Samardžić: U ratnom Mostaru sam za milimetar izbjegao smrt
- Pričali su kako sam i kao beba bio grlat, mada to nije obećavalo da ću biti pjevač. Majka Nada bila je domaćica, a zbog očevog posla često smo se selili. Jedno vrijeme živjeli smo u Herceg Novom, tinejdžerski period proveo sam u Zadru, da bismo se opet vratili u Mostar gdje se moj otac kasnije i umirovio. Svi ti gradovi i sredine u kojima sam živio na neki način su imali uticaj na moje odrastanje, a za svaki od njih vežu me lijepe uspomene. Pamtim još batine koje sam zaradio od svog starog zbog Arsena Dedića i, već tada, moje klinačke opijenosti muzikom. Naime, Arsen je svirao na Trgu Pet bunara u Zadru, a ja sam kao osnovac imao ograničen izlazak. Usprkos zabrani, odslušao sam koncert do kraja i nadahnut Arsenovim pjesmama lakše podnio odgojne mjere mog veoma strogog oca - priča Željko za Story.rs. i kaže da je glazbeni talent naslijedio od majke koja je pjevala sevdalinke.
- Kao klinac imao sam različite faze maštanja o budućem opredjeljenju, želio sam biti i pilot, doktor, glumac... Ali, bez obzira na to, uvijek sam pjevao i u tome nalazio zadovoljstvo. Nisam dolazio u situacije da mi nešto zaškripi u školi, mada nisam bio ni pretjerano uzoran učenik. Učio sam onoliko koliko mi je bilo dovoljno da se provlačim, tako da sam uvijek plivao u nekom prosjeku. U srednjoj školi sam već bio inficiran glazbom pa sam jedva čekao da to završim i ozbiljnije se posvetim svom hobiju. Nisam upisivao fakultet i trebalo mi je dosta vremena da uvjerim roditelje kako nisam za to i kako u toj činjenici nema ničeg tragičnog. Oni nisu shvaćali kolika je moja ljubav prema glazbi, a pogotovo nisu bili skloni pjevanje vidjeti kao moje životno opredjeljenje. Ne zamjeram im to jer su htjeli samo najbolje za svog sina. Istina je i to da je najlakši i najpouzdaniji način da se približite djevojkama u to vrijeme bio uz pomoć glazbe jer su momci koji su svirali i pjevali imali najvišu cijenu kod žena, pa je slično bilo i u mom slučaju - kaže pjevač koji je na sebe skrenuo pažnju na festivalu Prvi aplauz 1973. godine u Banjaluci, a glazba ga je dovela i do životne suputnice Maje s kojom je trideset i tri godine u skladnom braku.
- Maja je uspjela zasjeniti sve moje dotadašnje romanse i prvi put sam se ozbiljno zaljubio. Jednostavno sam osjetio da se ona razlikuje od svega što sam do tada iskusio i ne znam kako, ali znao sam da je ona moja suđena čim sam je prvi put ugledao s bine. Upoznali smo se na jednoj od igranki u sali srednje ekonomske škole u Mostaru, gdje sam nastupao sa svojom grupom Februarski behari. Međutim, prijatelji su mi govorili kako je Maja odličan đak, niko je nikada nije vidio sa momkom, kako je neosvojiva i kako nemam nikakvih šansi kod nje. Ipak prišao sam joj samouvjereno i rekao: Ti ćeš biti moja žena. Zbunjeno me je pogledala i kroz osmijeh samo izgovorila: Ja sam Maja. Tako je sve počelo. Kasnije sam pjevao na maturskoj večeri njene generacije, a u stvari te večeri sam pjevao samo njoj. To je bila naša noć u crvenom satenu jer je ona bila u crvenoj haljini, a ja u odijelu iste boje. Tada smo odlučili cijeli život dijeliti dobro i zlo i još čuvamo fotografiju s te večeri. Ali, ideja da se vjenčamo nije baš naišla na simpatije naših roditelja. Bili smo mladi i bez materijalnih uvjeta za pristojan bračni život, a Majini roditelji imali su ozbiljne planove u vezi s njom, pogotovo njen otac koji je bio profesor matematike. Dakle, trebalo nam je dosta truda i upornosti da ih uvjerimo koliko nam je stalo da se vjenčamo i dalje sami krojimo našu budućnost. Shvatili smo da nam svadba u takvim okolnostima i nije potrebna, pa smo u pratnji kumova i svjedoka, kao i nekolicine prijatelja, blagoslovili našu ljubav u listopadu 1977. godine - prisjeća se karizmatični Mostarac koji je ubrzo postao otac kćerke Sanje, a potom su na svijet došle i nasljednice Danijela i Minja.
