Najstariji ljubuški poljoprivrednik i posljednji šipovački duhanjar

Hercegovački duhan bio je najkvalitetniji na području tadašnje države, a izvozio se u cijeli svijet. Tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća ljubuški poljodjelci polako počinju otkrivati da se na plodnoj ljubuškoj zemlji, uz obilje sunca i vode,

mogu uzgajati i druge poljoprivredne kulture. Tada se polako počinje gubiti tradicija sadnje duhana, a primat preuzima proizvodnja povrća. Ipak, u brdskim područjima ljubuške općine i ostalim zapadnohercegovačkim općinama uzgoj i obrada duhana zadržava se sve do početka Domovinskog rata.

Po završetku rata Hercegovci se „okreću" nekim drugim poslovima tako da se duhan danas uzgaja tek u nekoliko hercegovačkih sela. Jedan od rijetkih ljubušaka s desne strane Trebižata, koji i danas odolijeva izazovima novog vremena, i uz sve poteškoće, ostaje vjeran tradiciji uzgoja duhana je Stanko Grbavac Baurović iz sela Šipovača. Za razliku od mnogih danas, koji „puše kao Turci", a nikad u životu nisu ni vidjeli duhan, a kamoli ga sadili, Stanko nikad nije pušio, a duhan sadi cijeli život. Iako je „debelo" zašao u 87. godinu života Stanko je i ove godine zasadio šest tisuća struka „šeginovca". Sadio bi i više, ali ostao je sam pa ne može. Nekad je sadio i po 30 tisuća struka, ali, kaziva, tada je obitelj bila brojnija, bio je mlađi, pomagali žena i djeca pa je bilo lakše. Danas se djeca razišla, žena bolesna i primoran je sve poljoprivredne radove obavljati sam. Ali mora.

Duhan mu je jedini izvor prihoda. Jedan je od rijetkih ljubušaka koji još uvijek „drži" i kravu pa mu i to oduzima puno vremena. Posljednjih dana, ako ne prikuplja zimnicu za kravu, možete ga svako jutro zateći u „okopavanju" duhana. Žali se kako je bilo puno „prosade". Duhan mu „obrstili" crni skakavci, a duhan koji je ostao u rasadu „napala" žuta svila, pa mu ostalo puno „neprosađenog" duhana. Ipak, to nije jedina nevolja s kojom se bore hercegovački duhanjari, ona je možda i najmanja. „Nije lako posebno u mojim godinama. Čovik obično posadi više nego more stignit i tu nastaju nevolje. Pogotovu ko nema mehanizacije. Evo ja imam ovi šest iljada i moram to okopavat deset dana. Prija bi to s frezom okopa i završija za dan. Na podne vrućine pa ne smiš na sunce. Moraš jutri, prija nego otareš krmelje, doć u duvan ako misliš išta uradit", jada se Stanko. A oko duhana posla ima cijele godine, na zimu zasiješ rasad, a tek iduće zime kada se duhan osuši, ako ga imaš kome prodati, možeš kazati da je sezona gotova. „Ma problemi su već od rasoda. Oće li uspit ili neće. Unda ti ga pojidu kučke ili skakavci, pa moraš radit prosadu. Ustat se rano obrati ga, nizati, a vid oslabija. Unda moraš napravit sušaru da ga imaš di razgrnit kad ga obereš. Kada se jedan dija osuši moraš ga dignit u kuću pod ciglu da imaš di razgrnit novo branje. A kad ga metneš pod ciglu gledaš kad će krov past. Starinska kuća, merteci ko purači, pa se ti misli oće li past ili neće. Šta ćeš, tako se to nekad gradilo", priča Stanko.

Žali se i na poteškoće oko prodaje. Unatoč tome što ima kvalitetan duhan, priča, kako se on ipak ne može mjeriti da brdskim duhanima iz Grljevića i Lipna. „ Sićam se prija dok se duvan pridava u duvanjsku u Ljubuškom bilo je jedno vrime kada se nije puno gledalo kakav je pa ga je narod poliva vodom. Znalo je u denjku biti i po sto kila. Dotra ja duvan na vagu i gledan jednog našeg čovika, znan drža je denjke u bazenu. Cidi se voda iz nji. U denjcin po sto kili. Posle njega denjke nanosi čovik iz Lipna. Denjak u pola manji,a u denjku osamdeset kila. Pita mene ovi naš čovik, koliko je tek ovi iz Lipna vode ulija kad je vako mali denjak vako težak. A ja znan sigurno da ga ovi Lipnjak nije poliva vodom. Prirodno ga meča. E to ti je razlika između njijova i našega duvana. To se ne more mirit. Ali nije ni naš za bacit. Evo, ovi što ja sadin, bit će sigurno dobar za pušit", govori Stanko prisjećajući se nekih boljih duhanskih vremena kad se i voda prodavala pod duhan. Danas se ne bi isplatilo, voda je skuplja od duhana. Predprošle godine je predao nešto duhana u Duhansku stanicu u Grudama i dvjesto kilograma mu nikad nisu platili. Od njih od tada ni traga ni glasa. Ne zna postoje li više uopće. Nije ga puno ni briga, prebolio je to, kao i puno drugog u svojih 87 godina. Ipak, i u tim godinama nada se boljim vremenima. Čuo je da su cigarete poskupjele i da je velika potražnja za duhanom, pa očekuje da bi ga ove godine mogao prodati na vrijeme. Ne očekuje neku posebnu cijenu, važno mu je prodati duhan kako bi mogao preživjeti. Kada čovjek u tim godinama još uvijek gaji nadu u bolja vremena nemojmo je ni mi izgubiti. Možda ipak dođu.

Drago Vukojević | Radio Ljubuški