Mostarsku Ćelovinu OZNA je 1945. pretvorila u morilište Hrvata

Donosimo ispovijest Josipa Joze Sutona o strahotama robijanja u mostarskom zatvoru - Ćeovini:
Nakon bleiburške tragedije moj križni put vodio je pravcem Bleiburg - Dravograd - Maribor - Krapina - Zagreb - Karlovac - Korenica - Split - Metković - Čapljina - Mostar. Iz logora na Firulama u Splitu izdvojeno nas je oko osamdesetak i ukrcano na brod za Metković. U Mostar nas je stiglo 27, dok su svi ostali izdvojeni od Metkovića do Čapljine.

Prepoznavali su ih partizani i odvodili, za nas u nepoznato, najvjerojatnije na neko odredište za smaknuće.

Pri dolasku u Mostar dočekala nas je skupina organiziranih huligana - cigana, koji su uzvikivali: "Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala" i slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima te nasrtali na nas, a sprovodnici nas kao branili. Tako su nas dopratili do Ćelovine.

Ulazeći u dvorište te zloglasne kuće, tu nas je dočekala i preuzela skupina nekakvih goropadnih partizanskih balavandera obučenih u odjeću od kostrijeti u šarenim gatačkim čarapama i opancima kljunašima, s titovkama na glavama. Uz psovke, prijetnje i udarce uvodili su nas jednoga po jednoga u zgradu kod nekoga oficira, koji nas je nakon uzimanja generalije upućivao u zatvorske ćelije.

Kasnije sam saznao da je šef tih balavandera bio zloglasni Ćima, brat dr. Esada. Ćimića. Svi su ga oslovljavali s "druže komandire". Kako i ne bi kad je bio komandir odreda za mučenje i likvidaciju uhićenika. Isto tako saznao sam da je onaj oficir koji nam je uzimao podatke i upućivao nas u ćelije imenom i prezimenom Dušan Duka Pudar, poznati hrvatožder,Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti Ćelovinu je izgradila Austrija za zatvor Okružnog suda u Mostaru. U nju se ulazilo, simbolično kazano, s kosom na glavi, a iz nje izlazilo s ćelavom glavom. Po tomu je i prozvana Ćelovinom. Za razliku od njene namjene, partizani su je pretvorili u masovno morilište hrvatske mladosti. U nju su skupljali hrvatski živalj s područja Hercegovine za masovno mučenje i likvidiranje.

To su sustavno činili. Organizirali su po čitavom hercegovačkom području službu zloglasne OZN-e i u nju regrutirali najokrutnije poslušne sluge velikosrpske politike, među kojima je bilo, nažalost, i Hrvata. Te poslušne sluge svakodnevno su progonile i zlostavljale hrvatski puk, i to jedan dio ubijali na terenu, među kojima i sedamdesetak fratara, a drugi dio kupili po hercegovačkim selima i zajedno s vraćajućim hrvatskim vojnicima i civilima, koji su uspjeli preživjeti bleiburšku tragediju i križne puteve i domaći se živi do Mostara, punili Ćelovinu, te tako zadovoljavali apetite velikosrpske politike. U Ćelovini su se ćelije svakodnevno punile i praznile. Zatočenici su isključivo u rukama oznaša, koji su nad njima imali neograničenu vlast, Nikomu nisu odgovarali za svoje postupke, koji su bili usredotočeni na uništavanje hrvatskoga bića. Za ostvarenje takvog uništavanja bila su dozvoljena sva sredstva.

