Priče iz Hercegovine: Domazeti i duga povijest na kratkom prostoru

I upravo me bila popustila ljutnja što sam cijelo vrijeme, razgovarajući sa Andrijom Šunjićem, njegovo ime zapisivao kao Anđelko (ali Andrija je već dugo odveć na sve ravnodušan, zato je i otišao živjeti u planinu da bi takav bio, a taj Anđelko netko je posve drugi i često prisutan u mom životu, pa me tako ''prenijelo''), kad me, zajedno s ushitom što sam ga napokon ugledao, obuze i neka čudna ljutnja zbog neukusa postamenta na kojemu je nakon više stoljeća opet uzdignut taj mitski križ.

Ne idu ta vrsta kamena, taj oblik postamenta i nikako te napadne fuge! Ljudi su se potrudili, to je očito, ali za takve rijetke i vrijedne stvari i za ''baratanje'' njima, ipak treba konzultirati stručnjake. Jedina je prednost ovom postolju ta što ga se da maknuti! Tako je za mene završila ta priča iz, vjerojatno 16. stoljeća, o tom fratru kojim je na konju dojahao dovde, pa ga stigla neznana ali sigurno tragična sudbina, a predaja veli da je ovaj križ podignut ondje gdje je on ispustio dušu, i to je tek jedna od verzija...

Osveta na osvetu

Kakogod, križ je vidno nagrižen vremenom, dobro bi mu došla restauracija, a pokušavam razaznati što je to na njemu isklesano, i najbliži sam pretpostavki da je to neka neuka i primitivna varijanta raspela, nekog lokalnog kamenoresca tog vremena. Zanimljivo; dok nije bilo nove crkve, ovuda je sve žamorilo ljudskim glasovima, mise u starom groblju ispred tijesne kapelice bile su pune ljudi, o čemu svjedoči i jedna stara fotografija koju mi je, i još nekoliko njih, na povjerenje dala stara Delfa Škobić, jer ih je slikao onaj Gugo, onaj koji bi spaljivao svoje fotografije o južini, proganjan samo njemu znanim traumama, ali je u naroda ostalo ponešto njih i one se čuvaju kao svetinje koje zbore o nekadašnjoj Raškoj Gori, punoj ljudi.

Pa razmišljam: kad bi se samo mrtvi načas uspravili iz grobalja, ova gora bi bila puna! Ispred crkve je jedna grobnica od crnog mramora, nekako mi precrna, i to je narod ovdje sagradio trinaestorici neznanih stradalnika koje su navodno ubili neki Janjići, korijenima odavde - neki Gojan konkretno se najviše spominje - tako što su ih izveli iz vagona u podnožju, te ih doveli negdje ovamo i pobili. Oni su bili predmet neslužbene ali od novih vlasti prešućene i realizirane osvete Srba zbog brojnih ustaških zločina u istočnoj Hercegovini i niz Neretvu, pa i u susjednom Bogodolu, počinjenih na Vidovdan četrdeset druge, i o tome je zapisano i dokumentirano sve.

O ovom poratnom zločinu nad ljudima koji nisu imali veze s tim nikada ništa nije napisano osim u hrvatskim emigrantskim listovima (koji su prešućivali zločine nad protivnicima Pavelićeva režima, kako su i komunističke vlasti koljačke akcije koje su obavili dojučerašnji četnici, jednostavno svrstale u NOB, pa progovori sinko, ako smiješ!), kako su i tiskanim daleko od mjesta događaja, na kojima su ljudi ubijani nakon amnestije i kraja rata, bezimeni. Kao i ova trinaestorica nad nekom obližnjom jamom, o kojoj se šuškalo u narodu, ali, kako je narod iseljavao, tako je i priča utihnula, umirale su stare uši od povjerenja, gotovo se posve o tom prestalo zboriti, ali fra Nikola Spužević nikada nije prestao tragati.

A priča je kazivala da ima nekoliko jama nad kojima su stabla uz koja se penje bršljan, a da je samo jedno stablo na kojem bršljan raste u obrnutom smjeru, što je prilično čudno, osobito ako legende dodaju čudotvorne začine, pa je baš Andrija bio taj koji je naišao na takav bršljan i takvo stablo. Pod njim stvarno bješe jama, i fra Nikola i desetak lovaca brzo otkriše kosti, za koje se ne zna kojim imenima pripadaju, kao ni mnoge druge kosti odaslane niz Neretvu, o čemu još ima živih svjedokinja, jer žene u Raštanima dobiše zapovijed da pune one škipove, limene pravougaone posude za pranje rublja, dijelovima upravo sjekirama iskasapljenih ljudskih tijela, u blizini te željezničke postaje i zloglasnog ''signala'', koji je trajao dovoljno dugo da u vagone uđu osvetnici i koljači, izvlače već istraumirane i polumrtve ljude, te ih odmah uz prugu sasjeku.

