Ništa joj ne bi bilo draže nego pomisao na dječji smijeh

... tijekom rata u BiH došla kao volonterka pomagati ratom razorenoj zemlji i njenim stanovnicima. I uistinu ih je voljela, pogotovo one najmlađe, a svoju je ljubav iskazivala dok je radila po brojnim izbjegličkim kampovima u BiH.

Život pun ideala

Na žalost, njen mladi život pun ideala prekinut je u jednom rujanskom danu 1993. kada se sa svojim zaručnikom Seanom Vatcherom nalazila u zgradi u blizini franjevačke crkve u Mostaru, a stan je pogodila granata, te je Collette od zadobivenih ozljeda preminula kasnije te večeri. Sean nikada nije zaboravio taj dan, kao ni dane provedene s Collette. Susreli smo ga jučer u Mostaru, gradu koji za njega ima toliko sjećanja.

Povod ponovnom dolasku u Mostar bio je susret s gradonačelnikom Mostara Ljubom Bešlićom, kao podrška projektu izgradnje dječjeg igrališta u spomen njegovoj voljenoj Collette koji se nalazi upravo ispod zgrade u kojoj je stradala njegova zaručnica. Dok smo hodali mostarskim ulicama prema franjevačkoj zajedno s volonterkama njegovog projekta iz Mostara Lanom, Jasminom i Anjom, upitali smo ga je li se Mostar promijenio u posljednjih 20 godina.

Sudbonosni susret

- Za mene ne, sve je isto, kazao nam je. Mjesto za razgovor bila je drvena klupa u parku sa željeznim ljuljačkama gdje je Sean ispričao svoj dolazak u Hrvatsku, a potom i BiH, sudbonosni susret s Collette, te tragičan dan njene pogibije. Radio je kao fotograf freelancer tada kao 26-godišnjak, a upravo ga je ljubav prema fotografiji dovela na ovaj dio Balkana.

Kako je teško bilo dobiti dopuštenje za bavljenje fotografijom priključio se HVO-u te je mogao slobodno fotografirati događanja u zemlji. Ipak, istaknuo nam je kako nikada nije sudjelovao u borbama, samo je ponekada vozio konvoje humanitarne pomoći, a tako im je bilo i lakše i jeftinije putovati iz Engleske kao i kroz BiH.

- Ratna situacija nije bila ni za koga dobra. Ali postalo je lako sprijateljiti se s ljudima i kolegama ovdje, i to me je približilo ovoj zemlji u posljednjih dvadesetak godina. Bilo je lako zavoljeti sve, kazao je Sean dok je naš razgovor prekidao žamor dječice koja su se igrala nedaleko od nas. Pogled nam je pao na tetovažu na njegovoj ruci gdje je ispisano "forever me" (zauvijek ja).

- To je zapravo sjećanje na Collette. Ona bi uvijek u svojim pismima i korespondenciji sa mnom to stavljala na kraju, stoga to i podsjeća na nju, kazao je Sean sjetno. I već kad se razgovor okrenuo prema Collette, toliko je uspomena isplivalo kroz njegove engleske rečenice. Susreli su se po prvi put u Čitluku, i kao što kaže, to je bila ljubav na prvi pogled. Polako su se sprijateljili, zaljubili te na kraju i zaručili. Imali su svoje planove za budućnost.

- Zaručili smo se 20 dana prije nego što je poginula. Kada ste tako zaljubljeni, imate razne planove. Plan je bio da ostanemo ovdje dokle god možemo i da se ovdje skrasimo, kazao je Sean dodavši da bi vjerojatno i sada ovdje živjeli da se nije dogodio tako nesretan kraj. Nakon što Collette više nije mogla raditi u izbjegličkim kampovima, ponudila je svoje medicinske vještine i KB-u Mostar.

- Collette je bila osoba koja je htjela pomoći i znala je da će najbolje raditi kao medicinska sestra. Nakon toga je htjela pomagati kao medicinska sestra na prvoj liniji jer je znala da tako može više pomoći, kazao nam je Sean dodavši da je samo htjela pomoći ljudima kakogod je mogla. Kako je bila malo duže od njega u Hercegovini, bolje je govorila i jezik te je komunicirala s ljudima. - Voljela je ovdašnje ljude, a posebno djecu. Djeca su joj bila nešto najvažnije, i za to je bila ovdje, kazao je Sean. Polako smo se približili njihovom zadnjem zajedničkom danu, a sjećanja su u njemu izazvala emocije. Kazali su mu kako je iz spomenute zgrade dobar pogled za fotografiranje, a s njim je pošla i Collette.

O tragičnom danu

- Došli smo oko 9 ujutro, i oko podneva su nam kazali za pogled za fotografiranje, stoga smo se i popeli. Skoro dva sata sam fotografirao. I oko 16 sati zabljesnulo je s bulevara i udarilo u stan u kojem je bila Collette, kazao je Sean dodavši kako su se metalni dijelovi prozora rasprsnuli i zapravo napravili rane Collette. Odvezena je u KB Mostar, gdje joj je izvršena operacija, međutim u 22 sata je preminula. - Oko 21 sat su mi kazali kako je preživjela i da pokupim njene stvari u Čitluku, te kako će biti prevezena u Zagreb sljedećeg dana, teško je pričao Sean. Ali dok je došao do bolnice, stvari su se promijenile.

- To je jedino što žalim, što sam bio u Čitluku, dok je ona bila sama u bolnici. Kad sam je idući put vidio bila je već mrtva. Do te noći nije pričao s njenim roditeljima, te im je te noći priopćio tužnu vijest. Bez obzira na sve godine, njegova ljubav ne jenjava.

- Ne mogu to objasniti. To je jedna od ljubavi koju rijetki dožive. Možda nas je i situacija još više zbližila. To nikada neće nestati, kazao je Sean dodavši kako se mnogi njegovi prijatelji nadaju kako će upravo ovaj memorijalni park biti i njegov odmak od cijele priče, svojevrsni završetak. Na ideju o parku je došao kada se u BiH vratio nakon 18 godina, prije dvije godine.

Projekt parka

- Došla mi je ideja o parku, kao sjećanje na nju, upravo zbog njene ljubavi prema djeci. Ništa joj ne bi bilo draže nego pomisao na dječji smijeh, kazao je Sean. Za projekt parka treba oko 8000 funti, dok je do sada skupljeno blizu 4000 funti. Za sav višak koji se prikupi donirat će humanitarnim udrugama u gradu. Mnogi podržavaju njegovu ideju, kako i njegovi prijatelji tako i Collettina obitelj, te mnogi građani Mostara. U to smo se uvjerili kada nam je tijekom razgovora prišao mladić te Seanu poželio puno uspjeha. Njegov plan je da se park završi do 27. rujna kada će se i obilježiti 20 godina od Collettine pogibije, a svi koji žele mogu mu pomoći putem internet stranice GoFundMe.

Izvor: Vecernji.ba