FOTO  Mostar: Danica i Marinko proslavili Zlatni pir

Danica i Marinko su svoju 50. obljetnicu braka proslavili u Orlacu, u krugu svoje obitelji i prijatelja. Ovo je njihova životna priča.

Marinko Sabljić rođ. 1945. godine u Dobriču, op. Široki Brijeg (ranije op. Lištica). Danica Sabljić, rođ. Peko, rođ. 1946. godine u Ljutom Docu, op. Široki Brijeg (ranije op. Lištica). Potomci Marinka i Danice: sin i kći (oženjen i udata), imaju dva unuka ! Danicu i Marinka Sabljić u Biogracima vjenčao je matičar J. Lovrić - 4.10.1969. god., a u crkvi u Ljutom Docu, 5.10.1969.god. tadašnji župnik fra Marko Dragičević.

Marinko i Danica se sjećaju tih dana kada su se vjenčali:

Marinko:  Ovdje nismo pravili neko veliko slavlje, zbog smrti Daničina oca. On je umro na pola godine prije, u svibnju, a mi se ženili u desetom mjesecu.

Danica:  Nije baš bilo ni velike glazbe, a pravili smo svatove. To je bilo u Ljutom Docu. Došla je moja familija, a Marinkovi su došli iz Rume, iz Srijema. Došao je on s ćaćom i s kumom. Kum je bio Božo Bandić, koji je tada živio u Rumi. On je iz Ljutog Doca, a njegov ćaća se odselio u Rumu kad i moj svekar '48. godine...

Tako smo se mi vjenčali u Biogracama, sudbeno, u matičnom uredu 1969. godine. Bila je subota, 4. listopada. Onda smo se sutradan vjenčali crkveno u Ljutom Docu, u crkvi sv. Ane.  Dobro se sjećam bila je nedjelja. Taj dan napravili smo večeru. Bilo je kićenje svatova, sve kao normalna svadba. Sutra dan otišli smo za Rumu. Za mnom kao pohođani išli su brat Luka, sestra Iva i tamo drugi brat Bože i nevista mi Olgica...
Tamo u Rumi, već je živio jedan moj brat sa ženom, Božo Peko. Božo je bio prof. filozofije i psihologije. U Rumi smo isto pravili svatove. Od mojih su još došli tetka i rođaci iz Inđije. Oni su tamo živjeli.  Tamo u Rumi je brojna obitelj mog muža. Njegova majka, moja svekrva, je rodila 12 dice. Oni su iz Dobriča otišli u Rumu, '48. godine kada je Marinko imao tri godine. Jedno je poginulo, najmlađe. Palo prid kola. Možeš misliti, kad su se selili iz Dobriča. Tada su oni svu dicu sa sobom povukli, dvanaestero. Ona je bila najmlađa, Ivka joj bilo ime. Ispadne iz sepeta i zaprežna kola satrala dite... Gonili ih na konjima u Mostrar, ovamo do pruge, do Ćire. Onda su odatle išli dalje...
Nije bilo lako toliko dicu gojit...

Marinko: Moj najmlađi brat Nikola rodio se u Rumi. On je bio dvanaesti, a ostalih jedanaestero se rodilo u Dobriču. Moj otac je u Rumi radio kao pružni radnik, a ovdje je radio u rudniku boksita. U to vrijeme je više obitelji odselilo u Rumu, iz Dobriča, iz Pologa i drugog sela oko Blata i iz cijele Hercegovine. Iz Dobriča odselili su u Rumu: ob. Bevanda, ob. Sabljić. Svi oni su tamo većinom radili uglavnom na pruzi. Iz Ljutog Doca odselili su u Rumu: ob. Bandić, ob. Markić. Kraljevići s Uzarića...

Danica: Tamo u Rumu se tada naselilo dosta Hercegovaca...