Moje svjedočenje

Uvjeti života po ćelijama bili su više nego očajni. Tjeskoba, bez prostirača i pokrivača, stjenice, uši, glad, žeđ i svi drugi jadi. Nitko nije imao bilo kakvu vezu sa svojom obitelji, rodbinom ili s bilo kim izvan ćelije. Redovito su se provodila noćna saslušanja, iznuđivanja raznih iskonstruiranih priznanja, premlaćivanja, mučenja, samice, bolesti, hladnoća, izdvajanja i odvođenja na stratišta. Stoga je Ćelovina postala strah i trepet za hrvatski puk u Hercegovini. Narod je saznao da se u njoj masovno zatočenici muče i ubijaju maljevima, hladnim i vatrenim oružjem, bacanjem u jamu na Bišini, u Neretvu i drugdje, te da svaki onaj koji uđe u nju, vrlo će teško, pa makar i ćelave glave, izaći iz nje.Zatočenici u Ćelovini obično su bivali likvidirani, njihov život bio je isključivo u rukama oznaša. Oni su odlučivali o njihovoj sudbini. Zatočenici nisu imali pravo ni na kakvu zaštitu. Dželati koji su odlučivali o njihovim životima, nisu nikomu odgovarali za svoje postupke. Oni su mogli u svako doba činiti sa zatvorenicima što god ih je volja, mučiti ih, ubiti ih maljem, nožem, vatrenim oružjem, trovanjem, vješanjem, davljenjem, bacanjem u jame i rijeke itd., i to s jednim sustavnim ciljem - da se uništi što veći broj hrvatskoga življa.

Mučenja su bila redovito u primjeni. Načine tih mučenja nemoguće je iskazati. To su uglavnom glad, žeđ, premlaćivanja, prijetnje smrću, vezanja, vješanja, samice te različita fizička i psihička zlostavljanja, kao i svi drugi mogući načini koji uništavaju ljudsko biće.

Uz takva mučenja i zlostavljanja oznaši su vršili i masovnu likvidaciju zatočenika, primjenjujući najokrutnije metode. Evo nekih koje ja osobno svjedočim:

Unutar Ćelovine postojala je "krvnička prostorija" u kojoj su dželati ubijali zatočenike maljevima. Svojim očima gledao sam u toj prostoriji zidove na kojima su ostaci rasprsnutoga ljudskog mozga.

Jedne noći ubačen je u moju ćeliju neki čovjek. Bačen je unutra kao vreća.

Mi, koji smo unutra tamnovali nismo znali što to znači, niti tko je taj čovjek, je li zatočenik kao i mi, ili kakav oznin žbir.

Kako god je ubačen, tako je ostao i dalje u istom položaju, uz duboke i isprekidane jecaje.

Ujutro smo vidjeli da je taj patnik toliko premlaćen da mu je čitavo tijelo bilo modro od udaraca, da je u vrlo teškom psihičkom i fizičkom stanju i da je u agoniji. No, makar je bio u stanju bunila, saznali smo da se preziva Herceg, da je dovođen iz Sarajeva i da je bio nekakav činovnik.

Toga istoga dana prije podne iznijeli su ga od nas iz ćelija i vjerojatno likvidirali.

Stravično je bilo ubojstvo Hamdije Hasanefendića, gradonačelnika Mostara, i njegove supruge. Oni su se povlačili iz Mostara prema Sarajevu i dalje prema Zagrebu. Susreo sam se s njima na zagrebačkim ulicama pred samo povlačenje prema Austriji. Nakon pada NDH i početka bleiburške tragedije dotjerani su u Ćelovinu. Tu su ih mučili i u najvećim mukama umorili u ćeliji broj, ako sam dobro zapamtio, 13 ili 14. Mučeni su oko tjedan dana. Njihovo jaukanje čulo se na ulicama oko Ćelovine. Ispod vrata ćelije u kojoj su ih držali svezane i mučili, vidjela se podlivena krv.

Nakon njihova umorstva dugo se vremena prepričavalo među zatočenicima kako su u teškim mukama umoreni.

Na isti je način umoren i dr. Božo Nikolić, odvjetnik iz Mostara, i mnogi drugi.

Jedne večeri, mislim da je to bilo u studenom 1945. godine, dok sam se nalazio u jednoj podrumskoj samici, iznenadno su zagrmjeli rafali strojnica i pucnji pušaka unutar Ćelovine i u dvorištu oko nje. Jedan rafal završio je upravo pred vratima samice u kojoj sam se nalazio.

Ta pucnjava trajala je dvadesetak minuta. Nisam znao što se uopće događa. Očekivao sam svake sekunde da će se vrata moje ćelije otvoriti i da ću biti rafalom pokošen. Osluškivao sam hoće li se čuti daljnji rafali i pucnji, Međutim, iza toga nastupila je tišina. Ja sam se iz skupljenog položaja podigao i u napetosti, strahu i iščekivanju proveo čitavu noć.

