Priče iz Hercegovine: Od Zaružja do misterija Grabovice
Do tamo se ne može, te snimam s lijeve obale, a koristim i neke ljetošnje fotografije. Od svih zaselaka, jedino je u Zaružju nad vodom ostala povelika livada, gdje se Zaružnjani ljeti okupljaju. Dolaze isključivo vlakom ili se prevoze čamcima. Tako su neki nevjerojatnom upornošću ovdje uspjeli sagraditi i kuće.
Vazda u mrijestu
Prekrasna je ljudska upornost kada je k dobru usmjerena. Lokalno stanovništvo, već osamdesetih, a i prije njih, raseljeno je i živi uglavnom oko Mostara i u njemu i Zaružje u šali naziva nova Drežnica. Ljeti je tu vrlo živo. No, sada je posve pusto. Nailazim na skupinu Sarajlija. Ribari. Ništa njima vjetar ne smeta. Željni sunca, poranili su. Zabacili mamce, porazmještali štapove kao minobacače i čekaju ribu. Zapravo, zadužili su najmlađeg za to. Riba ionako ne grize, pa im kažem da mi je drago zbog toga. A, što, bolan, pitaju, a ja velim, zabrana je, jebi ga, ne biste trebali loviti, riba je u mrijestu. Nama je vazda u mrijestu, ne pamtimo kad smo zadnju ribu ulovili, a i ako ulovimo, to bude strugač! Tko ne zna kako izgleda sarajevski skupni izlazak u ribolov, onda evo kratkog opisa: Dolaze barem s dva auta, ne love na varalice jer su lijeni, love isključivo na plovak i na čeku. Da se ne bi umarali. Ali zato, po petorica ih vrte se oko roštilja. Ako negdje u pol zime dimi kraj vode i miris roštilja se širi uokolo, to su sigurno Sarajlije.
Jedna vrata auta obvezno su otvorena. Jer im nije gušt bez muzike, pa se često dogodi da doma kreću paleći auta na guranje, jer im pocrkaju akumulatori. Kad sve pojedu i popiju, odlaze. Čiste za sobom. Tako sam i ja nekada iz Sarajeva dolazio onim zaboravljenim ''ribarskim vozom''. Išao je prema jugu negdje prije četiri ujutro. Vazda bi bio pun. Zapinjali bismo jedni drugima o štapove. Sarajlije su me živcirale, jer bi vukle već namontirane udice na štapovima. Srebrenim papirom iz sarajevske drine bi ih umatali, da nekog ne ubodu. I po tome se moglo poznati Sarajlije. Počeli bi piti već u vagonu, a do Tarčina bi vadili mezu. Mislim da sam dolazio do pod Konjic, do kavane Hajduk, nazvane po prezimenu vlasnika, a ne po nogometnom klubu.
Imao sam prijatelja i još ga imam, mada ga nisam vidio od prošlog stoljeća, Hasana Haljevca, kipara. Bio je ludo zaljubljen u ribolov, vodu i tišinu koju ona donosi. Mi bismo dolazili na dva dana i noć. Nismo bili loši ribari. Hasan bi naložio vatru, postavio žičanu rešetku, iz ruksaka bismo izvadili brdo hrane, pa polako. Pio se konjak. Nekakav jubilarni. Nama je svaki bio jubilarni. Hasan ne bi na vodi pio. Buljio bi u vrhove štapova, a bili smo stvarno dobro opremljeni. Ja sam uvijek teško podnosio život u gradu. Tu gužvu. Tramvajem sa Čaršije do Alipašinog! Do zgrade RTS-a. Trauma... Radio Sarajevo se pred Olimpijadu bio preselio iz Ulice Danijela Ozme. Ljudima je to teško padalo. Jednom Hajrudin Ramadan, Saša Bubić, Veljo Milošević i ja, tek bio počeo raditi, krenuli taksijem prema gradu. Pita taksist, dokle, ljudi? Do Sarajeva!, rekao mu Saša! To se tada tretiralo kao putovanje.