Roditelji moga muža su uzeli kuću od Švaba. Bila je to kuća s tri prostorije. U Rumi je inače živjelo 85% Švaba. Iza Drugog rata tu je dosta došlo Srba iz Korduna, „Kordunaši“, Ličani... Moj svekar je mor'o platiti tu kuću, tako su i drugi naši Hrvati koji su tamo doseljavali... Uglavnom, te kuće ne bi bile skupe.. Mislim da su te kuće pravljene odmah nakon Prvog sv. rata, jer su tada tu i Švabe došle.

Marinko: Krov te kuće je bio od trstike. Oziđana je od blata, od gline. Uglavnom te su se švapske kuće tako gradile. Najprije bi se ispleo zid od drveta, od pruća, pa se s glinom zamjećivalo...

„Srem, Banat i Bačka - tri srca junačka!“

Danica: U Rumi poslije Švaba najviše su živjeli Šokci. Oni su bili Hrvati iz Slavonije, pa bilo je iz Dalmacije i Hercegovine... Dosta je bilo i „Kordunaša, Srbi iz Korduna, Like.
Moj svekar je prodao ovdje svoj dio, u Dobriču. Dali mu komad zemlje i za te pare u Rumi kupio... On ti je imao tri duluma zemlje.

To ti ja ne mogu opisati kako su ta mjesta bogata bila. Tamo se uzgajao najviše kukuruz i sve drugo. To je sama ravnica. To se ne more pregledati koliko je to...
Srbi iz Bogodola su također mnogi odselili u Vojvodinu. Tamo su valjda dobili zemlju(!?) Jedan je govorio: „Volio bi da mogu sada doći u Bogodol. Da mi je se popet na gomilu i zapjevat. Pa odmah umrijet...“

Danica: Nije se naš narod mogao obiknut nikako. Moja tetka, u 52. godini umrla. Moja svekrva u 48. godini, pa tetak isto.... To je sve mlado pomrlo...

Taman kada padne magla, nema duši te da crkneš. Ja sam jednu godinu bila tamo...

Danica: Tetka (od moga svekra Ivana sestra), je tamo blizu živjela. Ona je imala samo kuću i nešto bašte... Ona bi gojila dvoje svinja. Odgojila bi ih samo što bi kupila ulicom kukuruz koji bi se prosuo. Tako bi njih dvoje, tetak i tetka, nakupili ulicom kukuruza. Toliko ga je bilo, da se tako prosipao. To bi gazde kukuruz gonili u prikolicama, a oni bi za njima zašli i pokupili. Tako su dvoje svinja odgojili. Oni su još gojili i guske. Moj brat Božo najstariji, išao bi tamo brat kukuruz.

Marinko: Kažu došli „veliki“ Bačani. To su ljudi koji su išli u Bačku po kukuruz. To su bili momci iz Hercegovine i onda bi tko plaću dobivali kukuruz. Onda bi kukuruz dotjerali pred Dom u Ljuti Dolac i tu bi se „razmiravo“, vagao... Svaki bi dobio isto kila kukuruza u klipu. Tako da bi svaki od tog mogao dvoje svinja odgojiti i još što...

Danica: Bila bi desetorica u grupi koji bi brali kukuruz. Moguće da bi za gazdu brali pet redova, a šesti red njima...U kukuruz je išao i moj brat Luka, ima i sada ljudi tamo živi, ali pomrla je većina...

Odlazak u Njemačku

Marinko: Kada sam se ženio, ja sam vlakom došao do Mostara, onda u Ljuti Dolac autobusom. Ćiro tada nije vozio od Sarajeva do Mostara. On je ukinut tri godine prija, '66. Tako smo i nazad. Dok smo sa stanice u Rumi odvezli se fijakerom do kuće. Oni su čekali na stanici, isto ko sada taxi... Odveze te do kuće ili gdje želiš... Vlak je vozio pokraj Rume i onda bi išao dalje za Beograd. Ne bi išao u Rumu, već bi bila stanica na periferiji...
Fijaker su vukla dva velika konja. Meni nije bilo loše u Rumi, ističe Marinko. Onda smo nakon godinu dana nakon ženidbe otišli u Njemačku.

