FOTO  HOTANJ - u kamenu biti

Hotanj - mjesto u srcu granicom podijeljenog hrvatskog naroda. Hotanj Hutovski, selo u općini Neum, u Donjoj Hercegovini, pripada župi Gradac slavne Trebinjsko-mrkanske biskupije. Kad se početkom 70-ih godina prošlog stoljeća izdvojiše dvije nove župe (Neum i Hutovo) gradačka župa svedena je tek na uski prostor između planine/brda Žabe i državne granice tj. uz Dubrovačko primorje.
Ovdje je bilo sjedište povijesne glavarije Čarići (činili su je sela: Hotanj, Drijen, Radetići, Žukovice, Dubravica, Podžablje, Broćanac, Praovice, Prapatnica i Zelenikovac) čiji je naziv do danas službeno sačuvan kao katastarska općina Čarići.
Hotanj je cestovno udaljen 18 km istočno od Neuma i 4 km od župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gracu. Zračne udaljenosti od Stona - 12 km, od Slanog - 19 km, Čepikuća -11 km, Metkovića - 16 km, Čapljine - 18 km te od Popova polja - 4 km.
Na poširokoj kraškoj zaravni Hotanj se nalazi na 240 m n/v omeđen brdskim vjencima: Gač brdo, Lopata, Prisoje, Milina gradina, Grljevo brdo, Glušac, Ruštica, Siljevac, Divlje brdo, Stoče brdo, Kaletino brdo i neposredno Gradina. Zaravan je zapadnom stranom široko otvorena ka kotlini Gradačkog polja (90 m n/v) i struji toplog morskog vjetra koji uvjetuje podosta blagu klimu, a snijeg ovdje rijetko pada ili se dulje ne zadržava. I prirodna sjeverna barijera masiva Žaba pripomaže povoljnoj mikroklimi za život.

Ovdje se oduvijek uspješno uzgajala vinova loza, masline, smokve, duhan, buhač, ljekovite trave i druge kulture primorskog klimatskog područja.
Hotanj je u kontinuitetu naseljen od prapovijesnog doba o čemu govore brojni dokazi grnčarije ilirskih gradina, a kamene gomile (tumulusi) "posijane" su čitavim prostorom kao rijetko gdje. I toponimi to kazuju: Česte gomile, Zborne gomile, Velike gomile, Male gomile... U obližnjem Gracu značajni su nalazi rimske kulture.
Blizina mora, pravac komunikacija more-zaleđe te kraške doline i vrtače utjecali su da su se ljudi ovdje davno naselili i odlučili za život i opstanak. Tomu je doprinio i pogodan teren za stočarstvo.
Jedina nepovoljnost, dakako, bila je - bezvodica. Stoga u selu i jest rijetko velika i duboka lokva o kojoj ni tradicija ne pamti postanak. Pri brdima i poselju brojne su čatrnje. Mnoge i danas drže vodu, a bogastvo se nekada mjerilo prema njihovom broju.

Na istočnom obodu Gradačkoga polja je kraški fenomen, duboka jama Gradnica - tj. estavela koja je u prošlosti "gutala" suvišak vode polja. Kad bi ponornica Trebišnjica viškom vode od Popova polja načinila veliko, duboko jezero Gradnica bi "rigala" vodu i cijelo Gradačko polje zajezerila.
Tek prostor oko crkve i groblja pretvorio bi se u nevelik poluotok, a svemu tome, nekoliko dana ranije prethodila je podmukla tutnjava koju su žitelji mogli osluškivati.
Istočno od Hotnja na par kilometara je Šarajića peć, prapovijesna spilja. Posebna po pristupačnosti južnog okna, služila je kao pribježište i sklonište u opasnosti od nevremena i neprijatelja kako ljudima tako i životinjama. Godine 1667. u "velikoj trešnji" Dubrovnika urušila se i sjeverna strana spilje stvorivši drugo, veliko okno i kameni most iznad pećine. U neposrednoj blizini spilje nastalo je sjecište starih putova. Poznat je Put soli koji je iz Stona vodio prema Bosni.
Ovi pravci i karavane izazivali su i različite sukobe, a brojni grobovi i razbojišta uzduž kazuju o posljedicama nemirnih vremena.

Ovuda je prošla i naša najdraža Kraljica (Katarina Kosača Kotromanić) bježeći pred Turcima, bez djece, muža i kraljevstva u vrijeme pada Bosanske države pod Turke. Na svom posljednjem putu odnijela nas u Rim, tamo zavjetovala Papi, živjela svetačkim životom i tako umrla.
I bijeg Herceg Stjepana u Novi je istim ovim putom, a njegovo zakopano blago pod Divljim brdom i sada stvara maštu u narodu.
Godine 1423. spominje se Hotanj uz ime Grgura Vukoslavića iz grane Nikolića, vladara Huma i Zažablja.