Ja bih sjeo pokraj vatre, a Hasan vadio one strugače. Onda dođe večer, ja ga već malo bio ''kupio'', a Hasan bi se bacio na pripremu večere. Šutljiv i beskrajno dobar čovjek, Hasan bi razapeo dva šatorska krila, ja bih dovukao još drva. Lovit ćemo cijelu noć. Barem bi takav bio plan. Ja sam iskapio taj jubilarni konjak. Ujutro bih se probudio, ne sjećajući se kada sam zapravo bio zaspao, ispod mene deka, preko mene njegova kabanica i ona krila, a preko njih najlon, nađen negdje u blizini, donesen vjetrom. Hasan upravo skida golem lonac kave s vatre. Kakva noć, kakvo jutro! Kakvi smo nekad bili ljudi! Navadio je vreću strugača, koje smo poslije dijelili prijateljima, uglavnom je Enes Muhedinović, redatelj, nedavno umro, uvijek bio s nama. Gledam ove Sarajlije i svega tog se prisjetih, nisam valjda trideset godina.
Refina smrt
Odlazim nekako sjetan. Što nam se u međuvremenu sve dogodilo. Sve o čemu pomislim - bivše je. Ne radujem se ni što idem tamo gdje idem. U Grabovicu. Ništa me lijepo tamo ne čeka. Drežnicu prolazim jer sam dosta iscrpno pisao o njoj, umrla je Šaćirova žena u međuvremenu. Umrlo je još ljudi otkako sam počeo ovo bazganje. I onaj Refo, Reuf, dolje u Bučićima. Onaj što je živio sa Šumanima. Nedavno mi javio Miroslav Šuman. Refo nije bolovao nešto posebno, jest da je imao taj srčani i moždani, ali bio se digao. I brinuo o Mirinoj majci Ruži. I o onom hanomagu, traktoru iz '60-te. Miro bio u svom, nedavno otvorenom restoranu. Radio. Pred ponoć ga nazvao Reuf. Nisam dobro, rekao mu, nešto me stišće. Miro u auto, pa po nj u Bučiće. Umro u bolnici, deset minuta iza ponoći. Nigdje nikog svog. U hrvatskoj kući umire Bošnjak podrijetlom od Rame, na svojoj posljednjoj adresi. Ima negdje u Fojnici brata, ali nisu bili u vezi. Ima sestru u Bugojnu, i Miro tamo. Islamska zajednica preuzela organizaciju dženaze i bilo je vjerojatno čudno nekim Bugojancima da su na tu dženazu došli toliki katolici iz Hercegovine. Takva su vremena i sve je čudno. Sahranila ga sestra kako dolikuje i osta Refo tamo. Bit će tužno doći u ono prostrano dvorište a ne zateći ga više. I Šaćir je u Drežnici ostao sam. I njemu će mi biti teško doći. A trebam otići, jer sam propustio tamo zabilježiti dvije važne povijesne stvari. O tom-potom.
Skrivena ploča
Svakako vam se većini događalo da, kad putujete cestom iz Sarajeva, nakratko, ma tek u djeliću sekunde, vidite neku ploču, okrenutu k vodi, i nikako joj se ne da prići s lijeve obale, utisnuta je u kameni zub pokraj ceste. Takav ostao kad je cesta probijana. Vjerojatno bi graditelji i srušili taj nepotrebni kameni šiljak jer je nevelik i samo smeta, ali nisu valjda zbog te ploče. Nikada nisam doznao što na njoj zapravo piše. Pravo govoreći, mislio sam da je možda podignuta u slavu nekog proboja neke brigade, ali takve se obično primiču ljudima, ne skrivaju se od njih. Nije dakle ni to. Pa ću prijeći tamo i riješiti tu misteriju. Na lijevoj obali nešto je kuća ovog tragičnog sela. Još se vide ostaci onog naselja, dizanog kada je građena brana. Prelazim usko grlo mostom preko bivše rijeke i zatičem samo muk i tišinu. Prizore koji nikako ne pripadaju jedni drugima: prirodu iz bajke i hororne slike. Pjevaju ševe. Kao da nikada nitko tu osim njih nikada nije pjevao. Još da jednom napokon o svemu ovome ''propjevaju'' i sarajevske ''ševe'', pomislih, i da se riješi jedna od najvećih misterija zadnjega rata.
Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje
Vezani članci