Priče iz Hercegovine: Gora liječi što doktor ne može

Valjda se samo posebni i odvažni i odlučuju na ovo carstvo samoće u nepristupačnoj gori, punoj ptičjeg pjeva. To su ljudi kojima je dojadio ljudski ''pjev'' i na neki način, uglavnom, prisjeo svojedobni boravak u gradu.

Sam u selu

Takav je i Andrija Šunjić, jedan od četvero preostalih stanovnika sela Šunjići, zapravo on i supruga čine pola njih, ali toga dana bio je posve sam u selu.
Njegova kobila Čigra pritrčala nam je onako kako gostima pritrčavaju psići čuvari, no taj se izvrnuo na leđa u orahovu hladu i nije ga bilo briga za neznance. Očito je lovački pas, taj tjera divlje svinje i ljudi ga uopće ne zanimaju. Čigra nam se razveselila, ne zato što smo joj ičim mili i dragi, nego zato što je skontala da ćemo otvoriti dvorišna vrata, koja ona uporno pokušava otvoriti sama. ''Vazda oće u avliju, ko dijete je'', veli nam domaćin Andrija, još s vidljivim posljedicama nedavne teške operacije srca. Da nije bilo te operacije, ne bi ni silazio u grad. Dolje mu žive djeca. On je sebi davno obnovio kuću, skromnu, ali s prostranom okućnicom, natkrivenu odrinom i prepunu povrća. Plodna je raštegorska zemlja. U kut je objesio stvari nađene u pojatama, posljednje tragove načina života njegovih predaka. Doima mi se kao mali viseći muzej.

Kosti više nisu mlade i teško srastaju, pa ga svaki uzdisaj zaboli. On je dijete ove planine i dok je živio u gradu, samo je sanjao kada će se vratiti. Ali, Andrija ne spada u tipove koji umiru sanjajući, on ostvaruje svoje snove. Valjda zato što su skromni: vratiti se tamo odakle si potekao, nemaš to više raditi u gradu.

Bio je profesionalni vozač u JNA. Fin posao, stan, plaća... Otac ga nikada nije učio da su Hrvati ičim posebniji od drugih, niti da igdje postoji ijedan takav narod: ''Vjeruj mi, ja ništa o tim vražjim četnicima i ustašama posebno nisam znao, niti me zanimalo, meni su partizani bili najpozitivniji. Jebo nešto što je davno bilo! Nisam ja primjećivo ni krajem osamdesetih da se nešto posebno događa.

Gledo sam svoja posla. Valjalo je hranit i školovat djecu. I sve je tako nekako klapalo do dvades četvrtog rujna, devedeset prve.

Sjedimo mi u restoranu, jedemo, kad eto ti na vrata jednog mog komše odavle s Raške Gore, bio je poručnik, odrasli smo zajedno.

Neko mu nazva zdravo, a on, i pet ni šes, nego: E, nema više od danas zdravo drugovi, nego - Pomoz bog junaci! Ja sve mislim on se zajebaje, ali bome nije, nego pod rukom nosi šubaru i tu kokardu sa četeri es, za koju nisam ni znao ni kako izgleda ni šta ta četeri es znače. Bilo nekoliko dana do plaće, ali je nikad nisam podigo, jerbo sam se ja podigo i više nisam išo tamo. Razočaro sam se skroz u njega, iako su njegovi u onom ratu svi bili četnici, a vodili se ko partizani.

Sve sam ja to kasnije sazno. I bio sam bez posla, onda je počelo šta je počelo, ja opet autobus, opet vozač, samo sada u HVO-u...''

Pogibija vojnika
Vozio je Andrija vojnike i negdje pod jesen devedeset druge do nas novinara došla je vijest da je neki autobus HVO-a nagazio na protutenkovsku minu, negdje na sjeveroistočnom dijelu mostarske bojišnice, sjećam se da sam odmah išao tamo, bilo je nekoliko mrtvih vojnika i puno ranjenika, a teško ranjen bio je i vozač kojemu nisam saznao ime. Vojnici su sljedećega dana bili ukopani u groblju u Cimu, i sjećam se tog tragičnog ukopa golobradih mladića, slike s njega davno su negdje zaturila brojna preseljenja. Taj vozač bio je Andrijao... ''Odvelo me u hitnu, skrpili šta su mogli, ali noga je bila problem. Hoće je sjeć, neće je sjeć, jedan ortoped u Širokom kaže: Treba je blokirat, od pasa do stopala. Ja svatim da je blokirat isto što i nogu odrvenit, i ja bjež. Pa neka bude šta će bit. Dođem evo ovdje. Jednom nogom migam, druga se za njom vuče. Po cili dan hodo sam i jauko. I pušku nabavio. Svak nabavljo ratne, a ja lovačku pušku.