Teško je iskazati moje ondašnje osjećaje i psihičko stanje. Znao sam da je to Ćelovina u kojoj je sve moguće. Moja nemoćnost prema ovome da je sve moguće, činila me je, čak bih kazao ne htijući, ravnodušnijim i prema životu i prema smrti, pa i prema svemu što će se sa mnom dogoditi.

Ujutro oko 9 sati stražar je otvorio vrata i kazao mi povišenim i zapovjedničkim glasom "Izlazi ovamo!" Pošao sam prema vani, ali ugledavši ispred vrata u krvi mrtva čovjeka, stresao sam se i zastao. Stražar je u tom trenutku viknuo: "Gazi ga, bando jedna, tako ćeš i ti završiti!" Prekoračio sam preko njega i pošao hodnikom pred stražarom prema stepenicama koje vode iz podruma u prizemlje gdje se nalazi WC. Od samice iz podruma do WC-a u prizemlju ležali su pobijeni ljudi. Nabrojao sam ih devet. Među njima prepoznao sam Šimuna Romića Antina, zv. Sušica, rođenog 1916, godine u Rakitnu, Bio je to stravičan prizor!

Kasnije sam saznao da je te kobne večeri ubijeno 26 zatočenika. Najviše ih je ubijeno unutar zgrade, po hodnicima i stepeništu, Nekoliko ih je ubijeno i ispred ulaznih vrata.

Teško je točno kazati što se te večeri događalo unutar Ćelovine, Sjećam se da se govorkalo kako su pobijeni nasrnuli na stražara pri otvaranju vrata njihove ćelije, s namjerom da pokušaju bježati, jer su saznali da će biti likvidirani. No čini mi se da je to malo vjerojatno, jer kamo su mogli bježati kad je Ćelovina opasana visokim zidinama tri-četiri metra, s jednim velikim metalnim vratima, koja su bila uvijek zaključana i čuvana od dvojice stražara i danju i noću. Najvjerojatnije je ovaj zločin uslijedio na ovakav način zbog zadovoljavanja bolesne mašte njegovih izvršitelja i zbog zadavanja straha ostalim zatočenicima.

Leševi pobijenih nisu odmah sklonjeni s mjesta smaknuća, nego su ostavljeni na tim mjestima čitav dan, valjda zbog zastrašivanja ostalih sužanja, kojih je bila krcata Ćelovina.

U Ćelovini su mjesecima 1945. godine vršena masovna smaknuća zatočenika, Svi oni koji su se uspjeli vratiti s povlačenja, morali su najprije doći u Ćelovinu, Osim toga, Ozna je odreda zatvarala ljude na području Hercegovine te na takav način punila i praznila Ćelovinu. Punila je uhićenicima s terena i dovoženim mučenicima križnog puta, a praznili je masovnim likvidacijama.

Od moga dogona u tu zloglasnu "kuću", krajem lipnja 1945. godine, pa do konca te godine, oznaši su svaku noć odvodili veće skupine zatočenika prema Nevesinju i na Bišini, obronku Veleža, ubijali ih i ubacivali u jamu.

U predvečerje svakog dana izlazio bi na hodnike Ćelovine po jedan oznaški oficir s popisom u rukama i naredio bi stražarima da stanu na odškrinuta vrata ćelija. Zatim bi on čitao iz toga popisa imena zatočenika, a stražari bi prenosili pročitana imena u ćelije. Prozvani bi izlazili iz ćelija i svrstavali se u redove. Nakon završenog prozivanja, izdvojeni su odvođeni, za nas neprozvane, u nepoznato. Uglavnom, nisu se više vraćali među nas,

U početku nismo znali zašto se vrše ta izdvajanja i kamo odvode te ljude. Štoviše, prozivani su se radovali, misleći da napuštaju Ćelovinu i da odlaze svojim kućama. Mi neprozvani čak smo se žalostili što nismo prozvani. Međutim, kadi smo kasnije saznali da te prozvane vode u posebnu prostoriju i po noći odvoze na smaknuće, svaki dan, a osobito kada se primicala prozivka, dočekivali smo sa strepnjom jer smo znali da svaki prozvani odlazi u smrt.

