Priče iz Hercegovine: Duhan žestac i kamen zemljac
Blagorodna zemlja
Upravo zahvaljujući kvalitetnoj zemlji koju su bujice donosile s brda, to je neka crvenkasta blagorodna zemlja, sve na njoj rađa bolje nego drugdje. A, gdje je god Bog ljudima takvu zemlju dao, dao ju je malo i bezvodna je, pa se u Vranjevićima još nadaju da će netko jednom održati bezbrojna predizborna obećanja i dovući amo vodu s Bune, jer da amo stigne voda, stizali bi i ljudi. Jer puno je kuća u Vranjevićima još praznih, premda se zadnjih godina zamjećuje trend povratka dvadesetak mlađih osoba; nekada su Vranjevići bili dosta naseljeno mjesto, živjelo je tu gotovo osam stotina Bošnjaka i šezdesetak Hrvata, od kojih se vratilo dvadesetak, starijih, naravno...
Džamija je iz sredine osamnaestog stoljeća i nalazi se na listi zaštićene spomeničke baštine. Zove se po mjestu na kojemu je izgrađena: Guvnine. Znači, mjesto gdje se nekada konjskim kopitima od klasja odvajalo zrnje žita, a ljuštura se puštala niz vjetar. Netko je opet zasijao žito, mislim da je to pšenica, izrasla već desetak centimetara. Parcela sa duhanom je strma, i domaćin je izvadio svaku stabljiku, ne znam hoće li ih pustiti da ovako strunu pa ih zaorati, ili će ih pak pokupiti pa zapaliti kad se osuše. Pravi duhan voli strmine, jer ne zadržavaju korijenje u vodi, duhan dobije koliko mu treba. Ovdje je duhan nešto ''tvrđi'', jači od ravničarskih duhana. Uvrh njive je visoka kuća i niski gospodarski objekt, a možda i štala, po zidovima kojih se zlate niske ove biljke, koja je zadnjih godina predmetom najcrnjih kampanja u svijetu.
Domaćin je umoran, mislim da je upravo završio to čupanje stabljika. Navodi me da parkiram u usku strmoglavu uličicu omeđenu suhozidom, tu se staje i polazi pod ručnom. Koliko ga imaš? Ravno devet 'iljada, odgovara Šefik Obad, a žena mu Šefika nisku po nisku duhana unosi unutra, jer duhan ćuti kišu, postane mekan i savitljiv, duhan njuši vlagu bolje od svakog meteorologa, i kad duhan omekša, brzo će kiša. Krava pase oko kuće, a dječak iz susjedstva odmah je dotrčao vidjeti tko je to došao do Šaćira. Isplati li se raditi duhan, Šaćire? ''Isplatilo-ne isplatilo, o' čega će čo'jek preživit. Tako da se isplati. Duhan je dobar i tražen, jedino što ja sve radim ručno. A vode nemam, da mi je kakva čatrnja, k'o da bi se rodio, a vodovod da ni ne spominjem.''
Pokazuje mi oveći limeni rezervoar, i tu je nevelika količina vode s kojom u ovoj mahali raspolaže Šaćir Obad, njegovo blago i njegove njive. Katastrofa! A čatrnju ne može napraviti sam, kuća je gotovo naslonjena na brdo, kao i ostale, i tako je svuda po svakoj mahali ovdje. Treba tu miniranja i kopanja građevinskim strojevima, a on za to nema novca. Ali je optimist: ''Slušaj, meni ne ide u glavu da se ne more živit - more! Ono, jes' da je malo teže. Sve što jedemo je naše, a kad dođe vrijeme, onda ja i žena u brdo, pa beri kadulju, smilje i drugo ljekovito bilje, a doli u polju ima otkupna stanica i otkup je zagarantovan. Lako je reć nema posla pa gledat u nebo... Mi vazda nešto radimo''.
Vrijedan čovjek
Kukice na koje se vješaju niske duhana su drvene i svaka je iste veličine. Niski je jako puno i svaku kukicu Šaćir je u brdu našao. Stvarno vrijedan čovjek. Ako vamo skrenem, dokle mogu doći, pitam, a on me upućuje na Bašića mahalu, jer ovuda su razbacane Čolića mahala, dvije kuće Ćumurija, njih Obada su tri kuće, a u Bašića mahali, preko koje se više nigdje ne može, zateći ću Dervu Bašića, veseljaka koji je odmah istrčao da vidi tko dolazi. Jer se tu baš često ne dolazi. Kuće su pod putom, a one stare, u kojima se nekada rađalo i živjelo ili su posve napuštene ili su pretvorene u štale, kao njegova. Dervo je radost za putopisca, o svemu hoće a i zna govoriti. Odmah mi se pohvalio da je proširenje iznad kuće sam napravio, i sam ne zna koliko je mina u kamen uvrti, ali se evo namjernik ili zalutali prolaznik može s autom k'o čovjek okrenuti. Ja, kad bih morao ovim uskim putom unatrag voziti, radije bih se tu oprostio sa starim terencem! Rječiti Dervo mi pokazuje kuću u kojoj se rodio 1939. godine, i ona je, kao i sve što je građeno ovdje - od kamena: Bio sam prvo dijete, i, kad je majci došlo da me rodi, doš'o čo'jek i opalio puškom! Što, od dragosti? Ma, kakve dragosti, nego da prepa'ne mater. Eto, taki nekad bio običaj, k'o žena se prepa'ne i odma' rodi. Tako sam se ja rodio. Moja Zila bila sitna ženica, zato se i prepala, a babo Meho bio radišan poljoprivrednik i velik hajvan drž'o...