RODOVI Budući da župa Gradac ima sačuvane crkvene Matice i vođene u kontinuitetu od 1708. godine, od tada je jednostavno predstaviti rodove koji ovdje žive ili su živjeli.
Pavlović, alias Prčak, najstariji je rod, a potom Krmek u Drijenu i Tapalović na Dubravici. Selili su odavde u Ravne Kotare, Dubrovačku Republiku, a poznato je da je otac Martina Pavlovića Zažabca, imotskog harambaše, stvarnog lika iz Araličina romana "Graditelj svratišta" baš odavde odselio u Imotsku krajinu.

Sredinom 19. stoljeća počeli su se sustavno naseljavati na ispašistima Žukovica. Tu je i danas glavno "sijelo" Pavlovića. Na Hotnju im je tek jedna kuća alias Kralja. Kuće su im u zapadnom dijelu Hotnja, tzv. Obor, u jedinstvenom starom građevinskom kompleksu iz predturskog vremena. Zbijene kuće širokih zidova, žbukane i pokrivene kamenim pločama. Ovdje je i mali trg na kojem je donedavno bio kameni stup, visine 2 metra, za koji su u prošlosti vezani lopovi i kriminalci i tučeni volovskom žilom. Ovdje je bilo sudište za čitave Čariće.
Iz roda Pavlovića tradicionalno je biran glavar Čarića, a tek pred dolazak Austro Ugarske monarhije, 1878. godine, glavarija je prenesena u Prapatnicu. Tada je glavar biran iz roda Putica.

Trojić alias Abramović je stari rod. Nisu se puno "širili", a jedan ogranak je danas u Osojniku kod Dubrovnika.
Lazarević alias Janjić je, također, stari rod. Držalo se da su najbogatiji u prihodima od poljodjelstva i stočnom fondu. Dali su sedam svećenika, a najpoznatiji su don Andrija, don Lazar i don Nikola. Raseljavali su se u dva pravca; u dolinu Neretve (Vidonje) i Dubrovnik.
Danas je na Hotnju jedna kuća Raguža zvanih Lučići. Došli su iz Kruševa kod Stoca na Lazarevića imanje i to udajom Raguževe udovice s djetetom za udovca Andriju Lazarevića, don Lazareva oca.
Katići su jednako star rod kao i Lazarevići. Nekada su bili najbrojniji, a raselili su se u više pravaca. Najprije u Dubrovačku Republiku i Dubrovnik, pa uz Neretvu, a potom u sela Dubravske visoravni nadomak Stocu.

Danas na Hotnju ima jedna kuća Perića i najmlađi su rod ovdje od 1875. godine. Podrijetlom su iz Trijebnja kod Stoca. Uoči Musićeva ustanka protiv turske vlasti izbjegla je udovica s djecom, a sin joj se priženio i nastanio na imanju Katića.
Iz matičnih knjiga poznato je da su nekada ovdje živjeli: Keče, Petrovići, Pjanići, Jaraci, Salate (grana Pavlovića), Šaraje, Jurkovići i Radići.
Šaraje su bile jaka zajednica i isključivo su bili prijevoznici karavena soli iz stonske skele za Bosnu. Stradali su od kuge koja je često harala u svijetu "kiridžija".
Jurkovići su, isto tako, bili moćna zajednica, a kad ih je kuga desetkovala otišli su ka Neretvi i zapadnoj Hercegovini.

KUĆE Pretežno kamene kuće na Hotnju "čuče" u podnožju Gradine na osojnoj strani, što i nije uobičajno u Donjoj Hercegovini. Međutim, ako se pažljivije zaviri u sunčanu stranu, iza hotanjskih podolja, skrivena u gustišu, mnoga su stara kućišta i ostaci zidina. Uz ove pravce i naselja kuga je bila učestala pošast, pa su ljudi svjesno spaljivali kužna staništa i pomjerali se prema suprotnom osoju.
Život na ovoj kraškoj zaravni imao je dosta pogodnosti. Ako pažljivije pogledate, lako uočite dvije prednosti koje ovakve kuće nose: ljepotu i sklad gradnje i ljepotu i dostojanstvo nestajanja.

Ove kuće simboliziraju sve ono što je resilo čestite naše pokojnike. Kamene kuće poprimile su svojstva svojih stanara, graditelja i gospodara, a ljudi su postali "kućni kamen" zajedno nastavivši u kamenu biti.
Ovdje kuće umiru dostojanstveno, tiho se uklapavši u sve mirniju prirodu i tako sve do onoga dana kada će netko uočiti nestajuće blago i naći načina vratiti ga u život.
Unatrag 100 godina broj "dimova" na Hotnju stabilizirao na 18, nakon Domovinskog rata ostalo je 8 stalnih i 6 "vikendaških".