Sjećam se kako su se prozivani iz moje ćelije pri izlazu opraštali od nas koji ostajemo. Njihove su riječi bile uglavnom sljedeće: "Zbogom braćo! Ako netko od vas ostane živ i ako sretne nekoga od moje obitelji, rodbine ili poznatih, kažite mu kakva je moja sudbina!"

U nekim ćelijama, osobito onim koje su bliže glavnom ulazu u dvorište Ćelovine, ili onima od kojih su prozorčići okrenuti prema tomu ulazu, često su zatočenici čuli u tihoj noćnoj tišini kako dolaze u dvorište vozila, kako u njih ubacuju kao vreće svezane žrtve, od kojih su se čuli prigušeni jecaji.

Te žrtve uglavnom su odvozili cestom prema Nevesinju, na Bišinu. Tu su ubijani i ubacivani u tamošnju jamu, za koju dr. Srećko Božičević u svojoj knjizi "Jame (kao) grobnice" navodi da je oko 1980. godine, istražujući jedan izvor - pećinu u Nevesinju, doznao od investitora, ne navodi mu naziv ili ime, pored ostalih speleoloških objekata, i za jamu na planini Velež - prijevoju Bišini uz cestu Mostar - Nevesinje. On dalje navodi na stranici 59. te knjige da se ta jama koristi kao legalno smetlište, da iz njezina tamnoga i zjapećeg grotla širokog oko l0 metara, iz nepoznate dubine izbija dim mirisave paljevine raznog otpada, da je uz njen rub otvora napravljena betonska rampa (prag), na kojoj se zaustavljaju kamioni, vozeći unatrag da izbace svoj teret u dubinu jame, da je pri kraju rata "progutala" na stotine konjskih zaprega i ostalog materijala i tisuće ljudi, da se svakodnevno godinama istresa u nju po desetak kamiona nevesinjskoga smeća, da je bivši kotar Mostar izdao nalog i rješenje za ovaj deponij.

Vezano ta tu jamu dr. Božičević navodi i ovo: "Kada sam kazao da je onaj koji je to dopustio pravi zločinac nad zdravljem i čistoćom brojnih izvora u nižim horizontima i da bi ga radi toga trebalo kazniti, odgovoreno mi je - pokušajte. On je sada delegat u Skupštini u Beogradu i zaslužan je za naš kraj!"

U tu jamu bačeno je zasigurno tisuće i tisuće hercegovačkih Hrvata katoličke i islamske vjere. Najviše ih je ubačeno u lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu 1945. godine. To su bili mjeseci u kojima su se uglavnom vraćali preživjeli hrvatski zarobljenici nakon pada NDH i hrvatske tragedije koja se dogodila na Bleiburškom polju u Austriji, Brojne hrvatske majke u Hercegovini, čiji su se sinovi povlačili kao hrvatski vojnici, umrle su u uvjerenju da su im ti sinovi poginuli ili ubijeni negdje oko Bleiburga ili drugdje dalje od Mostara, pa čak i u nadi da su se spasili prelaskom preko granice, Međutim, ako su se uspjeli živi domoći hercegovačkog tla, završavali su u Ćelovini ili u Sjevernom logoru u Mostaru, odakle su masovno odvoženi na stratišta, a pretežito na Bišinu do te bezdanske jame u koju su ih ubacivali, s nastojanjem da se zamete svaki trag tom zločinu.

To su obično činili u noćnim satima, bez moguće prisutnosti javnosti. Jer je lokacija te jame na planinskom i dosta nepristupačnom terenu, pa je prikladna za masovne zločine, skrivene od javnosti.

Da bi se onemogućilo svako eventualno istraživanje izvršenih zločina u toj jami, neki su od nalogodavaca ili sudionika toga zločina naredili da se ta jama puni nevesinjskim smećem i da se to smeće u njoj spaljuje i na takav način spriječi otkrivanje zločina.

O likvidacijama u Mostaru 1945. godine progovorio je Ante Barbir, jedan od prvih šefova opunomoćstva OZN-e za Hercegovinu. Zapravo, nakon nekoliko desetaka godina proteklih od izvršenih masovnih zločina u Hercegovini, našao sam se jedne prigode u društvu s Antom Barbirom u Zagrebu u prisutnosti Kreše Primorca i Jure Šimunovića, oba iz Zagreba.