Virova sam u se, ortopedu svaka čas, ali, to je bilo vrime kada se svaki dan taki odluka puno moralo donosit. Ja sam sam za se odlučio. I, da ti skratim, nakon dugo mučenja, pomaknem ja prste. Gledam kako se miču i ne virujem svojim očima! Kad sam to dobro utvrdio, odem ja u Široki onom ortopedu. On blene u me, a ja mrdam nogom, savijam je u kolinu i mrdam prstima! Jebeš medecinu, koliko Raška Gora more čoviku bit od pomoći!''

Potom je Andrija ''utegao'' kuću, ostavio jedan fin prostor za goste, uglavnom su to njegovi lovci, ukrasio je svojim brojnim trofejima, svega tu ima, od glave vepra od preko dvjesto kila do vučjih čeljusti, sokolova, orlova, tetrijeba i rogova od ovog i onog, onda onih bijelih kljova posloženih u goleme prstenove; ima tu i šank, mjesta za najmanje trideset ljudi, organizirao je on i pravi planinski gater, nahvaćane divlje svinje hranio je u njemu i, baš kada su dvije divlje svinje trebale na svijet donijeti mlade, srce je počelo davati sumnjive znake. Prvo što je uradio pred odlazak u bolnicu je da je oslobodio gater, sva divljač radosno je potrčala u slobodu šume i izdašne pašnjake kasnoga proljeća, a te dvije svinje na svijet su donijele mlade negdje u nekom klancu, u nekoj dragi, gdje to i inače čine. Računao je Andrija, operacija je operacija, može proć dobro, a i ne mora, pa ne bi nipošto otišao na onaj svijet a da divljač ne oslobodi. Samo čovjek i zvijer na isti način vole i znaju planinu, no čovjek se sve više pravi lud. Andrija je jedna od sretnih iznimki.

Njegova čvrsta volja za životom i istinsko uživanje u njegovim prednostima u uvjetima svekolike slobode, pomoći će mu da prebrodi i ovu nevolju. I da naiđe opet na te mlade svinje. Čigra je njegova miljenica, nikako se ne miri s tim da je izvan ograde, pustio bi on nju unutra, ali njezinim moćnim zubima u vrtu je previše slasnoga i nadohvat. Uključivo sa lozovim trsovima. Čigra je Anđelku sve. Oni vladaju ovim prostorima, osvajaju ga u prelijepa jutra i sunoćja i promatraju zlatne izlaske sunca nad istokom Veleža i rumene zalaske za goranačkim brdima.

Kažem da smo krenuli put Domazeta, no on, razumije se neće moći s nama, ali će mi izdiktirati puno stvari koje imam za vidjeti. A i mnoge će se nedoumice razriješiti, pa makar se za neke od njih nikada neće pronaći prava istina, kao za onu o mističnom križu koji je navodno bio podignut onom fratru što je preživio onaj krizmeni masakr iz, najvjerojatnije 16. stoljeća u Đubranima, pa ranjen dojahao do pod Domazete, pa tu umro. Te mu mještani tajno isklesali taj golemi križ i stavili ga nad njegov grob. To je jedna od verzija, dopunjena s podatkom da je križ kasnije prenesen do ograde nove crkve. No, Andrija kaže da nije čuo da je ta verzija baš posve točna, da se u Šunjićima oduvijek pričalo da je fratar dojahao do zaselka Beraka, gdje su oduvijek živjeli pravoslavni, i da se o njegovoj sudbini nikada ništa pouzdano nije doznalo, ali, što se križa tiče, Andrija je bio jedan od onih koji su ga izvadili iz nekog suhozida i dovukli do mjesta gdje je sada uspravljen. Tako da nedoumica i definitivno ostaje nedoumica, a i to je nešto... Valja pustiti narodu da vjeruje u verziju koja mu je najbliža.

Nova crkva
Na putu za Domazete uživam u divljim predjelima, gora miriše kao golemi cvjetni vrt, čudim se kako ni na kakvoj mapi nisam našao taj toponim, tek na vojnim kartama, još od austrougarske uprave, taj predio zaveden je kao Orovica.

Uskoro ću raspetljati tu stvar, jer ime Domazeti koristio je narod, valjda zato što se nekada davno tu pojavio čovjek koji se ''udao'', pa ta kuća dobila doma zeta, i ostali Domazeti, a zapravo je riječ od nekoliko zaselaka, odvojenih i fizički, a kroz dalju i bližu povijest, nažalost, i na sve druge moguće načine. Jedan kip Svetog Ante, najpopularnijeg sveca Raštegoraca, ali i zapadnih Hercegovaca općenito, skupljao je gušterice na suncu.

Izbijamo na zaravan kojom dominira nova crkva, nekako mi se na prvu nije uklopila u viđeni ambijent, valjda zato što se ništa što je novo u isti ni ne može uklopiti...

Piše: Dragan Marijanović oslobođenje