Kročite li u bilo koju od ovih kuća ugledati će te pravi katolički obiteljski dom kakvoga još samo poneko pamti. Uz urednost i čistoću, zidove krase i naš vječiti križ, krunica i slika Gospe te slika sretne obitelji: baka (ponegdje i djed koji je imao sreću na Križnom putu), mama i tata te djeca. To je naša tipična hrvatska obitelj koja je, toplinom duše i bistroćom uma, u kršćanskom miru osvojila cijeli svijet. Uvijek dolazila u miru i uvijek iza sebe ostavljala blagoslovljeni mir.
Planina Žaba je, zapravo najviše brdo od mora do Stoca i Mostara i ona je ovdje pojam "krova svijeta" i glavni orijentir. Ona je "olimp" Donje Hercegovine. Tu je staronarodna mašta nalazila vile koje su u Žabi imale jednu ogromnu halku, a drugu u Veleži kroz koje bi provlačile ogromno uže i po njemu obnoć prelazile od Žabe u Velež i obrnuto. Po izgledu i smjeru magle i oblaka na Žabi precizno se prognoziralo vrijeme.
Pouzdano je da se na vrhu Žabe nalazi Crkvina (temelji crkve svetog Ilije) gdje je 1925. godine slavni don Mitar Papac, gradački župnik pred silnim mnoštvom Donje Hercegovine, Neretve i Primorja, služio svetu misu povodom 1000. godišnjice krunidbe hrvatskog kralja Tomislava.

Godine 1991. i 1992. bilo je najteže u novijoj povijesti Hotnja. Selo je postalo dio jedinstvenog dubrovačkog i donjoneretvanskog ratišta i to na važnom međupravcu prodora agresorske srpsko-crnogorske vojske ka hrvatskoj luci Ploče i dalje. Te surove jeseni 1991. godine s mirisom krvi, baruta, paleži i smrti sve se treslo i drhtalo u strahotama nametnutoga rata.
Baš u ovim brdima hrvatski branitelji prvi su zaustavili prodor agresora, slomili mu kičmu i uspostavili krajnju crtu obrane. Domaći branitelji i domoljubi dali su ogroman doprinos uz pomoć 116. brigade Hrvatske vojske "Neretvanskih gusara" i slavnih imotskih "Sokolova" 3. bojne splitske 4. gardijske brigade.
Pamtit ćemo heroje pokojnog Andriju Matijaša Pauka i pokojnog Damira Tomljanovića Gavrana, ali i živoga heroja Nediljka Grubišića...
Ovdje su u vječnoj uspomeni i legendarni Tigrovi iz Zagreba (iz 1. mehanizirane gardijske brigade). Iz ovdašnje baze su, u travnju 1992. godine, svom žestinom krenuli u nezaustavljiv protuudar deblokade Dubrovnika. U ovim brdima, u one dane, život položi 8 najboljih, najspremnijih i najhrabrijih Tigrova. Sve pusta mladost hrvatska.
Bog im dao pokoj vječni!

Slavko Katić, u Hotnju, 15. ožujka 2018.

Slavko Katić, dipl. ing., rođen je 1959. godine u Hotnju Hutovskom. Školu pohađao u Žukovicama, Hutovu, Čapljini te Agronomski fakultet diplomirao u Sarajevu. Hrvatski branitelj, domoljub, sudionik u Hrvatskom vijeću obrane (HVO). Umirovljenik, zanima se i propituje za nacionalnu i crkvenu povijest na južnoj granici hercegovačkog/dalmatinskog zavičaja te o ovdašnjim rodovima i prezimenima. Surađuje s nekoliko znanstvenika i publicista prikupljajući podatke koji su posljednjih dvadesetak godina objavljeni kroz ediciju Humski zbornik i druge (do sada izašlo 17 brojeva) značajne povijesne tematike Donje Hercegovine tj.Trebinjsko-mrkanske biskupije. Stanuje u Neumu, a živi na Hotnju. Kontakt e-mail: slavkokatic7@gmail.com

U KAMENU BITI
Ljubo Krmek, 2008.

Tamo
U kamenom kraljevstvu

Gdje kovitlaju se vreline
Gdje nebo zublje sije
Gdje se u srce zabada suhozidna žaoka
Gdje cijedi se gorčina iz pelina bujnog
Gdje glas čobanica cvati smiljem i koviljem
Gdje zaujena zemlja domorodni otrov iz usta vrca
Gdje ispod tvornog dlijeta kameno crtovlje plije
Gdje od usta do usta laze kameni vokali
Gdje bjesne vatre grijanice
Gdje stoljeća na kamene stepenice podsjećaju

Čekaju te pjesnici
Nesretnici
Vremenski kradljivci
Na kamenu golu

Čeka te pjesme kamenar
Nudeć' zmijsku pletenicu na dar
Čekaju te mrki vuci i hudi hajduci
Golotinja i bosotinja
Glad i obilje
Strah i prestrah
Pravda i krivda
Duge ceste križnih puteva
Čeka te prošlost da bi je bolje razumio
Podignuta ruka s mačem
Ratnika
Sjena viteza na konju
Kopljanika
Čekaju te krušna i rušna
Stara gradišta
Ziđem krileć put stisnut u zborove
Čekaju te razuđeni kalendariji
Zabilježeni u listinama poveljama pohvalnicama darovnicama
Čekaju te krupne oči puteva lutalica
Čekaju te nametnuta zanimanja narodna
Ratovi
Čekaju te klanci jadikovci
Proslavljeni visovi radosti
Odjecani grozdovi bola
Zašućeni
Čeka te usijani žig pjesnički
Čeka te puk golubije ćudi
Zalepršan zlatnim suncem Humine
Čeka te uprćenim burilom nagnuta djevojačka rumen
Čekaju te vile nakvijojle
Babe roge