Kako je hrabri Hercegovac Jozo iz Rakitna sredio otmičare aviona?
Onda ja smislim što ću. Skinem majicu ispod košulje, pa je svežem na glavu da izgledam ka Arapin. A ima sam uvik uza se onu smrtonosnu olovku, koja mi je ostala iz Vijetnama di sam ratova tamo šeset druge na treću. To smo zaduživali mi dočasnici i časnici. Ja sam ima čin vodnika. Ako te Vijenamci zarobe, najbolje ti je ubost se tom olovkom, pa si za par sekundi mrtav. Da te ne muče.
Pištolj na glavi
Izađem ja iz toaleta, pa krenem prema otmičaru. Raširio ja ruke da vidi kako u njima nemam oružje, pa mu kažem na arapskom: ja sam tvoj brat. Onda ga ubodem u vrat. Odma se ukočio, ali mu je pištolj dok je pada, opalio. I pogodio jednog Engleza. Onda sam ubio i onog drugog kod stjuardese. Ona veli da su u avionu još dvojica. Jedan u prvoj klasi, drugi u pilotskoj kabini.
Prvo sam zarobio onog u prvoj klasi i sveza ga. Onda sam naredio stjuardesi da krene u kabinu s tacnom. Čim je ona ušla, otmičar vidi da je stjuardesa, pa okreno pogled. Ja sam iza nje otmičaru naslonio pištolj na glavu, pa se i on prida. To ti je ukratko o tome kako sam otmičarim jeba mater. Onda se spustili u Kuvajt. Tu me dočekalo puno svita, nosali me na aerodrmu, tu me zadržali pet dana, slavili i častili ka šeika.
Ovo mi je ispričao Jozo Pavković, rođen prije 85 godina u Rakitnu pokraj Posušja, čovjek iznimne biografije. Došao u zavičaj iz Australije, pa priča rođacima i susjedima o svojim doživljajima. Za neke njegove pothvate su čuli i znali, ali su zanimljivije kada priče dobiju potvrdu iz prve ruke.
Od Egipta do Vijetnama
Poput ostalih Rakićana, Jozo je odrastao u pastirskom poslu, kad je dorastao do ranca počeo je nositi duhan, a onda ga je nemirni i znatiželjni duh odveo u bijeli svijet. Kao rezervist JNA dospio je 1958. godine u Egipat kao pripadnik mirovnih snaga. Tu je naučio arapski. Pa je dio životnog školovanja proveo u Legiji stranaca gdje je ovladao francuskim, potom njemački uči kao vlasnik restorana u Homnburgu, da bi 1962. godine dospio u Vietnam kao pripadnik amerčkih snaga.
- Tu mi je pomoga zet Amerikanac - sjeća se Jozo.
- Ćer moje sestre udala se za tog Amerikanca koji je radio kao vojni ataše u američkoj ambasadi u Beogradu. Sredio mi američki pasoš, pa sam 1962. godine otiša u Vijetnam. Nakon nekoliko miseci me ranilo, ali sam osta i dobio čin vodnika. Vojsku sam napustio s otpremninom 1966. godine, pa se vratio u Njemačku, a 1968. otiša u Australiju.
Jozo je okićen zlatom i dijamantima. Ispod košulje vadi zlatni lanac na kojemu visi veliki zlatni medaljom, a na rukama dva velika prstena s dijamantima.
- Ovi lanac i medaljom su mi dali Kuvajćani. Ovo je njihovo odlikovanje, medalja za hrabrost. Još su mi dali 40 tisuća dolara. Nagradili su me i Amerikanci. A kad sam nakon pokušaja otmice aviona stiga u Australiju, pozva me tada premijer Bob Houp, čestita mi i ponudio da radim za australsku Federalnu policiju u specijalnom antiterorističkom odjelu - kaže Jozo pokazujući značku australske policije koju nosi u novčaniku.
Pokreće biznis
Jozo razmišlja o trajnom povratku u zavičaj.
- Ako bi se vratio, onda bi kupio nešto u Makaraskoj i krenuo u neki biznis.
- Kakav biznis, kolega? Tebi je 85 godina, a ti bi u biznis. Misliš li ti umirat!? - čudi se Zoran Vukoja, posuški policajac koji se za ova dva mjeseca sprijateljio s Jozom.
Kao i mnogi Rakićani i Posušani kojima je Jozo svojim pričama uljepšao ljeto.
Mesić nam je izgubio novce
Pokazuje Jozo i Zahvalnicu MUP-a RH koju su mu dali 2007. godine nakon susreta australskih i hrvatskih specijalaca u Australiji.
- Tada sam ja bio glavni čovik u organizaciji - veli Jozo - pa sam upozna dosta naši glavešina. Litos sam bio gost u Saboru, primio me i oni naš Hercegovac Leko. Znaju oni šta sam ja uradio za Hrvatsku u vrime rata. Koštala je mene Hrvatska. Ali, neka. Najviše mi je krivo što nam je propa Kikašev avoin. On je košta 12 milijuna dolara. Bila izdaja. I ža mi novca što smo ga dali Mesiću u Australiji, pa ga on izgubio. I mi smo bili ludi, pa svakom davali.
Slobodna Dalmacija
Vezani članci