Nikola Vranjković: Mostar
Rijeka je zanimljiva, jer sad je čak i čuješ, dok ljeti od vreve pustih turista ne čuješ sebe u mislima. Većinom studentska raja oko mene, grad je pomalo pust, ali baš zato je lijep. Kroz jedan dan možeš vidjeti svašta, i svašta nešto ti ostane u glavi. Nažalost, život je takav da rijetko kad možeš sebi priuštiti dan u kojem ćeš cijeli dan lutati nekim gradom.
Često te ljudi koji vide samo okrutnu realnost života i koji su opsjednuti materijalizmom u smislu stiha iz jedne pjesme Marčela ‘Zar u današnje vreme? Šta ćeš da jedeš, moj ti ?' napadaju ovom rečenicom. Većina samo želi živjeti, raditi, i biti kao neki stroj. Većina nikada nije ni bila na drugoj strani Neretve, iz razloga poznatih samo njima. Doduše svima nama. Ali nije to samo u Mostaru, to je svugdje tako.
Želim reći, malo tko više uživa u životu. Sve je svelo na okrutne robotske radnje. Završi fakultet, nađi posao, oženi se. Noćni život je postao kultura, i Sandra Afrika i ta ekipa. Nitko više ne izađe prošetati gradom, osjetiti taj neki ‘govor' koji ti je spremio za danas, osjetiti zrak, kretanje. Bojim se da ova pjesničko-književna vrsta ljudi ne otiđe zauvijek na ovih prostora. U zadnje vrijeme sve ih je manje.
Rijeka i dalje teče, Mostar je još uvijek tu. Ono ‘nešto' biti će još tu dugo, dugo vremena. Poruku treba dešifrirati, ali za to trebaju godine i godine. Život zahtjeva puno toga, treba zasukati rukave. Ali isto tako, barem koju minutu treba dati nekom svom razmišljanju, tom malenom ‘Andriću' koji čuči u svakome od nas. Ivo je jednom davno opisao Mostar. Opiši ga i ti barem jednom, u svojoj glavi. Ne nužno Mostar. Što god poželiš. Barem po Hercegovini ima toliko stvari koje su zaslužile pokoju riječ ili pogled u ovo vrijeme kada se sve prebrzo zaboravlja, kada se živi do jutra do sutra.
posusje.net
Vezani članci