Ljubica Bernardica Kovač : Trava liječi sve
- Teško – odgovara Mario. Pa skrenemo kod Posušja za Rižinoviće, putem bez asfalta. A zavjesica ove naše sitne hrastovice u stotinu mekih boja kasne jeseni, šuška kako je tamo iza, s druge strane suncem prošaranog tunela, nešto lijepo. Mora bit, kad je ulaz takav, baš privlačan.
Nešto malo utabane stazice i – pet, šest kućica, mađu njima voćke, dunje i jabuke u šarenom šumarku liske, cera i hrasta. Onda zlatna livada, pa opet šumarak, pa opet livada, i oko svega naposljetku ozbiljna šuma. Slika s goblena, tema Četiri godišnja doba, treći motiv, Jesen…
Dosta sitnog veza. Pred jednokatnicom najbližom putiću, red. S jedne strane auta stranih i naših tablica, s druge vlasnici, čekači u tišini, desetak ih je. Par ih silazi s kata, u apoteci uzimaju bočice i kutijice, pa šutke napuštaju čekaonicu pod dvorišnim stabalcem. Slijedeći se ne penju, ne grintaju, ne brbljaju, kao što se već u zdravstvenim čekalištima krate sati.
- Stigao sam iz Bostona, bio sam kod sestre prije petnaest godina, pomogla mi je sa štitnjačom, nisam je zaboravio – otvara partiju Adi iz Tomislavgrada: – Želim vam samo reći da je predivna osoba, ostalo ćete sami skužit…
- Ima li slične u Americi? Čuli smo da časna Ljubica liječi svaku bolest travama?
- Takve osobe sreo nisam. A od tih medicina, najsličnija je kineska, recimo. Ali nije to to. Kad sam došao prvi put, pogledala me s balkona i znala da me muči štitna žlijezda. Čim sam progovorio pitala me znam li pjevati. Gospe moja, to nikad neću zaboravit. To je njezin način, posvećuje se potpuno čovjeku koji joj je došao po pomoć – veli Adi, koji nastavlja ostalima u redu svjedočiti o prvom iskustvu iz Rižinovića.
Za to vrijeme Anica Križan iz Livna prepričava nam svoj karton:
- Aritmija srca i želuca. Liječila sam se u Münchenu, ležala u bolnici, pila tablete. Sve popila, ozdravila nisam. Pa čula za sestru Ljubicu, došla s mužem, valjda će pomoć… S kata nema glasa, ali prilazi nam visoka žena, nevjesta sestre Ljubice, također Ljubica, također Kovač.
Bolesnici izdaleka
- Joj, jel vam žurba? Evo sad će časna, samo još nekoliko bolesnika koji su stigli izdaleka da pogleda. Stižu baš odasvud, iz Amerike, Evrope, Dalmacije, cijele Bosne, svake vjere i svakoga naroda, sve bez oglasa, godinama tako. A nikog ne može odbit. Ali umori je to, nismo mi više tako mlade ko što izgledamo. Ima slobodne dane samo na Uskrs, Božić, Sve Svete, Veliku Gospu, kad ode među svoje časne na duhovne vježbe – vodi nas nevjesta Kovač pred pun stol.
- Kad ste ovoliko pripremili ima bit da dugo neće doć?
- Haha, ma nije, nego ste rijetki novinari koji su je smuvali pa došli, moramo vas počastit.
Čekanje postaje zanimljivo, virkamo na gornje prozore ima li je uopće, pa šetkamo po seocetu, i šetajući naiđemo na Jerka Kovača, časnina brata, pod strehom tuče orahe. I objašnjava nam zbog čega se Rižinovići ne zovu Kovači, kad su sve kuće Kovačevih.
- Po našem pradjedu. Izrađivao je puške i kubure, svašta je inžinjava, pa vako-nako nastali Rižinovići – kaže Jerko koji je dugo živio u Zagrebu, odselio kao i mnogi iz posuškog kraja. Iako je priroda divna, zemlja je tanka, muljikava i slabo je rađala. Kad je tko uhvatio priliku, otišao je.
- U vas više nije pusto...
- Neka, ne smetaju ljudi, to su sve naši prijatelji. A čovjeku je drago da se nešto događa, da nije pusto i dosadno… Evo vam je!
- Ej sestro, di ste, mi sve iznjuškali…
- Neka ste – smije se s. Ljubica Bernardica Kovač, članica Družbe Kćeri Božje ljubavi, redovnica koja već 25 godina upoznaje tajne Božje apoteke, a ona, uvjerava nas, liječi sve: - Priroda, ali i molitva. Ne ide bez nje. I liječnici moraju moliti za svoje pacijente, oni koji su molili kažu da funkcionira!
- A kako će nevjernici?
- Nemoguće da ne vjeruju u nešto, ili da nisu vjerovali. A kad čovjeka zaboli, eeej, svak se sjeti…
Sestra Bernardica Ljubica trenutno pripada samostanu u splitskom Velom Varošu, a prema dozvoli Uprave Družbe u Rimu i Zagrebu, stanuje u rodnom selu, stotinjak kilometara dalje, kako bi pomagala ljudima. Kroz pedeset i tri godine redovništva, bila je na službi u Dubrovniku, Sarajevu, Splitu, Zagrebu, Bistrici kod Uskoplja.
Roditelji su joj se teško razboljeli 1983. godine i tada je dobila dozvolu da ih njeguje u Rižinovićima. Liječnici su im davali još nekoliko mjeseci života; majka Ruža bolovala je od Parkinsonove bolesti, otac Petar od teške anemije… Otac je poživio 12, a majka 15 godina!
