Priče iz Hercegovine: Neka Nijemci potraže Bučiće!

Prema ljudima, prema poslu, prema rodnom pragu, prema svome i drugome, prema prirodi, prema starini, prema svakoj uspomeni i prema - stvarima. Ovdje, eto jedan traktor stoji ponosno kao Kip slobode, obelisci po gradovima oko kojih se okreću trgovi, taj traktor je bio početak novoga života i njegova metafora za ovaj kraj. Taj stari hanomag koji danas izgleda posve nov, natkriven tendom, kao jedini stanar počasne lože vrta i obiteljske povijesti Šumanovih iz sela Bučići. Traktor je davno kupio Božo Radoš, selo Crvenice u duvanjskom kraju, pod Vranom. Nije kupio auto, ništa, zaradio čovjek koji je među prvima iskoristio Rankovićev progon i uspostavu suradnje Tito - Brandt. I jedan među prvima tog kraja koji je ondje donio nove riječi: bauštela i gastarbajter. Duvnjaci su vremenom postali ponajbolji majstori za gipsane radove na građevini, bili traženi i priznati. S tim hanomagom, Božo je našao svoju njemačku u plodnicama duvanjskoga polja, orao je sebi i drugima, imabit da je svijetloplavi hanomag skinut s proizvodne trake 1960. godine preorao sve ono Tropolje: Duvanjsko, Livanjsko i ''toplo polje Glamočko''.

Bila je to lova

Pičio je Božo s hanomagom, a državni traktori na državnim dobrima svakomalo crkavali, Jozo gledao svoja posla i svoje brazde, tek, katkad (A, Božemoj, tako je u duvanjskom kraju, nikad ne znate što je vic a što ironija!), orući ili vukući kamen hanomagom, prolazeći pokraj uposlenika državnoga dobra koji su čačkali po crknutom stroju kao strvinari po strvini, onako, kao za sebe, znao primijetiti: Niko ne more izgubit rat k'o Švabo. I napravit motor, ćaća li ga švapski! O tom se traktoru vijest pronosila nadaleko, osobito kada je Božo zaključio da je uzorao i prebacio sve što treba, pokosio i sredio svoj život. I odlučio prodati traktor. Vijest je dobacila čak do Bučića, gdje je, 1974. godine pokojni Ivan Šuman sumnjičavo vrtio glavom kada je njegov sin Vinko, danas također pokojni, umoren ručnom obradom zemlje, a mlad i poletan, rekao: Kupiću ga, makar ne im'o za gaća! Tako je i učinio. Božo tražio četiri, ali pristao na onoliko koliko je mladić imao: tri i pol tisuće onih dojče maraka. Bila je to lova, bogme. Bučići su dočekali taj traktor veselije negoli novog župnika i taj je hanomag bio vijest mjesecima u ovom kraju. Vinko je orao, kosio, ravnao; hanomag je imao priključke za sve. Osobito je prikolica bila spasonosna, jer je lako prebacivala kamen koji se pokazivao viškom kada su mještani, unevoljeni ukidanjem stare pruge, a kasnije i potopom bivših adresa, tražili novi život na obližnjim uzvisinama, a života bez puta nema. Ni puta bez dobre mašine. Novine su tada pisale o hanomagu i seljanima Bučića koji su brzo napravili put s njim.

Često bi se selom njim provozao i Rifat, kao da novog mercedesa vozi, i radio je puno s njim ne vjerujući svojim očima da njegova kosa, skovana u Prozoru, eto, nema više posla po bučićkim i raštanskim livadama. Miroslav je, kada će mu brat Vinko predati ključeve tog nepokvarivog čuda, dao traktor obojiti u crveno, jer mu se činilo da traktor nije traktor ako nije crven. ''Tu sam napravio grešku, stoput sam se pokajao'', priznaje danas. No, kako je sve manje seljaka htjelo orati, a pojavile se freze, i svak' je svoj vrt obrađivao, i Vojno i Bučići i Raštani i sva se Hercegovina dala u dizanje kredita i nabavku tih malih svemogućih monstruma, velike njive prestale su se obrađivati, po posao i bolji život odlazilo se u obližnji Mostar ili što dalje i od njega i Bučića i Neretvina potopljena korita, traktor je sve manje radio.

Osobito kada je Miroslav uložio sav trud i energiju, te osobito vrijeme u posao u Međugorju, koji ga je posve odvojio od traktora, a Rifata bijeg od rata pronosao po Bosni, traktor je stajao i trunuo, ona crvena boja se pretvorila u smeđu, pomiješana s hrđom. Lijepi hanomag pretvorio se u gomilu starog željeza. No, kada je Miro ''pokupio'' Rifata na međugorskoj Tromeđi, nakon što ga gotovo dvadeset godina nije bio vidio, vraćajući se s posla u rane jutarnje sate, Miro bi pogledao taj traktor. Nikom ništa nije govorio, ni kad bi vidio Rifata kako puši i zuri u taj stroj s kojim je i on nekada bio mlad i neuhvatljiv, moćan i ugledan, čovjek koji može uzorati zemlju punu kamena i s njim uraditi sve, i u gori i u dolini.

Odlazio s njim kao taksijem do prigradskih gostionica, pijuckao pivu i promatrao ljude kako ga obilaze i zagledaju. Tek, jednom se u dvorištu Šumanovih pojavila vučna služba i odvukla hanomaga u nepoznato, gdje se dugo zadržao. Rifat je mislio, ode traktor! Zavazda! Ali, Miro je već dugo pregovarao sa zaljubljenikom u vraćanje duše crknutim strojevima, ne bilo kakvima, nego samo posebnima, a hanomag iz 1960. je nešto što nikada prije nije bio vidio, prijateljem Dragom Hercegom iz Ljubuškog, koji je, kada je hanomag iskrcan u njegovu radnju, naprosto ostavio sve drugo. I preko dvije godine tako; šraf po šraf, dio po dio, sve se prethodno odvozilo u Grude, kod majstora za pjeskarenje, nadimkom Bosanca, i ispod hrđe opet bi zablistao kvalitetan njemački čelik. Miro bi gotovo svakog tjedna, vraćajući se kasno s posla, učinio dodatni napor vozeći se do Ljubuškoga, vidjeti kako napreduje obnova traktora koji je bio prevažan u životima svih Šumana, nakon što su se nastanili u Bučićima, jer su živjeli u Vojnom, pa kad je ukinuta stara pruga, pokojni Ivan je doselio na ćaćevinu, te nakon službovanja na novoj željeznici na postaji Raška Gora otišao prvo u mirovinu pa na onaj svijet. A ovaj hanomag bio je svjedok svemu od te, 1974...

Čudo je to bilo

Uostalom, mislio je Miro, kako bih uopće zaradio prvu lovu da ga nije bilo, i kako bih držao najbolji restoran u Međugorju? Prevažan je taj hanomag, ne smije ''umrijeti''. '''Ajmo, Rifa, po hanomaga!'', zapovjedio je Miro jednog jutra i Rifat je skočio kao da mu nije sedamdeset; čudo je to bilo. Potpuno obnovljen, hanomag je dobio i nove kotače, teško pronađene za model koji je proizvodila tvornica koja je ugašena 1973. godine, jedna od najslavnijih njemačkih, gdje teško da ima još neki ovakav. Uostalom, neka Nijemci potraže Bučiće! Dovoženje plavog ljepotana - a valjalo je i tu originalnu boju naći - izgledalo je kao kad u malo selo stiže izuzetna nevjesta, ili kao kad se vrati čovjek za kojega su svi mislili da je već odavno mrtav! Bila je velika fešta, kao svatovi. Danas Rifat povazdan gleda u taj traktor. Ponekad sjedne za upravljač i pokrene motor. ''Jes vidio kako kreše?'', rekao mi je kao da je pokrenuo podmornicu, i dodao ''Ho'š ga provozat?'', ali nismo micali taj traktor koji, savršeno ispravan, više nikom ne treba. Ali je trebao Miroslavu Šumanu, koji je u njega vratio puno više novaca negoli je svojedobno on vrijedio i s njim zaradio. Miroslav je uložio u poantu. Mislio sam o njoj dok sam se vozio pokraj jezera nad čijom površinom su se uznemirili galebi. Kiša će, pomislih...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje