Priče iz Hercegovine: Što ljudsko oko nikad nije vidjelo…
Dnevnik će marni Marc započeti voditi u nedjelju, 14. kolovoza 2005, a godinu poslije objavit će se u sklopu njihovih zajedničkih izvješća o zaranjanjima u Hercegovini, u časopisu Le fit, u broju 16. od travnja. Nema nikakve sumnje da je, ili samo on ili drugi članovi ekipe, već boravio ovdje, zapažena su i njihova istraživanja po Nevesinjskom polju, zatim na vrelu rijeke Bijele, oko Sanskog Mosta...
Naša muka
Doduše, da je Marc devet godina poslije opet došao na Bunicu, ne bi zapazio pustoš koju će opisati i toliko ruševina, zapazio bi puno velikih vila kakve i bogati Francuzi mogu sanjati, teško bi shvatio tu potrebu da se kućama prave betonski izlazi na samu rijeku, pa, bila ona i toliko mala, o ona je, baš kao i Neretva, podijeljena na lijevu i desnu stranu i ne samo u smislu orijentacije i položaja nego i nekako prešutno vlasnički i tajkunski, političarski, generalski, oficirski i nacionalno uopće, s tim da su ovdje bošnjački zaslužnici uglavnom udomljeni na desnoj, a hrvatski na lijevoj obali Bunice. Ili, da bi ovo čudno i napokon (raz)otkriveno vrelo moglo presušiti, jer bi netko mogao tu vodu negdje drugdje, na neku turbinu odvesti! No, to je naša, a ne francuska muka. Napominjem da mi se nakon objavljivanja dnevnika marsejskih momaka sa Crnog Vrila javio jedan broj ronilaca - istraživača koji su, također, ondje duboko zaranjali, napravili i sjajne fotografije, no, kako su Francuzi riješili sve što se tu dalo riješiti, nema potrebe za objavljivanjem drugih dnevnika, ali ima potrebe da se u regiji pojavi poneki stručni časopis koji bi dao ljudima priliku da objavljuju svoja iskustva, no tako je, kako je, pa, hajde, Marc, roni:
"Nakon nekoliko kratkih sati sna prekinutog energičnom grajom molitve sa susjednog minareta, formiramo ekipe i raspoređujemo tjedne zadatke i ciljeve, a nakon toga idemo provjeriti uvjete ronjenja na Buni i Bunici. Čim sam se našao na obalama Bunice, odmah me je šarmirala svojom malčice mangupskom ljepotom.
Locirana na prostoru blagajske općine na manje od desetak km od centra Mostara, kratka, ali zanosna dolina Bunice još je obilno obilježena nedavnim etničkim ratom koji je harao cijelim tim prostorom: sve kuće, štale i slična zdanja okolo koja nisu srušena, označena su neizbrisivim tragovima.
Rijeka Bunica poput čuda izvire u podnožju litice koja se uzdiže na dnu doline urasle u raskošnu vegetaciju. Iznenađeni smo prisustvom te oaze zelenila i tišine ukotvljene u pustoj i isušenoj makiji. Riječni tok koji tu nastaje polagano se gega do svoje velike sestre Bune, praćen redom visokih lisnatih stabala koja se klanjaju duž njenog prolaska.
Ne dajte se prevariti riječnim beznačajnim protokom od 200 do 300 litara na sekundu jer Bunica koju napaja Nevesinjsko polje bijesno bljuje valove od 4 do 10 kubnih metara pune neprozračnih čestica mulja. Četrdeset stupnjeva u hladu, raskošne obale i korito pune tirkizne vode: mogli bi biti u nekom rajskom ljetovalištu da nema crvenih tabli posađenih naokolo koje nas upozoravaju na prisustvo mina.
Ponedjeljak, 15. kolovoza - Izbrisani ožiljci beskrajnog prekjučerašnjeg putovanja autom. Jutros nas je u timu Bunica, za prijenos opreme, samo četvoro: Sylvain, Michel P, Christian (Kiki) i ja. Od ceste pa duž rijeke, da bismo stigli do kamene zdjele iz koje izvire Bunica, hodamo uskom stazom koja lijeno vijuga između trnovitih kupina. Opkoljavamo postepeno izvor s našom opremom, bocama i raznim teretima.
