Priče iz Hercegovine: Crne kronike Božjega sela
Groblje - nekropola u užasnom je stanju i nije nimalo ugodno bazgati po debelom sloju polegnute suhe trave i drače u nastojanju prikupljanja fotografskih svjedočenja o ovom prastarom i zavodljivom mjestu, jer zmija je posvuda i sam osjećaj da možda upravo staje na jednu čovjeka prestravi i preznoji, te i ja nastojim što manje zalaziti u to kraljevstvo mrtvih, odavno napušteno i zapušteno, pa držim da bi Gorančani i Bogodolci, koji pokazuju značajnu empatiju spram okoliša i starina, trebali i ovom groblju posvetiti pažnju, očistiti to, urediti ogradu i učiniti ovo posebno mjesto dostupnim, jer kako god ja u zadnjih dvadesetak godina koliko ovuda prolazim bez posebnog cilja i razloga, naprosto pozvan ovim širinama i krajolicima, nikada nisam prošao a da nisam fotografirao tako rijetke prizore, tako ni drugi ljudi ne prolaze ovuda nezainteresirano i ovo groblje može šetačima i ljubiteljima povijesti što je tragove ostavila u ovom posebnom ambijentu biti nekakav ogled i primjer priče o našim precima.
Kuće i kućice
Zapravo bi Križine trebale biti zaštićene državnim zakonom, ali takav dovde još nije dobacio. Bogodolski prizori starina polako nestaju, zapravo sve ih je manje, svedeni su tek na nekoliko starih grobalja i pojata ostavljenih iz emotivnih razloga, a poljem se šire posjedi omeđeni ogradama od kovanog željeza, betonskih zidova nad kojima se uzdižu pletene žičane mreže ili crnogorica, ne mogu više prepoznati ovo mjesto koje sam uvijek prolazio u potrazi za tišinom i krajolicima koji ničim nisu ograđeni. Tišina je ostala ista, no sve drugo promijenilo se. I posvud me u dnu pogleda dočekuju isti prizori: prekrasne velike vile, kuće srednje veličine ili tek kućice prilagođene ovom ambijentu, što u suštini govori o gospodarskom, obiteljskom, političkom statusu vlasnika ili pak o njihovim poimanjima suživota s prirodom. Te kuće su naseljene najviše ljeti, a zimi tek ponekim vikendom i vlasnici žive i rade drugdje, uglavnom u Mostaru.
Do posljednjeg predratnog popisa stanovništva ovdje je živjelo do stotinu i sedamdeset Hrvata i do stotinu dvadeset Srba, a sada je tu stalno nastanjenih tek nekoliko Hrvata, Srba od rata nema, dapače su uglavnom prodali i svoja imanja i nestali odavde. I to je tužni kraj duge srpske priče ovdje, prekinute neželjeno, onako kako i završavaju priče u kojima su akteri žrtve i posljedica, a krivci daleko i neznani. Hoću reći, imali su Hrvati i Srbi raznih ideoloških i svakakvih obračuna po ovoj pustopoljini u prošlom stoljeću, ali nikada nisu išli otvoreno jedni na druge, ne, njima je zlo uvijek dolazilo od sunarodnjaka sa strane, a najviše zla ubilježio je Drugi svjetski rat, prepun uzajamnih klanja i progona, tjelesa bačenih u znane i neznane jame. Na širokom planu četnici i ustaše bijahu saveznicima, no na lokalnim razinama obično bi nailazili jedni za drugima u nepravilnim intervalima i ubijali one druge.
Bogodolci i nemaju tako ružna iskustva sa sumještanima pod drugim zastavama, ali ova je zaravan vazda bila dobra za uspeti se i suditi kome se god htjelo. Kronologija zla puna je, nisu joj ni partizani odoljeli i ovdje se nakon rata ginulo više nego u ratu, a valja priznati da su Hrvati tada stradavali češće, jer je narodu nametnuta odgovornost za zla koja su činili drugi. Srbi su tada bolje prolazili - ako su ikada mogli "bolje" proći - jer se nisu dali u škripare kao brojni Hrvati koji su pripadali postrojbama NDH, poraženih na bojištu povijesti, ali i na nevjerojatan način da ih se ubija bez suda i po slobodnoj procjeni. Nisu dobro prolazili ni Hrvati koji nisu pokazivali nikakvo neprijateljstvo prema partizanima, dapače se smatralo da su im bili simpatizeri, ni to im nije pomoglo u progonu koji je trajao punih sedam godina i u škripare su otišli mnogi koji to nisu kanili, ali nisu se usudili vjerovati ljudima koji ubijaju, a ništa ne pitaju. Najgroznija potvrda o tome dokud je taj besmisao išao dogodila se južno od Bogodola, kada je skupina Srba, njih šestoro, među kojima je bila i jedna djevojčica, preko Bila krenula do ponad Grabove Drage sačekati partizane i dati si oduška u definitivnoj propasti ustaške vlasti, ali ih je par partizana pokosilo, vjerojatno u uvjerenju da su Hrvati. Ovom prešućenom ružnom događaju, pripisanom nekom drugom, i danas su živa dva svjedoka u Grabovoj Dragi, koji su tada bili dječaci i sve vidjeli skriveni u šikari.