A žene nakon krvavog posla i skrivenih suza odnosiše te krvave škipe do Neretve, i na kraju dana i njih puštajući za ljudskim mesom.

Također, ova komisija što zadnjih godina predano radi na otkrivanju sličnih stratišta, s uključenim forenzičarima i svim što ide uz jedan tako zahtjevan i mučan posao, sučelit će se i s nemogućom misijom traženja desetaka ubijenih u mostarskom rudniku, u dubokim jamama i u njihovim dijelovima zvanim ''štolne'', svojevrsnim jamskim zračnicama, gdje su pripadnici gubitničke ideologije živi zatrpavani. Užas na užas. Uvijek užas; dok se traga za stradalima iz jednog, naiđe drugi rat i donese nove jame, i ovo je zemlja jama, i takve drugdje na svijetu nema. Ovdje se sumnja da je akcijom ubijanja vojnika - povratnika zapovijedao Risto Janjić, koji je za vrijeme Drugog svjetskog vrata imao četnički štab na istoku, u Zijemlju, te otud koordinirao napadima na Hrvate i Muslimane, i najviše o tomu znao je pokojni Martin Aničić, koji je morao šutjeti cijelo vrijeme i ne opterećivati nove naraštaje zlom krvi starih, i umro je a da nikomu, koliko je znano, ništa nije rekao. Sam sam pak našao ovo srpsko prezime kao teško stradalo u istočnoj Hercegovini o Vidovdanu. Osveta na osvetu...

Uz ovu crkvu je podignut i spomenik svim stradalim Raštegorcima u svim ratovima i to je doista tužan i točan popis svih ovdašnjih prezimena, od kojih su mnoga gotovo iščezla. Učasno je to koliko ljudi gine svaki put kada se rađaju nova ideologija i novi rat, pa ljudi odlaze po svoje smrti tisućama kilometara daleko od svoga doma, i imena im jednom osvanu na nekom ovakvom spomeniku. Strašno. I jednako za sve koji pod našim nebom žive. Sačuvaj bože svake vojske, uključivo s - oslobodilačkom!

Nedaleko ovog katoličog groblja, pravoslavno je. Staro, prastaro. Puno stećaka, možda i trideset njih, jer ne znam koliko ih je zatrpano naslagama nanošenim stoljećima. Sve su sanduci i ploče, ponegdje tek neki lunarski simbol.

Pravoslavna era ovdje je obilježena ponajviše prezimenom Berak, i oni su ovdje imali istoimeni zaselak, kažem imali, jer ostao je samo na mapi, kao jedan od nekoliko zaselaka Domazeta, jer Srba tu više nema i jer je to logična posljedica kada se ne ostvare veliki planovi, zbog kojih stradaju mali ljudi.

Ovdje Srbi, drugdje drugi... Tek jedan grob iz 1995. godine govori o starici koja je tražila da se nađe način da ju se tu ukopa, premda rat još nije bio gotov.

Zanimljivi rijedak prizor i na zaravni Vlaka, gdje se nalazi razvučena i gotovo nevidljiva ilirska gomila: dva golema stećka. Jedan bez ikakvih simbola, a možda ih je bilo, ali su bili možda loše isklesani pa ih izblijedjelo vrijeme, a drugi fascinira svojom veličinom: dimenzije su mu 240 x 80 x 45, i nisam siguran da sam igdje po Hercegovini naišao na takvoga. Na rubovima mu je još vidljiva neka, meni nerazumljiva simbolika, isprana višestoljetnim kišama. Eto, u samo nekoliko stotina četvornih metara, sastavili se i vremena i ljudi koji su živjeli u njima, a svi nestali.