Izvor je do -55 istražio jedan bosanski ronilac (Moguće Humo?, op. D. M.), a onda u više navrata nekoliko ronilaca francuskih ekspedicija i to na duljini od 163 m od ulaza i dopirući do dubine od 73 m.
Michel se baca prvi u vodu, postavlja prvih 90 m Arijaninog konca (-62). Dok Sylvain izvodi dekompresiju, Sylvain i ja postavljamo uže do -30 i ugrađujemo kulise za pomoć. Brrr! 0 stupnjeva u vlazi: polarna atmosfera!
Utorak, 16. kolovoza- Jutros smo svi ustali željni akcije, spremni zasukati rukave, ubrzati ritam. Potpuno smo svjesni kako malo vremena nam je ostalo za proučiti i istražiti Bunicu. Dakle, svom brzinom doručkujemo i to nam je objed, prijateljski sastanak, briefing i konferencija za štampu gdje 25 osoba istovremeno postavlja pitanja, mimoilazi se, sudara i priča.
Malo kasnije tog istog jutra, u svetom miru i tišini izvora, Kiki se potapa u vodu. Putem kupi toranj koji je Michel prethodnog dana ostavio i širi 50 m dalje prije nego ga zaustavi krečnjački sud na -72.
U 14 sati ga smjenjujem i spuštam se do Kikijeve zadnje stanice. Vidljivost nije bogzna šta. Moje svjetiljke osvjetljavaju s teškom mukom oko 2 metra u radijusu oko mene kao centra. Na dubini od -60 sala vijuga od jedne do druge stijene, prolaz je lako prohodan, ali mi kaciga s vremena na vrijeme zapinje za luk stropa. Kikijev toranj je blokiran u jednom ćorsokaku, premotavam desetak metara i ponovo odlazim u kaos. U potrazi sam za čvrstom stijenom i slijedim zid, padam nekoliko metara i brzo ostavljam iza sebe dio koji je ispreturan. Ispred mene je neka vrsta elegantne verande visine od 3 do 5 m prilično nagnuta. Zidovi su prečisti, nigdje ni traga ilovači, samo nekoliko isturenih klinova koje je arhitekt ovog prostora pametno predvidio da bih za njih mogao svezati uže, a to i radim dok mi moji manometri najavljuju -78. Dok prebiram moju brojanicu minuta za dekompresiju koje mi je fino smislio Decoplaner, Sylvain stiže da upita za novosti i postavi svoje kulise za sutradan. Bio potopljen 105 minuta.
Srijeda, 17. kolovoza Jutarnje prenošenje opreme postaje rutina. Tri do četiri putovanja tamo-ovamo potrebna su za prijenos dnevne logistike do izvora. Oko 10 i po, Sylvain, opremljen za ronjenje u zoni 100 m, spušta se u ralje podzemlja. Vrlo brzo upoznaje taj mitski izvor i pada do moje zadnje stanice. Grabi bobino (ne znam šta je to, opaska prev., Ni ja nisam doznao što je to, op. D. M.) i buši ulaz u salu koja mu širi ruke... Koristi malo poboljšanu vidljivost u odnosu na prethodne dane (4 do 5 m) i pronalazi 80 metara tajanstvene rijeke između -78 i -96 prije nego se vrati natrag na rezervi. U tom času Bunica se razotkrila na duljini od 250 m (duljina uronjavanja 170 minuta) na pragu VR3 (ronilački žargon, opaska prev.) Dok Sylvainovi mjehurići ključaju po vodenoj plohi, Michel se blago opušta pripremajući trimixe i nitroxe (bez sumnje, nekakve smjese zraka, između ostalog s azotom, opaska prev.) za ronilačke pohode sljedeća dva dana. Da bi zaključili ovaj niz istraživačkih ronjenja u Bunicu kojim smo bili zauzeti skoro cijelu sedmicu, odlučujemo roniti u tandemu, a tu čast i sreću imamo Kiki i ja.
Petak, 19. kolovoza 2014 - Ta noć, posljednja prije namjerenog ronjenja, kao što mi se obično dešava, ispunjena je vrhunskom i razarajućom napetosti. Misli mi lutaju na sve strane, ne nalazeći nigdje ni trena smirenja. Dižem se s naglom željom da bacim rukavicu i mislim u sebi: "Odluka je donesena: ovo je moja posljednja praizvedba."