Rječiti Dervo odvodi me do džamije. Ili nečeg sličnog, jer munaru nisam vidio iz podnožja. Eh, reći će, šta sam pusta cimenta i šljunka i pržine na konju dovuk'o kad se ovo pravilo, vidiš ove kamenove? E, to ti je od stare džamije, vidiš đe se mećalo drvo, da drži. To ti je sve kamen zemljac... Kakav je kamen zemljac, Dervo. Ni nalik ovom kamenu što je iznad zemlje, to sam davno od majstora naučio. Ovaj kamen što je vazda na kiši i na suncu se mrvi, ne da se fino obrađivat, a zemljac se vadi iz zemlje, muka je to živa, ali ga majstori režu k'o sir, vidiš mu ćoša, k'o da je jutros isklesan!
Nisam siguran je li se tu radi o spominjanoj džamiji, ne znam dok ne obiđem cijele Vranjeviće, ali je ovdje očito nekada bila drvena džamija, a drvene grede uvlačene su u i sada vidljive utore, mora da je ta džamija, drvena i sa kamenim postamentom bila lijepa, sigurno je bila pokrivena kamenim pločama i imala drvenu munaru. Tada je dosta svijeta živjelo ovdje, a onda su za ljudima otišle i džamije. Ovdje je ostao mejtef, i Dervo kaže da redovito dolazi hodža iz Blagaja, da se vjerske dužnosti, osobito o ramazanu, redovito i uredno obavljaju, ali da bi oni ipak voljeli da im Islamska zajednica ovdje dogradi munaru, a, brate, i oni imaju džamiju, jer su je prije mnogih drugih imali. Doduše, ovdje je tek nekoliko familija, Bašići i Ćupine, ali bi dobro došla i vjernicima iz susjednih mahala, i Dervo se sve nada da će jednom opet moći iz doline vidjeti munaru u svojoj mahali. Inače, u ovom dijelu Vranjevića tijekom prošloga rata bilo je puno izbjeglica, u samoj džamiji živjelo je nekoliko obitelji, dimnjak je bio provučen kroz prozor, bili su to ljudi uglavnom iz dubravskoga kraja, razmješteni po kućama i u mejtefu, a najviše je bilo Turajlića. I Dervo je svaki dan silazio u Blagaj, e ne bi li se dohvatio vreće brašna, samo više nije imao konja nego je na leđima donosio sve od čega su mogli preživjeti i oni i tolike izbjeglice. Najžalije mu je bilo brojne djece; izišla bi se igrati, a granate mrve kamen. Eee, bilo - ne ponovilo se.
Radio je Dervo u Građepu, još kad se građevina u Hercegovini počela razvijati, počeo sam od prvih ''kolotura'', kaže, a to su vitla za ručno podizanje građevnog materijala, bio je dvije godine u Njemačkoj, tamo ranih sedamdesetih, vario je, ali mu je nastradalo oko, i danas, kad zbroji tih četrdeset eura za to stradalo oko, te ovih 310 KM od Građepa, on nekako preživljava sa ženom Hašimom. Hašima je iz Prenja, ne planine, nego jednog lijepog sela u Dubravama, na desnoj obali Bregave, koje svakako namjeravam posjetiti. Đe je tamo nađe, Dervo? Ih, ja sam nju odma' ovaris'o! Bio mevlud, ja se zatek'o tamo. Vazda slao pisma, sve dok nismo zajahali konje i u Prenj. Otad smo ovde, kuću sagradili, podigli četvero djece, tri sina i 'ćer, svi su u Opinama, vazda nam dolaze, a sin Emir je u Atlanti, u Americi, pričamo s njim preko onog kompjutera, gledamo se, a samo što ruku jedan drugom ne moremo pružit! Eto... da mi je samo brat poživio, ali ne dade mu se. Bio je moj Ćamil inžinjer u Sokolu, pomoćnik direktora, bio i mašinac i ekonomista. Oba fakulteta završio. Ali, rat nesretni; reklo im, a živio je on u centru Mostara, ajde, bježite odavlen dok vam je vrijeme, a on da ku'će bježat iz svoga, ta nikome se nije zamjerio. Ovi imali čorape na glavama: Bježite i ne okrećite se, tako ćete glave sačuvat. On jamio dječiju torbu, metno najpotrebnije, obuko dvoje 'lače, ali kad je prelazio kod HIT-a, pogodi ga. I ostalo mu tu bijelo preko dvjesto dvades dana. Onda neki Gačani izvlačili ljude s ničije zemlje, za pare. Mog Ćamila prepoznali po toj torbi... E, šta rat učini.
Najbolji kamenjari
Pušimo škiju i šaljemo dimove u košćelinu krošnju. Dervo pokazuje sliku što ju je Emir ponio u Atlantu, pa se tamo Ameri čudom čude tepsiji s pitom njegove Hašeme.
''E, sjetio sam se: najbolji su kamenjari (majstori za kamen, op. a) bili jedan Todorović iz Uborišta kod Nevesinja i Savić od Nevesinja, te jedan Huso iz kasabe...''
Gdje kasaba? To ti je kad je neko baš ono iz Nevesinja, iz čaršije, to mi zovemo kasaba.
Hašema me nutka svim i svačim, hoš bolan da ti pitu nabrzinu smotam, bi li jedne blječve, naplela sam ja toga?
Fala, Hašema, kava i škija su dosta. I ova ljudskost zbog koje vrijedi hodopisati..
Piše Dragan Marijanović/oslobođenje
Vezani članci