Priče kroz Mostar i Hercegovinu: Tajna spomen-ploča i zaboravljeni most

Smještena je u tjesnacu Neretve i, nakon potapanja, rijetko gdje je novonastalo jezero tako usko stisnuto među kamenite obale. Brana je trinaestak kilometara južno od HE Jablanica i tridesetak kilometara sjeverno od Mostara, te je tako najuzvodnija "tvornica struje" u srednjoneretvanskom zahvatu. Proizvodi 345 GWh godišnje i nikada ne prestaje proizvoditi, jer genijalni projektanti smjestili su ju baš na mjesto, zapravo ondje gdje "kota uspora HE Grabovica predstavlja kotu donje vode HE Jablanica, a kota donje vode HE Grabovica, kotu uspora HE Salakovac, čime je ostvareno potpuno iskorištenje raspoloživog pada". Reći će struka.

Veliko gradilište

Bilo je to veliko gradilište do ranih osamdesetih godina, kada je Grabovica ušla u elektroenergetski sustav tadašnje države. Na lijevoj obali rijeke izgrađena su velika radnička naselja, strojevi su se uokolo vrzmali kao mravi, ali se malo toga s ceste moglo vidjeti. Dio te atmosfere tada je snimio Stojan Lasić i ustupio mi fotografije. Selo Grabovica je, do izgradnje novoga mosta, imalo tek "viseći" prijelaz preko rijeke koja je tada bila duboko u ambisu, drugoga nije bilo, i teško je bilo živjeti s potrebom da se kanjon premosti. Oštre bure i orkanski južni vjetrovi njihali su taj most, obješen o željeznu užad još u vrijeme gradnje uskotračnice, kada je Grabovica prvi put živnula i bila dosta prometno i živo mjesto ugniježđeno pod istočne obronke Čabulje s jedne i Prenja s druge obale.

Kroz selo je prolazila uskotračnica, pa kad je dokinuta, činilo se da će Grabovica posve odumrijeti, ali su joj most, brana i nova pruga koja se proteže ponad sela, vratili život. Unaprijedili ga. Jest da je većina od četiristotinjak mještana radila drugdje, ali svi su imali kuću i imanja ovdje. Iznenadili biste se koliko ovo selo pruža mogućnosti za lagodan život. No, tu više nema nikoga i nitko ne živi te blagodati, smrt se ovdje nastanila i ne da se lako istjerati. Nekoliko kuća jeste obnovljeno, a o nekadašnjoj živosti svjedoči zgrada stare željezničke postaje, spaljena škola koja je nekada bila puna đaka i teško da će ih ikada više ovdje biti.
Svi ovdašnji ljudi s kojima sam imao priliku razgovarati, u jednom su suglasni: neće se vraćati dok se svi detalji oko zločina ne raspetljaju i krivci kazne. I, premda se to, gledajući poziciju sela, osobito s ceste M-17, kojom se odvija normalan život, čini prosto nevjerojatnim, ljudi kažu da se ne osjećaju sigurnima. Trideset kilometara od Mostara, uz glavnu državnu cestu! A i pomisao na to da su ostatci tijela njihovih najmilijih možda tu negdje oko njih, da možda prelaze preko njih, a oni to ne znaju, čini život ovdje nezamislivim.

Odlazim do nove željezničke postaje, pokraj nje česma. Curi hladna voda, zdrava, izbija negdje ispod zapadnih masiva. Postaja je zaključana, moglo bi biti vrijeme ručka, pa se možda dežurni ne da smetati. Ali zato iznutra trešte narodnjaci. Jedini zvuk koji je razbijao tišinu ovdje, a, kakav je, bolje da ni njega nisam čuo. Selom prolazi uski put. To je trasa bivše pruge. Ostatci visećega mosta su u takvu stanju da ne dopuštaju ni iskoraka. Vremenom su izgrađeni potpornici, no most je svejedno izgubio važnost u novim okolnostima, te je sve oko njega nejasno. I oko te spomen-ploče.

A volio bih fotografirati, ili makar pokušati dešifrirati njezin sadržaj, o čemu razmišljam otkako sam prvi put kročio s drugu stranu Ivan-planine. Vidim da to zapravo i nije ploča. Jednostavno je popeglan jedan dio stijene i na nj, na talijanskom jeziku!, uklesana zahvala slavnim graditeljima pruge. Možda su inženjeri bili Talijani, pa jedan od njih ostavio ovu vječnu uspomenu. Teško mi je dešifrirati, jer slova isklesana pretprošloga stoljeća su vlažna i ničim zaštićena, ali toliko mogu vidjeti i talijanski barem toliko razumijem, mada ipak ne odgonetam je li možda ta kamena posveta graditeljima ovoga mosta? Kada? Nigdje o njemu ne nađoh nikakva zapisa, ni o natpisu, što će reći da ništa od ovoga nije ni pod ikakvom zaštitom. Most sam samo jednom vidio u zdravom stanju. Nedavno; bio neki partizanski film, toliko star da je više bijel, nego crno-bijel! Partizani baš na ovom kamenom zubu, gdje je ova ploča. I uokolo. Napadaju ovdje rijeku. Po rijeci piče čamci, s mitraljezima na pramcu. Padaju Nijemci, padaju bome i partizani. Nasmočili se kaskaderi. Bože, gdje li je ona ljepota, kako ju nikada nisam vidio...sad skontam da se to baš tu snimalo. A, bome sam se i nasmijao: bilo je tu i čamaca gumenjaka, e, pa, nije mi jasno kako ispadaju iz njega mrtvi Nijemci, a nikako onaj čamac izdušit! Kao da ga nijedan metak iz brojne partizanske zasjede nije pogodio!

Operacija Weiss

No, zapravo je ovaj most zabilježen u ratnim izvješćima iz 1943., jest da se onaj u Jablanici najčešće spominje, jest da je bio najvažniji, ali i njega je ponajviše opet film proslavio. Partizani su tijekom Četvrte ofenzive ovdje imali žestok okršaj sa svima, ponajviše sa četnicima i Talijanima, "Operacija Weiss". Veljača - ožujak 1943. Neki baš ovaj most spominju u svojim dnevnicima. Sve je ovo bilo krvavo. Forsirala se rijeka, a ne da se prijeći ta vodena sila i bilo kakav most vrijedio je života. Stotine života. Toliko je glava palo i za ovaj most, danas nevažan i čini se gotovo nevjerojatnim da je nekada bio tako važan.

Sva ova brda zapadno, sve tamo do iza Drežnice, Goranaca i širokog zahvata prema Širokom Brijegu, sve je to puno kostiju. Svačijih, talijanskih i njemačkih najviše... No, tu temu radim uporedo, istražujem pa ću djelomice predočiti svoja saznanja, čim uzmognem.

Piše: Dragan Marijanović/Priče kroz Mostar i Hercegovinu