Jutarnja zadaća
Istraživačka posada susjednog izvora i Buna pomažu nam prebaciti dnevnu opremu na mjesto događanja. Pošto nas je osmorica, jutarnja zadaća pretvara se u partiju zadovoljstva. Oko mene svi su ushićeni, vrcaju duhovite dosjetke, salve smijeha, ali moj trbuh pun je čvorova. Oko podneva bježimo od dnevne vreline nalazeći utočište u izvorskoj svježini. Ponovno otkrivam kako imam sreće jer mi se stres topi u vodi. Sve odluke donijete prethodne noći i jutros isparavaju kao čarolijom odnesene. Za petnaest minuta evo nas na mjestu o kojem sanjamo, tu gdje niko bio nije prije nas.
Ovdje niko ne živi, niko ne remeti mir, nalazimo se ispod pokrivača stijene koju nikad ljudsko oko nije vidjelo, ispod 95 do 100 metara vode. Prisustvujemo praizvedbi. Nakon je štoperica odbrojala 28 minuta, zaustavljamo se na -92 metra udaljeni 296 metara od ulaza. Prezasićeni smo podacima, veselim uspomenama, a usput, i azotom i helijumom. Duljina boravka ispod vode 195 minuta, od toga 15 minuta u zoni od -95 metara, dekompresija Decoplanerom".
Eto, dakle, nakon ovog sjajnog opisa i iskustva prijatelja iz Francuske, prave prigode za (opet) prozboriti nejasnom i mutnom projektu Gornji Horizonti, iza kojega stoje vrli teoretičari i neznani investitori, planirani na istočnim platoima Hercegovine na teritoriju Republike Srpske, koji je, kad će prvi put biti spomenut prije nekoliko godina gotovo kao već zgotovljena stvar, jako uznemiriti našu javnost, osobito znalce i ekologe, a stanovništvo koje živi u ovom te u području južne Neretve, da i ne govorim. I na jugu Hrvatske, u delti, Metkoviću i južnije, podiglo se veliko negodovanje tom sumanutom projektu, o kojemu će dr. Ivo Lučić napisati, (obraćajući se prvenstveno Nevesinjcima, valjda računajući na buđenje njihove svijesti o beskorisnosti tog projekta za njih same i o ogromnoj šteti za one koji žive u nizinama) javnim pismom od prije nekoliko godina. Naša ga javnost uglavnom nije zapazila, te bi bio red podsjetiti na nj.
Bašagićevi stihovi
Nazvano je "Još voda niz Lug teče", preuzeto je s portala Moj dom i autor u podnaslovu ističe: "Zbog prirodnih i povijesnih vrijednosti, zbog geografskog položaja, upravljanje Nevesinjskim poljem traži najbolju znanost i iskustva te suglasnost najšire zajednice''; te se prisjeća poznatih stihova Safvet-bega Bašagića,(Zdravo, Nevesinje moje, zdravo, o mila grudo!/Vjerno te pozdravlja diete -/ Saginjuć rusu glavu tvojim pred veličanstvom/Ljubi ti krševe svete'', navodeći ih kao ''posve rijedak način odnosa prema Nevesinju, ne zbog svoje staromodnosti nego jer su puni ljubavi". ''Književno-povijesni pregledi ga smatraju jednom od najmarkantnijih ličnosti moderne bosanske književnosti i začetnikom bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. vijeka. Otkad je, kako je kazao, 6. svibnja 1870, u petak prije podne ugledao bijeli svijet u junačkoj Hercegovini na polju Nevesinjskom i "našu Velež, sveto brdo", do svoje smrti 9. travnja 1934. u Sarajevu, zavičaj mu je bio jedan od rijetkih stabilnih oslonaca u vrtložnom životu - povijesnom i osobnom (...)''
Pratit ćemo malo ovo pismo, jer sve je tako jasno povezano, malo Francuze u vrelištu Bune (njihov dnevnik objavljujem zapravo obrnutim redoslijedom), a ja ću se malo vrzmat uokolo...
Piše Dragan Marijanović/oslobođenje
Vezani članci