NEDOREČENOST DOČEKA Srebro s mirisom asfalta

Iza nas je najspektakularniji sportski doček koji Mostar pamti. Više od 10.000 navijača iz Hercegovine, srednje Bosne i Dalmacije, ovog ponedjeljka napunilo je mostarski asfaltni spomenik sportu, popularno zvano „Vojničko igralište“.

„Ljudi, dajte im dvoranu“, nekoliko je puta tijekom večeri voditelj programa i prvi sportski radijski glas Mostara „provukao“ kroz dinamičan, emotivan i euforičan program.

Večer poslije, ostaje žal.

Žal što je jedini on pred tisućama ljudi ispred pozornice i pred malim ekranima imao dovoljno snalažljivosti da široj javnosti ponovno „natukne“ gorući problem mostarskih sportskih kolektiva.

Žal što Igor i Marino, nesvjesno, nisu iskoristili ovaj sportski skup da kao najveći ambasadori mostarskog sporta pošalju jasnu poruku i stanu još jače na stranu sportaša, rekreativca ili ljubitelja sporta u borbi protiv najveće političke i sportske nepravde čiji danak plaćaju najmlađe generacije.

Šteta. Možda nisu svjesni svoje moći. Svoga utjecaja. Možda nisu svjesni snage poruke koju mogu poslati. Jer, nekako, to je njihova obveza kao vrhunskih, profesionalnih i svjetskih sportaša da ukažu svim prisutnim medijima iz BiH i Hrvatske kakav je njihov put bio kako taj isti teži put ne bi morale ponavljati nove generacije.

Put koji je započeo nešto prije 2008. godine od kada je Igor Karačić iz Zrinjskog, s betona Kantarevca, prošao Metković, Pipo IPC, sarajevsku Bosnu, Vardar i poljski Kielce.

Put od kada je Marino Marić iz Zrinjskog prošao Zagreb, Maribor i njemački Melsungen. Put, u kojem su od 2008. godine svi krenuli prema naprijed, a samo Mostar ostao stajati u mjestu s tek pokojom novom sijedom u kosi političkih starosjedilaca.

Mostar ne zaslužuje sport

Po pitanju sporta, Mostarci su razmaženi i dvolični. Može se reći kako u Mostaru ima svega nekoliko stotina istinskih ljubitelja sporta, koji na utakmice bilo kojeg kolektiva dolaze zbog ljepote sporta, a ne zbog jačine protivnika, dobrog niza rezultata, nekog interesa ili stvorene kolektivne euforije.

Upravo ovo posljednje, kolektivna euforija, je i ono najopasnije. Ne tako davno, prije nekih pet mjeseci, rukometni klub je istupio iz Premijer lige BiH. Zbog financijskih problema. Tada su ruke od rukometa u Mostaru dizali oni koji se pet mjeseci poslije masovno okupljaju i dodvoravaju nosiocima srebrne medalje.

Tada se nije imalo vremena. Tada se nije moglo skupiti snage. Zašto? Pa zato što je upravljanje klubom ozbiljan dugoročni projekt u kojem se kad-tad otkriju svačiji interesi, koji mogu biti istinski sportski ili pak samopromocijski.

Umijeće vođenja, žrtva i istinska ljubav prema sportu u fokus dolaze u teškim situacijama. U situacijama u kojima se nekome iz političkog vrha morate zamjeriti kako bi spasili opstojnost svog kolektiva i sportske budućnosti stotine djece za koju odgovarate. To je odgovornost koju mostarski sportski kolektivi nisu preuzeli, a vjerojatno se zna i zašto.

To je ono što je nedostajalo kao kruna veličanstvenog dočeka. Poruka! Da se nekome zamjerimo! Da pokažemo stav. Da kažemo da nam nije svejedno. Da nismo slijepi.

U takvom svjetlu će mi ostati, inače fenomenalno organizirani, doček - Kratkoročni projekt stvoren po mjeri prosječnog mostarskog ljubitelja sporta koji podliježe kolektivnoj euforiji. Koji sutra neće otići pogledati nogometnu utakmicu protiv Mladosti, košarkašku protiv Kaknja ili rukometnu protiv Drine.

Dvolično je precjenjivati „hercegovački sportski gen“, a ne cijeniti samoga sebe u svakodnevnom okruženju. Dvolično je tražiti dvoranu, a ne ići na sportske događaje.

Mostar ne čine građani. Mostar čine mazohistički beskičmenjaci koji će radije budućnost potražiti negdje drugo, samo kako se ovdje ne bi nekome zamjerili. „Neljudi“ koji na uštrb svoje komfor zone, zakidaju budućnost svoje djece.

Čast izuzecima.

N.N.
______
Stavovi iznešeni u tekstu, ne odražavaju nužno stavove portala.