Službeno posljednji škripar Ante Marić, bio je baš s Goranaca, ubijen je uza zid vojarne u mostarskom Sjevernom logoru, prvih dana lipnja 1953. godine. A jedan od najpoznatijih škripara svakako je bio Benko Penavić, krio se u staji ovdašnje obitelji Vrljić i, kad je vidio da mu nema spasa, sam si je presudio, ne dajući to zadovoljstvo progoniteljima. No, stradali su i nedužni civili, ljudi čija je staja bila, o čemu je Anita Martinac u knjizi ''Medaljon'', predstavljenoj ljetos i ovdje na Gorancima, nakon dugih istraživanja i razgovora i sa svjedocima i nekim sudionicima ovog tragičnog događaja, napisala: ''(...) Sve što se dešavalo tih dana između Goranaca i Lištice kao studen ušla je u duše čestitog svijeta, koji prevrćući krunice u skrivenim kutovima tražili su milost Božju. U ognjištima mirisao je strah. Konji su opet došli do Goranaca i po topotu naslućivalo se da namjernici nisu došli dobrom. Pred kući Vrljića opet se nadvio kobac smrti.
Ahmet je došao po Benkine jatake, a to su bili Manda Vrljić i njen djever Franjo te njegov rođak Jure. Bili su oni svezali i Mandinog muža, brata Franina Ivana, no, na to je Frano se osmjelio reći 'Pušćite njega, on ne zna ni zašto', ali onda još svezaše i Luku i Iliju koji su prebacivali sijeno iz štale u kojoj se Benko krio. Naredba je bila da se svih šestero svežu jednim konopom i povedu pred Mjesni odbor u Gorancima, u kojem je bio zatvor. Od tamo malo tko se vratio pravih leđa, jer je Ahmet lomio ljude batinama i tako iživljavajući se nad nemoćnim narodom stjecao moć. Ljudi su kažnjavani i zbog najmanje sitnice, a sve se to činilo 'u ime naroda' kako su komunisti govorili.
Opet je križni put krenuo od Vrljića kuća prema Gorancima. Opet je pekla suza u oku koja nije smjela poteći, ali majka nije izdržala. Zaplače gorko Manda na polasku i dok su je vukli samo je uspjela pogledati svekrvu s očima punim molbe 'pripazi mi, majko, djecu' .
Starica prekrila rukama lice jer na licu Mande prepozna izraz kojeg ljubi na križu, onaj isti kad Isus reče Ivanu 'evo ti majka' i ne mogavši ni pogledati kako odvedoše jadnicu otrgnuvši je s kućnog praga u kojem ostade četvero njenih siročića, od kojih je najmlađe još dojila, kao da je slutila nesretnica da je to posljednji pogled što su uputile jedna drugoj.
Svim mještanima Goranaca i Bogodola je naređeno da moraju doći Pod Jelu, tu pred Mjesni odbor na konferenciju, kako su nazvali taj skup komunisti, a ako tko bude plakao, da će dobiti metak u čelo. Zbunjeni narod potiska se jedan do drugog i zagledavajući se nije ni shvatao što ih je snašlo.
Nadomak zatvora pred kućom Čačkušinom Ahmet presječe konop i razdvoji zarobljenike. Izdao je zapovijed da zatvore Franju, Luku i Iliju, a Mandu, Juru i Franju Vrljića povede dalje svezane preko ledine niže škole prema jarku, gdje ih poreda s namjerom da izvede veličanstveni igrokaz pred narodom, okrenu se da vidi gledaju li.
Manda se krstila mislima, iako su joj ruke bile svezane, tutnjilo je u prsima nadošlo mlijeko i ona sva u žaru vatre i s prkosom kakav može biti samo u hrabrih uzviknu glasno Ahmetu 'pucaj šta čekaš'.
Spomenik Pod Jelom
Kao da je mrak navro na oči, bez dvoumljenja, zapovijedi postrojenoj četi 'Pucaj'.
Odjeknuše pucnji, a ja kao da i sada čujem kako odliježu goranačkom visoravni, kao da zvuk hvata se za svaki kamen, svako drvo vrišteći tog 23. prosinca 1947. kada komunisti ubiše troje mještana samo zato što su pomogli ranjenom čovjeku. Strijeljani bez suđenja. Strijeljani da budu opomena. Strijeljani samovoljom pojedinca. Strijeljani na pravdi Boga.
Popne se Ahmet na čatrnju i održa govor, koji nije dolazio ni do srca ni do razuma mještana, jer niko nije ni čuo zbog šoka i nevjerice prizora pred sobom, piljeći nemoćni i gledajući nevine žrtve.
Samo je nekoliko puta Ahmet zagrmio dižući prst u zrak s prijetnjom 'ko bude jatak škriparima, biće mu ko onim na čajeru' pokazujući potom prstom na mrtva tijela.
Ovo svirepo ubojstvo Mande, Franje i Jure zauvijek je zatvorio vrata komunizmu na Gorancima. Mještani su tada uvidjeli da ideologija komunizma jede ljude pa makar bili i nevini. Uzeli su svoj križ na pleća i ponijeli ga u život. (...)"
Na mjestu događaja Pod Jelom, danas je tu spomenik koji podsjeća na taj događaj.
Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje
Vezani članci