Oproštajni tekst lomi srce: “Milenko je spasio tisuće života, a njegovu smrt su ismijali”

Ovo je Milenko Pudar, Banjalučanin koji je jučer nastradao u prometnoj nesreći kod Mostara.
Deminer, većinu svog života proveo je gledajući smrti direktno u oči.

Kada se bavite jednim od najopasnijih poslova na svetu, onda je jedini lijek biti pozitivan svakodnevno.
Takav je upravo bio i Milenko, imao je lijek za sve, osim za svoju šećernu bolest.

Ostvarila su se njegova najgora očekivanja i dobio je Milenko jučer napad u sred vožnje na putu smrti između Jablanice i Mostara, simptomi ove bolesti su sušenje usta, uspavanost i zamućen vid.

Nije Milenko mogao da uradi ništa, ali mi kao društvo jesmo.
Momak koji je Milenkovu vožnju ispratio snimanjem i komentiranjem kako je osoba vjerojatno pijana, nije uradio ništa kako bi ablendiranjem ili zvučnim upozorenjem skrenuo pažnju vozaču.

Na kraju se Milenko zabio u autobus a osoba koja je snimala uz smijeh je prokomentirala kako ovaj više nije živ već je Šehid.
Da bi na kraju dodao kolegi "to je taj snimak legendo."

Muhamed Softić koji je snimao vjerojatno nije znao da se i Milenkova duša u tom trenutku smijala jer u smrt je otišla sama i nije odvela nikog drugog, što bi vjerojatno bio slučaj da se umjesto autobusa našao automobil.

Milenko je uvijek govorio da on u svom poslu ima pravo samo na jednu grešku, i da ako je napravi volio bi da sa sobom u smrt ne povede nikog drugog.

Ova nesreća je pokazala potpunu degradaciju našeg društva, dotakli smo dno.
Gdje je nestala ljubav čovjeka prema čovjeku, gdje je nestalo čojstvo, i gdje je nestao, što bi moj deda rekao obraz...

Onaj tko potisne i izgubi emocije umro je i prije svoje smrti.
Muhamed Softić je vrlo opasna osoba s potpunim odsustvom ljudske emocije, on je u stvari tempirana bomba, ali nije jedini...

Ubrzavanje vozila dok je drugo vozilo u fazi preticanja i ne pružanje prve pomoći sudionicima rometne nesreće, jedni su od najtežih prometnih prekršaja.

Policija je uhitila Muhameda Softića iz Tešnja zbog ne pružanja prve pomoći, ali vjerujem da to obitelji Pudar ne znači ništa.

Milenko je iz Banjaluke otišao u Hercegovinu, tamo gdje je posla bilo najviše, ali i opasnosti.
Tamo je proveo posljednje godine svog života i skončao je onako kako je i živio, tiho...

Piše: Dean Savičić