Tijekom razgovora u kojemu smo dotaknuli i masovne likvidacije hrvatske mladosti u poratnim godinama u Hercegovini, Barbir je sasvim otvoreno, to sam dobro zapamtio, progovorio o prilikama u Hercegovini 1945. godine i, pored ostalog, kazao da se u Mostaru u Ćelovini i u Sjevernom logoru prikupilo oko tri tisuće hrvatskih mladića, pretežito zarobljenika, koji su u Mostar pristizali nakon pada NDH. On kao šef OZN-e za Hercegovinu pitao je, kako je kazao, tadašnjeg ministra za unutarnje poslove Republike BiH Uglješu Danilovića što će učiniti s tim mladićima. Nakon nekoliko dana dobio je nalog da ih likvidira.

Prema njegovu kazivanju, on taj nalog nije izvršio, bilo mu je žao te hrvatske mladosti, nego je jedan veći broj poslao u partizanske radne brigade, jedan broj pustio na slobodu, a jedan broj zadržao u logoru, odnosno u Ćelovini. Zbog neizvršenja naloga ministra Danilovića, Barbir je bio, kako kaže, smijenjen s te dužnosti te, kako je naveo, iza toga nikad više nije obnašao neku značajniju dužnost, unatoč tome što je bio stari komunist.

Pripomene uz svjedočenja

Naprijed prikazana svjedočenja su jedan odlomak iz opisa viđenja i proživljenosti bleiburške tragedije i križnoga puta, koji je još u rukopisu, neobjavljen. Ova svjedočenja sam usredotočio uglavnom više na masovne nego na pojedinačne zločine, koje su počinili oznaši u mostarskoj Ćelovini za vrijeme moga sužnjevanja u toj "kući straha, mučenja i smrti", od kraja lipnja 1945. do 15. veljače 1946. godine.

Ta moja svjedočenja o zločinima jugokomunista počinjenim nad hrvatskim pučanstvom unutar i izvan Ćelovine, tj. u njoj i izvođenjam iz nje na druga stratišta, pretežito na obronak Veleža - Bišinu u jamu kraj puta koji vodi od Mostara prema Neveainju, jedan su doprinos za otkrivanje povijesne istine o kojoj se desetljećima šutjelo jer se o njoj nije smjelo ni misliti, a kamoli govoriti i pisati.

Istina je to o kojoj treba progovoriti, govoriti i pisati, istina koju moraju saznati mladi naraštaji te dobro je znati i zapamtiti, a ne zaboraviti tko su počinitelji tih stravičnih zločina. Ona su, čak bih kazao, moja ispovijed za obilježavanje 70. obljetnice poda NDH i hrvatske tragedije koja se zbila na bleiburškim poljanama u Austriji 15. svibnja 1945, godine. Nalogodavce i izvršitelje tih zločina treba reći imenom i prezimenom te identificirati njihove žrtve. Planovi i nalozi po kojima su oni činili zločine o kojima svjedočenja govore, stizali su im linijom Beograd - Sarajevo - Mostar. Dakle, svi su ti zločini djela velikosrpske politike i sustavne provedbe velikosrpskog programa. Istina, među izvršiteljima je, nažalost, bilo i nekih nevoljnih Hrvata, koji su postali slijepe sluge jedne politike, politike u koju su se na vješt način ubacili četnici u partizanskim odorama, politike kojoj je bio i ostao cilj optuživanje, zlostavljanje i uništavanje hrvatskoga narodnog bića. Što ima žalosnije, nego kada rođeni sinovi svoga naroda ubijaju taj isti svoj narod?

Stoga smatram neodgodivim da se pristupi istraživanju žrtava Ćelovine i ostalih stratišta po Hercegovini te posebno, kad to budu okolnosti dopuštale, da se istraži jama na Bišini i utvrde njene žrtve. Isto tako smatram potrebnim da se pristupi obilježavanju svih grobišta na području Hercegovine, u kojima su hrvatske žrtve koje je pobio jugokomunistički sustav.

izvor: vecernji.ba