Tu, ispred groblja, gradi se etno-dom, tako čujem. Čujem i da će nositi ime pokojnog glumca Tonija Pehara, korijenima odavde. Uvijek me pozivao među svoje Raštegorce, nikada nisam otišao. Ali se njegovih priča sjećam. O čistoći i ekologiji Raške Gore skrbi - koliko je to moguće, a vjerojatno i više negoli je moguće - istoimena etno-udruga; vodi ju Oto Pehar, i oni se stalno oglašavaju zbog neljudskog odnosa vojski krivolovaca, drvokradica i noćnih odlagača otpada po ovoj iskonskoj ljepoti i gorskoj čistoći. Te se moram upitati: gdje je više moralne ''živine'', u gradu ili u pustoj gori, a ova je makar jedno ''plućno krilo'' Mostaru u koji se tiska sve više ljudi, sve zagađenijem i sve nenormalnijem za život, a koji nije svjestan koliko ga ova Raška Gora i to Podveležje i to Ruište, obronci Čabulje, Čvrsnice, Prenja i Veleža zapravo drže u životu.

Eto, ovdje, čim prođete prvo obilježeno raskrižje, zaboravite na putokaze! Ni biciklističke oznake, na kakve sam nailazio svuda po istočnim planinskim stranama, također pustim, ali označenim za one koji vole pustoš. Ili planinarske, ma, tek šetačke, zašto ne? I je li taj Mostar svjestan da se i njemu, ne bilo, može dogoditi katastrofa poput ove koja se dogodila u dvije trećine BiH? Kamo će onda ljudi? Niz Neretvu? Ili u Rašku Goru i slične uzvisine, gdje je milenijima ljudski život ostavljao traga.

Nije dovoljna samo ta grbava cesta, jedna od mnogih oko grada, a na kojoj se, hajde da se ne pravimo blesavi, opralo novaca koliko je kiše palo po ovim stećcima. Još da nije napravljena, ovdje se nikako, osim pješice ne bi moglo proći, sve bi ostalo kako je i bilo, dok su ljudi sve na konjima i magarcima prenosili: ono što zasade u vrtovima, ono što spuštaju u grad ili iz njega dovlače.

Još jednu nedoumicu (ma, vraga samo jednu!) treba napokon pokušati objasniti: zašto se u kontekstu stećaka po Raškoj Gori uvijek spominje samo Vlaka, ova nekropola koju sam pohodio, zapuštena onoliko koliko je impozantna?

A popis?

Pa, dragi moji znanstvenici, povjesničari i akademici, po Raškoj Gori ima stećaka kao gljiva, a većina vas stalno se poziva na popis kojega je radio davno umrli i neponovljivi Šefik Bešlagić (još će mu se poneki ''znalac'' koji je ''otkrio'' neku nekropolu, a koju ovaj nije stigao, malo i podrugnuti zbog previda, a ja sam ih našao puno nespomenutih pa mi to ne pada na pamet!), a ni on, tako maran nije mogao tri života živjeti i do svuda stići. Još je on radio u vremenima kada ovuda i drugdje nije bilo nikakvih putova.

I, još nešto, na što me već navelo hodopisno iskustvo, tek djelomice stečeno: zašto se napokon ne odredi makar približan broj nekropola sveudilj po Hercegovini? Ne može se sve svesti pod zajedničko nazivlje bosanskoga stećka, jer i humski bilizi svoje priče imaju. Kojih možda ima duplo više, ili još više od toga, po Hercegovini u odnosu na bilo koji drugi dio regije. Tko će ih i hoće li ih ikada itko napokon uklopiti u suvislu kompletiranu sagu o ovim jedinstvenim nadgrobnicima. Barem s upola manje strasti s kojom ih se zlorabi za dnevnopolitičke potrebe i iskrivljivanje ionako maglovite povijesti?

Sve tako mislim, i upinjem se uz zaseoke Domazeta, tražeći ikakva živa roba po ovoj gori koja se polako pretvara u prašumu, po kojoj su priroda i drveni čovjek ostavili lokve, bunare i čatrnje točno na mjesta uz put, između kojih čovjek i konj polako gube snagu, i nailaze na spasonosnu vodu u posljednjem trenu... Gradili su ih Iliri, Rimljani i Grci, humski vladari, Osmanlije i čovjek žedan planine, ali nema većega bivšega živoga područja, a da na njemu prošla država nije sagradila ama baš nijednu čatrnju, onu što se u narodu zvala državna. Ma, to je sigurno bilo slučajno. A, da će se ljudi zbog ovog nemara pokajati, hoće sigurno, ali će viša sila odlučiti - kad!

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje