Priče iz Hercegovine: Dva groblja, jedan zvonik i četiri fiće

...ovi Sovići ovdje, oni u općini Jablanici gdje su ona Sovićka vrata kroz koja se s istoka izbija na Blidinje, te Sovići u općini Grude, preko kojih se izbija na granicu s Hrvatskom.

Ima varijanta da je ime ovih Sovića nastalo po zemlji koju su seljani ovdje nekada tako nazivali, ali je i ta zemlja po nečemu morala dobiti ime. Zapravo, naselja, sela i gradovi registar su životinjskog svijeta u nas, i to je uvijek zanimljiva tema.

Život ljudi ovdje su oduvijek uslovljavala dva čimbenika: voda uvijek i socijalno-politički razlozi povremeno. Ovi potonji učinili su da je ostala samo jedna živa duša ovdje, dobra Ljuba Glibić - Bošnjakušić, koja drži upaljeno svjetlo ovom prastarom selu. U sidžilu mostarskog kadije, što ga je obradio Muhamed Mujić 1987, spominje se kako je 1632. - 1634. godine ovdje upisan Luka, sin nepoznatoga Dragića, ali drugih podataka nema, a stoljeće poslije fra Marijan Bogdanović će u svom znamenitom popisu obitelji naći ovdje i jednu obitelj Krešić, dvije Glibića i te jednu Džidića, i pobrojati devetnaestoro odraslih i osmero djece, iz čega se može zaključiti da su djeca nekamo slana.

Stanje duša

1884. godine, u "stanju duša", ovdje se navode dvanaest kuća, stotinu i šesnaest mještana, a Šematizam fra Patra Bakule iz 1867. zbori da Sovići, kao mjesto u Mostarskoj župi, udaljeno dva sata hoda od njezinog sjedišta, ima šesnaest kuća i 157 žitelja. Stara sovićka prezimena i danas su tu, pa makar to bilo i samo vikendom, a uz spomenuta su ovdje zastupljena još i prezimena Ivankovići, Krešići, Marići, Novaci i jedna obitelj Ćubela, koja nije autohtona, nego se jedan Ćubela, vjerojatno iz nedaleke Grabove Drage, gnijezda svih Ćubela ovog svijeta, ovdje svojedobno "udao" i došao na "prčevinu", kako to primjerice Duvnjaci vole reći za ljude koji su zarad boljih uvjeta za život, bolje zemlje i koječega drugog, eto došli "na ženino".

Prezime Glibić me zagolicalo te mi bi drago što mi je pretpostavka bila točna: ovdje su roditeljski korijeni Mladena Glibića, rođenog šezdesete u Mostaru, možda jednog od najpoznatijih građevinskih stručnjaka u nas uopće. Predaje na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, kojega je svojedobno završio i bio mu dekanom; prije petnaestak godina doktorirao je u Zagrebu i njegova stručna uloga vezana je uz mnoge realizirane građevinske projekte užega kraja i Hercegovine zapravo i dokud doseže trasa koridora 5c. Vodio je ispitivanja konstrukcija za četrnaest objekata, među kojima je i Stari most, projektirao je konstrukcije za golem broj zajednici značajnih građevina, mostova, crkava, tržnih centara, fakulteta, stambenih blokova, industrijskih i sličnih građevina, ukratko je dr. Glibić danas autoritet svoga zvanja, priznati znanstvenik s mnoštvom stručnih radova, ali i koautor knjige koju odnedavno rado prizivam u pomoć kad naiđem na neku staru crkvu. On je zajedno s kolegom d. Ivom Čolakom napisao zanimljivu stručnu knjigu "8 konstrukcijskih slika o 8 kamenih crkava" i radi se o najstarijim i najznačajnijim crkvama Hercegovine, s pripadajućom tipičnom gradnjom, pa se iz toga neuku kakav jesam dade puno naučiti.
E, kad smo baš kod crkava, Sovići ju nemaju, ali imaju stari zvonik, namješten posred sela. Na njemu je posveta:

"U čast Sv. Ante Padovanskog, Sovići 1938." Jednostavan zvonik, na 650 metara n/v, ali kako neslužbeno u svijesti ljudi funkcioniraju Donji i Gornji Sovići, taman kao da su puni ljudi, uvijek je bilo važno gdje će se što od zajedničkog interesa graditi. Pa su u to vrijeme ljudi razvlačili uže i mjerili točno sredinu sela, ali se ona izmjerila posred obiteljske njive, te je zvonik izvučen do iza prvog suhozida, uz uski put, te se tako ta stvar riješila, ali zajebancija oko toga i sličnih podjela uvijek funkcionira, jer su ju Sovićani ponijeli sobom tamo gdje su pošli.
Tako su i dva groblja ovdje, naravno, Donje i Gornje. Ama, nema ovdje nikakvih sukoba, nije u tom kvaka, ali ima nešto u toj ljudskoj potrebi da vazda svoje ograđuje, i za života i iza njega, pa se tako još mogu vidjeti ostatci prastaroga suhozida kojim su Sovićani podigli granicu prema Gorancima, župi za koju nikada nisu mislili da će joj pripadati! U Donjem groblju, Radešicama kopaju se Glibići, a starinom Marojevići (Jer ima i Bošnjakovića - Glibića, nisu rod i bilježe se bračne zajednice među njima), Ivankovići, Krešići, Marići - Bikanovići (Jer ima ih i s drugim nadimkom) i Novaci.

Ima starih nečitkih natpisa, jedan je jedva čitljiv pa se računa kao najstariji a čitljiv, te na križu piše "Ovde počiva pokoni ilia sin Ivša Marojevića kolovoza 24., 1810." A drugi poručuje "Pokojni Marijan sin Ivsae Marojevicza 24., 1810." Iz čega vidimo da neki majstori tada nisu znali za slovo j, a neki pak jesu, ali nisu znali za slovo ć! I ovo su najpoznatiji stari natpisi goranačke župe, a najstariji je križ u Ivankovića ogradi, iz kasnog srednjeg vijeka, s natpisom pisanim bosanicom, ali mu je sadržaj teško odgonetnuti i Sovićani taj križ i taj grob drže čudotvornim, klesan je od ovdašnjeg kamena muljike, a u nedalekoj hrastovoj šumici još je nekoliko razbacanih prastarih križeva kojima bi se odgovarajuća znanstvena struka napokon trebala posvetiti, kao i drugim neistraženim lokalitetima ovdje, no to je zalud sugerirati.

Uglavnom, valja pripomenuti da je župljanin Vinko Marić Bikanović 1986. o svom trošku dao izgraditi grobljansku kapelicu u Radešicama, a dvije godine poslije podignuta je i spomen-ploča. Groblje je uređeno 2003. godine, podizanjem betonske ograde, i svi su grobovi okrenuti u smjeru sjeverozapad - jugoistok, o čemu precizno pišu Dragan Vidović i Marko Jurić u već spominjanoj monografiji o goranačkoj župi. U Gornjem groblju kopaju se Džidići, Krešići i Ćubele, i to groblje ima lijepu otvorenu kapelicu. I sve živo i mrtvo ovdje uvijek je na tih 650 metara nad morem!

Više fića nego ljudi

E, Sovićani su toliko originalni i to nastoje svačim pokazati, a ponajprije mi je zanimljiv taj fenomen legendarnog fiće, jer je ovdje stalno naseljeno više živih fića, nego ljudi! Četiri su ih bila u pogonu, sada tri, i svi su iste boje narančastocrvene. Ljudi ovdje time njeguju zahvalnost prema tom spasonosnom autiću koji je desetljećima, kao nijedan drugi, savlađivao okomite uzbrdice i tvrde makadame, vozio žene na porod i djecu pod temperaturom u gradske ambulante, milicija je njime proganjala švercere duhanom i dolazila privoditi nepoćudne, njime su što bučniji nastojali biti raspjevani svati, fićo je bio toliko važan i jedinstven, da su većina ljudi koji su rijetko napuštali ovu gorsku zaravan mislili da drugi auto ni ne postoji!

Samo jednog vlasnika sam zatekao i s njim raspetljao tu "registraciju" koja postoji samo tu nigdje drugdje na kugli zemaljskoj, niti je kada postojala. Pa mi Ivica Marić, ponosni vlasnik jednog od njih, kaže da registracija uključuje EU znak, i takav se prvi pojavio u nas uopće, te datum i godinu rođenja vlasnika, i inicijal njegova imena! Ma, nikada to ne bih dešifrirao. Prvog fiću u ovoj "opravi" ovdje je vozio Marinko Kređić Musić, eno mu ga natkrivenoga, da slučajno ne bi pokisnuo! A i Ivica čim dođe, prvo vidi treba li što fići, pa se tek onda baci na obrađivanje vrta, a fakat mu lijepo i njegovano izgleda, ili na druge radove po lijepoj okućnici, kakve ovdje sve jesu, samo da ih je malo otvoriti ljudskom oku.

Tako da su Sovići, sudeći po onom zidu prema Gorancima, vlastitoj registraciji i jedinstvenom voznom parku, zvoniku i dva groblja s tako posebnim grobovima, nekoliko stećaka i još originalih stvari o kojima kanim pisati, vlastitim svećenikom i doktorom znanosti, jedinom stanovnicom i upraviteljicom, svojevrstan "distrikt" na kakav rijetko nailazim!

Piše: Dragana Marijanović/oslobođenje