Priče iz Hercegovine: Smrt u Crnom vrilu
Da se to vrelo i ne zove Crno vrilo, valjalo bi ga tako nazvati, jer se malo toga lijepoga uz njeg veže. Prema predaji, davno nekada je u selu Jasenje iznad Drežnice crni ovan "pao u blatinu i nestao, a nakon nekoliko dana čobani su ga pronašli ispred izvora na ušću u Neretvu. Nakon toga vrelo je dobilo ime Crno vrilo. Prije nego što su napravljene brane i hidroelektrane, kada bi kiše naglo padale, iz ovog vrela bi mlaz prebacivao do pola kanjona Neretve, pa i dalje. Prema pričanju ribara, na Crnom vrelu sada je dubina oko osam metara, a ronioci su ronili više od 80 metara i pričali da je izvor još duži... Ovdje se okupljaju sportski ribolovci i ljubitelji prirode iz svih krajeva naše zemlje..."
Čudan fenomen
Vrelo nikad ne presušuje, a, dok nije bilo jezera, to vrelo bilo je jedan od najljepših prizora srednje Neretve. I danas se vidi vrh njegova širokog grotla i tu se, uglavnom, vrzmaju ribari koji znaju da je ribe najviše ondje gdje se voda miješa. Ova, vjerojatno, dolazi negdje iz duboke kamene utrobe Prenja i savršene je kvalitete. I fra Petar Bakula ga spominje, a vidio ga je 1867. godine, kad je ponad njega prolazio samo stari prašnjavi drum i poneka karavana po njemu, još nije bilo ni stare pruge, a ova pustoš od bivših sela kojom prolazim, bila je puna života. Piše fratar: ''Ima veoma jako vrelo zvano Crno vrilo koje i u ljetno doba baca vodu do tri lakta uvis (...)'', dodajući ga prvoga na popisu vrela u mostarskom okružju. Suvremeniji pak putopisci opisuju čudan fenomen kada snaga ovoga vrela bude takva da tok Neretve pomjeri posve prema zapadnoj obali, pa je tajna snage i dubine tog vrela uvijek intrigirala pustolove i istraživače, u suvremeno doba osobito ronioce. No, priroda uzima svoj danak i ne voli da se po njezinoj utrobi čačka i razbija joj se sklad. Možda je i priča o tom crnom ovnu koji je tu prvi stradao bila samo nagovještaj i upozorenje da se s Crnim vrilom nije igrati, no, unatoč legendi, znanost je tražila odgovore.
Brojni su naši ronioci istraživali tajnu vrela, dolazili do određenih dubina i saznanja, no, što su dublje zalazili, tajna vrela bila je sve dalja. Ili se tako čini uvijek kada se ne dođe do samoga kraja. Prva žrtva Crnog vrila bio je Mostarac, barem što se zvanične statistike tiče, jer Mostarci jesu sjajni ronioci, ali bilo je i odvažnih momaka koji su, roneći po podvođu i hodnicima tajanstvenog vrela htjeli pokazati svoju kuraž i potpunu pripadnost vodi. Osobito mladići iz stare mostarske gradske jezgre. Prije 12 godina jedan ronilački izlet završio je tragično za ovdašnjeg omiljenog mladića, sjajnog skakača, plivača i ronioca, padobranca, ratnika i odvažnog pripadnika službe spašavanja, člana popularne Udruge građana Sinovi mahale iz Mostara Azera Dželilovića. U njegovu čast njegovi su prijatelji ljetos izveli skokove sa desetmetarske skakaonice, na pećini usred grada, koja nosi njegovo ime. U ime sjećanja na njega skočio je i 72-godišnji Hasan Pašić! Bilo je to na dan 12. obljetnice njegove smrti u dubinama Crnog vrila, a Azer je volio ekstremne sportove. Našli su ga na šezdesetak metara dubine, moguće da je bio dosegnuo do osamdesetog. Imao je 35 godina.
