u kraj. Iseljeno je u dolinu cijelo područje. Divlji je to i teško pristupan kraj i danas, a kamoli tada. Ozna je u redove škripara ubacila svog čovjeka, donedavnog ustaškog časnika, taj je brzo stekao povjerenje iznemoglih ljudi koji su spavali po pećinama, zimi po napuštenim stočarskim naseljima u planinama, pa je dio mosorske skupine pobijen na spavanju, a zatim doslovno spaljen, neki su ubijeni u zasjedama, a jedan se nije dao živ u ruke, te se otisnuo sa ove litice, a voda ga je izbacila nekoliko kilometara južnije. To mjesto na Mosoru je obilježeno, jednom godišnje se gore sakupi oveća grupa ljudi, održi se misa, to je OK, a bogme se zna i fešta napraviti. S tim da svatko mora na leđima ponijeti ako misli štogod pojesti i popiti.
E, ovdje, u Radešnici, Macugić će mi ispričati ono što je očima vidio, bio je mali, ali "ko da danas gledam, i uvik mi se, kad god pogledam u ovu zidinu, ta slika vrće prid oči". Ozna je maltretirala ljude koji su živjeli u ovim krajevima, zapravo je Ozna pobila više civila koji ni sa čim nisu imali veze, negoli je ubila škripara. Uostalom, današnji kroničari preskaču i jednu važnu činjenicu: nisu baš svi škripari ni pobijeni. Čak je malo njih, a koji su još živi, koji se pojavljuju u rujnu na tom mjestu na Mosoru. Možda zato što su stari... E, ovdje su u selo upali naoružani vojnici, puno ih je bilo, ljudi su smatrali da su dovoljno nisko od Mosora i da ih se neće dirati, pa su izvedeni među suhozide i maltretirani optužbama za pomaganje škriparima. Među njima i djevojče Anica Ćavar. Zajedno sa cijelom obitelji. Ispitivali su Anđelka Ćavara, čovjek je mucao, a Oznaši su procijenili da ne veže riječi zato što laže. I tu ga upucali. Uzalud je Aničin otac, Ivan, zvani Beg, tvrdio da se svojim poslom bave, da nemaju veze o postavljanim pitanjima, dobro, moguće da je netko u selu nekom škriparu dao koru kukuruze, ne mora zato biti ubijen, godina je četrdeset šesta, jesen rana, u Belinu je već obnovljen park i katedrala, a Anici je postavljeno jednostavno pitanje: "Za koga si?" "Ginem za Isusa Krista a protiv komunista!" Svi iz streljačkog voda su sasuli rafale u nju. Nije se uspjela prekrižiti, opraštajući se od života. Njezin je odgovor bio legitiman, njezino pravo da bude vjernica također je bilo legitimno i zašto bi morala biti za komuniste? Tu je počinjen zločin za koji nikada nitko izvan lokalnih razina nije niti čuo, a kamoli da je netko odgovarao za njega. Zašto Anici, ovdje, uz ovaj zid ne postave ploču? Čime je to zaslužio jebeni fašistički bunker?
Eto, zbog ovakvih tragedija, kakva je Aničina, u svakom mjestu kroz koje prolazim, bilježim makar jednu. Jer se nikada nisu bilježile, makar ne u medijima tada, a i sada svaki medij ima neku svoju naravnost. Zlo je zlo, činili ga crni ili crveni, a, svejedno, našlo se ulica za svakakva imena, a nijedna za Aničino! Uza svu muku, oca i sestru odveli u zeničku robijašnicu i Macugić je već bio mladić kada je pomagao otkopati Aničine kosti ispod ovlaš nabacanog kamenja: "Držao njezinu lubanju u rukama i plak'o ko dite", priča Dragan. Slike su to koje ti obilježe život. E, priča Macugić, imala je Radešnica puno zanimljivih likova. Zanimljiv je bio predratni komunist, Marijan Ćavar, bio je španjolski borac. Vratio se izranjavan u stalnim borbama sa Francovim falangistima, bio teško bolestan i rat je provodio tu u Radešnici, gdje je umro, 1943. godine. Dok mi Dragan priča o njemu, zamišljam kako bi on postupio da je mogao vidjeti djevojčicu pred streljačkim vodom. Marijan je bio učen, opismenio se jer je momkom bio dijak kod franjevaca na Brigu, ali pomalo nerazumljiv ljudima koji su bili pritisnuti poslom a ne knjigama, i upravo proglašena NDH ljudima se činila legalnim ostvarenjem sna o svojoj državi, a kad je 1942. godine osnovana i vojska, mnogi su pošli u nju. Premda, bilo je slučajeva, uglavnom povijesno netretiranih, gdje bi brat pucao u brata, ubio bi ga dakle, ako su njihove ideologije bile različite, a time i vojske u koje su kanili poći. No, Marijan je svejedno koristio svaku dopustivu priliku - jer su prilike za njegovu priču postajale sve neprikladnije! - i susjedima govorio o smislu borbe za "komunu". Valjda je on tako objašnjavao komunizam, ne spominjući ga nužno u sukobu s vjerom i vjerovanjem u božje milosti i dug i sretan zagrobni život, ili bar nešto slično, ali, kada dođe ta "komuna", onda on osobno ne bi išao u crkvu!