- Kada sam saznao da ću postati otac, mojoj sreći nije bilo kraja. Od trenutka kada se rodila Sanja, postao sam neusporedivo zrelija i odgovornija osoba. Na prvom i neprikosnovenom mjestu, našlo se moje dijete i ništa se više u životu po dragocjenosti nije moglo mjeriti s njim. Naše drugo dijete bio je sin koji je preminuo kao beba, a to su rane koje ne zacjeljuju dok ste živi. Ipak, Bog nas je pogledao i podario nam tri kćerke i dva unuka. Nikada nisam osjećao nedostatak što nemam muškog nasljednika. Iz ovog kuta volio bih da sam mnogo više vremena proveo uz kćerke jer trčeći za poslom i svakodnevnim obvezama ne stignete ispratiti neke prelijepe trenutke u njihovom odrastanju. Relativna odgovornost za to leži i na mojoj supruzi koja je, da budem iskren, uvijek bila pored njih i čak, kada je to bilo potrebno, preuzimala i moju ulogu u njihovom odgoju - priznaje umjetnik koji je zbog rata 1992. godine morao s obitelji napustiti rodni Mostar i započeti novi život u Beogradu.
- Prije nego što je počeo rat, moj život u Mostaru izgledao je skoro idilično. Imao sam svoj lokal Kabare, tik pored Starog mosta i brižno sam ga sredio po svom ukusu. On je bio siguran izvor primanja i moja obitelj je dosta lijepo živjela, a svi smo pomalo bili uključeni u taj biznis. S druge strane, povremeno sam imao pjevačke angažmane i to sam radio opušteno, kad mi se hoće. Imao sam kontrolu nad svojim životom, sve dok se nije umiješao taj faktor zvani rat, srušio sve to kao kulu od karata i primorao me na novi početak, odnosno novi život koji danas živim u Beogradu. Žao mi je, prije svega, što se sve desilo na takav način jer da su neki ljudi koji su tada imali moć odlučivanja bili obzirniji i odgovorniji prema narodu, vjerujem da su mogli naći neko rješenje i izbjeći tolike ljudske tragedije. Bio sam dosta lakovjeran i pomalo neupućen i rat sam dočekao u Mostaru. Nisam ni pretpostavljao da se može desiti ono što se poslije izdešavalo. Skrivao sam se kod mog kuma u stanu u Šantićevoj ulici. Jednog dana napolju je odjekivala paljba, a ja sam izašao na balkon pogledati što se događa kada me je pogodio zalutali metak. Na moju sreću, nije zakačio ništa vitalno, ali radilo se doslovno o milimetrima - evocira bolna sjećanja pjevač koji je sa dolaskom u Beograd polako počeo graditi ozbiljnu glazbenu karijeru.
- Izbjeglištvo je teška životna drama, nikome nije lako pokrenuti se iz kuće s troje djece i otići u neizvjesnost. Moj prijatelj i zemljak, sada pokojni Božo Lenj, pozvao me da dođem u Beograd, odnosno u Borču gdje je on živio kao izbjeglica i pjevao u jednoj kavani. Ja sam tada sa obitelji bio u Nikšiću kod mojih roditelja u dosta nezavidnoj situaciji i nisam se mnogo dvoumio kada sam dobio poziv. Minja je tada bila beba i to su bili neki od mojih najtežih životnih trenutaka. Došli smo u Beograd doslovno sa nekoliko stotina maraka, smjestili smo se u neku prostoriju punu vlage i ja sam krenuo pjevati u toj kavani. Morao sam se prilagođavati repertoaru koji mi je do tada bio stran, bilo je to vrijeme kada se pjevalo za jednu crvenu koja nije baš mnogo vrijedila - podsjeća se Željko koji je ipak uspio objaviti svoj prvi album 1995. godine kada je na Budvanskom festivalu osvojio prvu nagradu žirija za interpretaciju pjesme Sipajte mi još jedan viski.
Vezani članci