Često se na lokaciji Crnog vrila nađu i inozemni ronioci, ali ponajviše iz zemalja bivše Jugoslavije. Negdje, na nekoj neslužbenoj listi prioriteta, svima onima koji žele provjeriti svoje stvarno znanje i hrabrost, ovo vrelo važnije je i poznatije strancima, negoli našima, izuzimajući, dakako, ronioce iz Mostara, Esada Humu i niz sjajnih imena koja su u ovom sportu znana i izvan naših granica. No, sport je u međuvremenu prerastao u znanstveno istraživanje. Ovog ljeta je na vrelu osvanula brojna međunarodna ekipa ronilaca, fini srpanjski dan bio je dug i idealan za ronjenje. Među roniocima bio je i 33-godišnji Slovenac Jakob Munih, poznat u svojoj zemlji i regiji kao veliki znalac dubina. No, nešto se s opremom zakompliciralo, nije mu bilo spasa. Kopranin je imao probleme s kisikom, a bio je preduboko, ispala mu je pumpica za kisik i potresno je svjedočenje očevidaca koji su sudjelovali u vađenju njegovog tijela iz te mračno duboke vode, kad su govorili kako su mu jagodice na prstima bile posve oderane od oštro podvodno stijenje Crnog vrila. Strašne su smrti ronilaca. Jakob je, kao i Azer, volio ići dalje, više i dublje od ostalih. Esad Humo kratko je izjavio da je to bila neka vrst regionalne vježbe, domaćin joj je bio Ronilački klub Mostar, a kolege su stigle iz Hrvatske, Srbije i Slovenije. Jakobova smrt u Hercegovini snažno je odjeknula u njegovoj zemlji. Stigao je do pedesetog metra dubine i trideset treće godine.
Ronilački dnevnik
Tajnu vrela, ako postoji, dokučili su najluđi ronioci na kugli zemaljskoj, odvažna i znanošću, iskustvom i tehničkom opravom i sjajnom logistikom, ekipa iz Marseja, Francuzi s kojima se još samo Brazilci mogu mjeriti u toj vrsti ludosti, no, Francuzi su znanstvenici, oni rade ekspertize i znanstvene radove, crtaju mape, imaju svoj časopis, i u njemu opisuju svoja iskustva stečena po svijetu, a oni rone od visina Anda do juga Afrike, isključivo ondje gdje lokacije nisu do kraja istražene, te se tako, i Mostar, i tri vrela, Buna, Bunica i Crno vrilo nametnulo predmetom njihove ekspedicije. I prije njih ronili su Francuzi, no, nitko prije ovih nije otišao do kraja. Prethodna francuska ekspedicija izgubila je ronioca na vrelištu Bunice. Njihov dnevnik iz vremena boravka u Hercegovini 2005, prevela mi je gospođa Suada Tozo, marna grafologinja, koja radi kao knjižničarka u nekoj pariškoj školi, ali je i sama sklona putopisu i finim skitnjama, povijesnim knjiškim temama, začinjenim s dosta fotografija i lijepih opaski, nikada se nismo upoznali, ali razmjenjujemo tekstove, ponešto joj se objavi u domovini, jer ona je iz Goražda, i piše zanimljive eseje za tamošnji časopis. Bome sam namučio Suadu, jer ronioci koriste puno stručne terminologije, znane uglavnom ljudima iz njihova podvodnog svijeta. Francuzi su skloni i lijepim opisima i, vidjet ćemo i u nekim drugim dnevnicima, i crnom humoru. Svaku destinaciju opisivao je drugi član ekspedicije; prvi piše:
''Pod naletima olujnog vjetra pada rosa sa grana drveća. Tog jutra sprema se oluja i struji lagani vjetar melankolije: kraj je bivakovanja. Iz čiste žudnje za zadovoljstvom, ostavljamo mutnu vodu Bunice, posvećujemo zadnji dan boravka proučavanju Crnog vrela, izvora u koji su 1973. godine do dubine od 60 metara zaronili Claude TOULOUMJIAN i Gilbert FRANZIA-KISS, mnogo prije izgradnje hidroelektrične brane i potapanja kanjona Neretve sa slojem od 20 do 30 metara vodene mase. Da izbjegne mučni prijenos opreme po rubu litice, Esad je napravio ugovor sa zaposlenim jedne od