Imao je "španjolac" tri brata, oni su ono baš bili vjernici. Pa ih u trošnoj kući zatekao jak potres. Roditelji prizvali Boga upomoć, jednog, jedinog i pravednog, no kako potres nije prestajao, Marijan je rekao: "Men' se čini da nema jedan, ima ji najmanje četeri, kako trese!" E, upitat će njega susjed Šimun, nadimkom Jarkić, maran i dobrostojeći domaćin, s dva rala volova, moćnim konjima, punim ambarom žita i kukuruza, punim svinjcem i oborom za stoku; taj je ukućane pretvorio u soldate, sve je to rano ustajalo i po cijele dane radilo. U politiku se Šimun nije petljao, pa je zatražio od Marijana da mu objasni, kakva bi bila ta komuna i kako bi se u njoj živjelo. "E, to ti je moj Šimune, taka država di bi ti bijo ko ja, a ja ko ti!" Šimunu se već bilo učinilo da je predugo u besposlici, ali morao je riješiti to sa Marijanom, pa mu je, otpuhnuvši dim, rekao: "More Bog dat, moj Marijane, da ti budeš ko ja u toj komuni. Ali, vire mi, ja nikad neću bit - ko ti!" Možda je ovo i ilustracija o tome da ovdje nije bilo one crnogorske, i ne samo njezine logike, po kojoj bi otac slao sinove u dvije vojske, kao, jedan mora pobijediti. Ne, ovdje su vjerovanja u ideje išla do zagriženosti. I nekoliko samoubojstava. Tako razmišljam dok Tomo opravdano grinta na katastrofalnu svjetlost a povukao je brdo opreme, krajolici su jedinstveni, a nebo bijelo i neugledno, a fra Vendelin i Macugić prevrću nekakav čvrsti svjetlucavi grumen po rukama. To je? Da me ubijete, ne mogu se sjetiti što su mi odgovorili, nekakav je to kristal, ruda koje se ime završava na kalcit. "E, ovo bi mljeli, pa zamišali sa glinom." "Zašto?" "Ovo bi glinu očvrslo, pa bi ćupovi bili tvrdi, a u njima s mišala pura, kualo se ili držalo žito, ovisi koliki bi bili. Ta nije narod ima posude ko danas, sve je bilo ili drveno ili kameno, ili od gline ako bi čovik zna sotim (sa tim, op.a.) radit. Ja san vazda ko dite radio, ovo se prostre po suoj volovskoj koži, i - udri. Nije to lako bilo smrvit, ma kakvi..."
Sestre Čuljak
"Pomaga bi Mati Ćavaru, zvanom Kokezina, pokoj mu duši, umra je 1959-te. Obećava bi mi svake godine dat pet banki. Ali ujesen, kad vagne duan. Ma, kakvi, nikad ništa. Pa meni zborili ljudi, de ti njemu, Macugiću, probuši ćup, on svakako ne vidi. A smišan je bio Kokezina, nego bi ga zva i Kokur. I dosjetljiv, Agata mu se žena zvala, pokoj i njezinoj duši. Kad je no bila Austro-Ugarska, on ima pušku, a kad je došla kraljevina, žandari mu je oteli. A potegla ga želja za lovom, i zna za samo jednu pušku koju bi mogao zatražiti. U fratra u Gornjem Gracu. Ali, kako ju zatražiti? Pa pošalje ženu Agatu. Ova uzbrdo, Valjenisus pratre, Valjenisus Agata, kojim dobrom? Došla ti tražit pušku! A što će tebi puška? Tu Agata ispolji neznan osjećaj za pjesničku rimu: 'Posla me Kokur Mate/ da mi pušku date./ Da ubije lisicu/ da odrani dičicu./ Neće zeca veda (nego, op. p.) voli sveca./ Daće ga dičinjoj mami/ da ga nosi - vami!"
I ovaj joj da pušku Agati da nosi Mati, ali nikada se nije doznalo je li fratar "kusnuo" obećanog zeca....
Ajmo mi do kanjona, tamo se, 1985. dogodila priča koju je pratila cijela bivša država i pola svijeta. Priča o sestrama Čuljak, a Macugiću je opet bilo suđeno biti i svjedokom i sudionikom. Njegova je memorija zrela za memoare...
Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje
Vezani članci