Još kao dijete voljela sam biljke, iako se nisam bavila pripravcima, ali lako sam ih razlikovala, zanimala se za djelovanja. Tako sam roditeljima počela spravljati prve lijekove, i očito im je pomoglo. Suzbijanje ‘Parkinsona’ zaista me iznenadilo…
- Mogli ste i papi Wojtyli pokojnome pomoći…
- Ma di ću ja mali crv doć do njega s mojim travicama, a oko njega oni umovi… Za moje roditelje čula je jedna majka iz Posušja, došla je do mene plačući jer joj se sinčić davio od bronhitisa.
I šta ću? Izišla sam gore na ledinu, ubrala tri trave, izmiješala s medom, stavila da proključa, pa što Bog da. Djetetu je pomoglo, došli su po još. Onda se pročulo, i počela sam. Jetre, želuci, živci, bolesti kože… Radila sam pripravke, ljudima je pomagalo.
Ne znam to drugačije tumačiti nego Božjim darom, u sebi sam osjetila da moram početi tako pomagati ljudima. I da uz lijekove treba moliti. Zato svakome preporučam, čak i liječnicima koji dođu, da mole za svoje pacijente. Ne treba s puno riječi, nego iskreno!
- I što kažu liječnici?
- Dugo me nisu baš lijepo gledali. Nisam se obazirala, nikoga nisam zvala, sami su počeli dolaziti, mnogi su mi danas prijatelji. A i službena medicina zadnjih je godina počela priznavati prirodne metode liječenja. Čovjek je dio prirode i može se prirodom liječiti.
- Svaka bolest ima svoju travu?
- E, tako. Čak i oblik nekih biljaka sliči organu kojeg liječi, to travari dobro znaju! Nekome to ništa ne znači, a ja u tome vidim veličanstveni spoj Boga, prirode i čovjeka – jednostavno o životnim stvarima priča s. Ljubica, i dodaje kako su Bosna i Hercegovina oduvijek bile dom ljudi koji su uspješno liječili travama, prirodom.
I danas ljudi dolaze mostarskome travaru Radi Marušiću, ili dr. Nihadu Sadikoviću, koji u Ljubuškom nastavlja čuvenu obiteljsku tradiciju liječenja prirodnim metodama, pa Husi Čelikoviću iz Bihaća …
| Jerko Kovač: Neka svijeta u selu, barem nije dosadno |
Zelenu sezonu otvara podbijel, a zatvara šepurika. Hodaju gdje koze ne mogu, koji put im stazu pripriječi zmija, ali nikad ih nevolja nije snašla, jer su – veli – na Božjem putu.
Med je podloga većine njezinih lijekova. Za kolitis, kojeg je specijalizirala, koristi smokve, četiri vrste trava i maslinovo ulje. No, uzimanju pripravka prethodi prastara metoda ‘namještanja želuca’, u stvari kombinacija nekoliko jednostavnih vježbi i masaže…
- Pomaže i priča. Nema nitko da sasluša čovjeka, to im najčešće pomogne više nego kapi za smirenje živaca. Koliko je samo vojnika ovdje prošlo, svih vrsta, i kakve su to razorene psihe bile.
A koliko bolesti iz glave ide… – ozbiljno će časna, čiji je jedan od velikih uzora sveta Hildegarda od Bingena, mudra redovnica koja je u XII. stoljeću pisala teološke knjige, priručnike o prirodi, medicini, putovala i propovijedala, savjetovala pape, kraljeve i sasvim obične ljude…
Vodi nas časna travarica u srce male klinike, veliku sušaru za ljekovite biljčice u kojoj je puno povrtnica – one ozdravljaju itekako - pa onda u konobu s ljekovitim pripravcima i strasnim mirisom majčice prirode, te ordinaciju s različitim pripravcima, travarskim librima, i anatomskim plakatima. Za biljke je važno, upozorava, da su rasle u prirodi, bez zagađenja i kemija, jer se to pogubno odražava na kvalitetu lijeka.
Biljna apoteka
U apoteci s više od 150 pripravaka, napitaka, čajeva, melema, ulja, masti i obloga radi Željka Lončar, koja upisuje one koji traže pomoć:
- Predbilježimo dnevno do deset ljudi, a sa svakim dođe još četvero. A nikog ne može odbit. Na putu smo za Međugorje, pa je mnogima usput, a iako se uklanja od reklama, uvijek su kolone pred kućom.
- A što ljekarušu ne napišete, i to ne recepata, nego ovih razgovora ugodnih?
- Trebala bih. Nemam kad, eno već se ljudi nakupilo…
- A recite nam časna, po istini, koju bolest ni trava ne liječi?
- Nema, sinko, takve!
Bulimija
Jedna djevojka iz Zagreba imala je tešku bolest želuca, na to se vezala bulimija, anoreksija... Zamislite, 21 godina, a teška samo 25 kilograma! Polako, polako smo je liječili, u početku dvije žlice hrane nije mogla primiti.
Kad je došla treći put kod nas bila je teža za dva kila, a za dva mjeseca krenulo je nabolje. završila je fakultet, što prije nitko nije mogao vjerovati. Kad je zadnji put došla, nisam je prepoznala. Imala je 58 kila i potpuno normalno jela. Vidite što čine božje biljčice, čuda na čovjeku - ponosno će sestra Ljubica, koja se već neko vrijeme trudi kako bi stala na kraj vitiligu i psorijazi.
tomislavcity.com