mnogobrojnih ribogojnih firmi nastanjenih duž brane. Zahvaljujući njemu, oko podne, posada i oprema, s motoriziranog splava, usidrena je na jedan od izbačenih jezerskih sprudova. Dok naštimamo ronilačke seanse, sitna, svježa i uporna kišica nastoji uzaludno obeshrabriti naš elan i motivaciju. Silazim prvi u vodu: trebam ukotviti konope za dekompresiju i spustiti novi konop do dubine od -50 m. (Baš tu se zakompliciralo Jakobu, i nije riješio taj problem, op. D. M). Opkoljen i svezan vijencem boca za dekompresiju, leptirskim stilom upućujem se u pravcu kamenog udubljenja, kroz relativno toplu vodu (22° C) mliječne boje. Istog trena kad pređem prag spilje sve se potpuno mijenja: voda postaje kristalno providna, svježina me obuzima, oštar bol mi presijeca čelo, ruke mi se koče, termometar naglo pada na 8° C a svjetiljka (far) dobija boju. Voda koja me okružuje je toliko prozračna da izgleda nepostojeća pa me jedino mjehurići koji se rasprskavaju u dodiru sa kamenim svodom podsjećaju da ronim. Nalazim se u širokom crnom tunelu, nekoj vrsti polucilindričnog jarka oštro označenog šestarom i linijarom. Snopovi mojih svjetiljki probijaju kanale kroz uznemirujuću tminu mračne rupe prečnika 10 do 15 metara, gubeći se, umorni od uloženog napora, nakon što su poremetili san 30 do 40 metara mineralnog svijeta. Prozračnost vode me još jedanput vara, nisam spazio podmukli nagib pa odjednom shvaćam da sam dostignuo maksimalnu dubinu. Na -50 metara, postavljam nevoljno moj toranj na usnu okruglog bunara u pravcu gdje, čini se, srlja moj tunel. Nekoliko trenutaka kasnije Michel me zamjenjuje, spušta se u ništavilo, pada na pritisak od 85 metara, a tu ga usporava uski prolaz kroz koji se uspio provući. Nađe se na dnu bunara dubokog 88 metara sa šljunčanim dnom a odatle ne vidi gdje se ovaj nastavlja. Oko 14 sati, mokar, pod pljuštećom kišom, posljednja karika današnjeg istraživačkog lanca očekuje povratak Michela i njegove ronilačke parametre. Čim se Kiki vratio sa novostima sa dna, Sylvain se baca u vodu. Prije putovanja u nedodirnute nepoznate krajeve koje nikad nije okrznulo ljudsko oko, on susreće videoekipu i pristaje pozirati. Za manje od pet minuta dolazi do Michelovog zadnjeg stajališta.
Na dubini od -85 metara uže je zapelo u procijep koji sam uspio proći strugajući ga malo. Stigao na zadnje stajalište, dno potpođeno šljunkom, zidovi svijetli i čisti, nikakva traga struji, sa svih strana zatvoreno. S ovog mjesta niti jedan ronilac ne može ići dalje. Izvlačim se iz ovog slijepog crijeva i penjem na - 80 gdje namotam uže i krenem u pravcu sjevera.
Odmotam otprilike 70 metara, procijep kroz galeriju je širok oko 8 metara i ne vidim strop. Penjem se malo, pričvršćavam konop na veće stijene, koje brzo prekriva glina. Na povratku, vidljivost je smanjena na jedan metar. Zaustavljam se na rezervi na -75, galerija se nastavlja uspinjati nekoliko metara, prije nego, čini se, počinje njeno spuštanje iza jednog brdašca.
(Ronilačka sesija trajala 127 minuta, dekompresija sa VR3)''
Rješenje tajne
Uredu je priča o crnom ovnu, no ipak bih rekao da je vrelo crno poradi takvih svojih tunela. U sljedećih nekoliko nastavaka vidjet ćemo kako su momci iz Marseja napokon riješili tajnu dubine vrela Bunice te kako su istražili neistraživo - vrelo Bune. Sve fotografije nastale su zahvaljujući Stojanu Lasiću koji je tada pratio njihovu ekspediciju. Barem dok su bili nad površinom vode. Ostalo su snimili oni sami...
Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje
Vezani članci