Danica: Stipe se rodio u Rumi, 1970. godine. Onda sam se vratila u Ljuti Dolac. Dite od godinu dana ostavila materi i otišla u Njemačku. Marinko je prije mene na godinu dana otišao u Nürnberg. A moja dva brat Pero i Luka su već bila u Nürnbergu, i oni su povukli Marinka. Koliko se sjećam da su njih dvojica otišli '69-te.
Ja sam otišla 1972. godine u Nürnberg. U početku sam radila „na crno“ dok nisam našla stalni posao. Radila sam po hotelima.
Poslije sam se zaposlila za stalno u AEG. To tada najveća firma u Nürnbergu. Ta firma je proizvodila bijelu tehniku, veš mašine, el. šparete, uglavnom kućanske aparate. Tu sam provela skoro čitav radni vijek, 30 i nešto godina. Marinko je isto tu radio. On je radio nepunih 40 godina.
Sandru kći, rodila sam 1975. godine u Nürnbergu. U mirovinu smo otišli, muž je imao 59 godina, a ja 58, tj. 2004. godine. Prvo smo bili na birou dvije godine, „arbajasas“ nas plaćao i onda smo otišli u mirovinu „u penziju pravu“.
Tada je firma već bila lošija, štrajkalo se... Šef nam je predložio da idemo u mirovinu. Toga puta iz firme mnogo je radnika otišlo u mirovinu, skoro svi. Ostalo je nešto malo mlađi ljudi koji nisu davno počeli raditi.
Marinko je prije toga 4 godine radio na baušteli, a onda je prešao u AEG. Nas obadvoje smo radili na traci. Razlika je bila u poslu, muški su radili teže poslove, a mi žene hajdemo reći „lakše?“ Koliko može biti lakše, kad puno radno vrime stojiš, a u rukama držiš ovi ili ovi dio... Muškarci su ubacivali motore...
Ja sam najviše montirala vrata na mašini. Odnosno, montirala staklo na vratima. To staklo je teško ko sto đavli. Otišle mi više ruke od tereta... Tako za jednu smjenu montiraš po 250 vrata. I to u jednoj ruci držiš pištolj, a u drugoj vrata.Marinko je motore postavljao...

Radili smo nas oboje, i ja i muž, jako težak posao. Danas naše zdravstveno stanje najbolje govori o tome. U toj firmi radilo je dosta i žena, i muškaraca. Na traci bilo bi nas od 25 do 30, izmiješano, i jedni i drugi. Na početak trake dođe sam oklop od veš mašine, Ništa više već oklop, a na kraju trake izađe gotova mašina. Isprobana mašina, pere... Onda se pakiraju i idu za prodaju. Sjećaam se da se za jednu smjenu proizvodilo 250 mašina. Tako jedna smjena, tako druga i tako treća. Isto...

Od 2004. godine, od kada su Danica i Marinko u mirovini žive na relaciji Nürnberg - Mostar.

Danica:  Prije, dok smo radili dolazili bi jednom godišnje. Budimo 5 nedjelja i nazad...
Tada nismo mogli dobiti za Božić. Nisi mogao, jer smo imali „fraj“ samo za praznike, kad ćeš doći....? Imaš slobodno samo Božić i Stipandan, i odmah moraš na posao... Tako isto i za Novu godinu. Za Uskrs dan prija i dan poslije i gotovo.... Dobivali smo šest nedilja odmora, onda od toga ostavi koji dan... Onda se išlo dugo iz Njemačke, sporo, nije ko danas.  Danas imaju više „fraj“ za praznike....  Onda je bilo posla priko glave, znaš koji je posao bio onda...

Kada usporedite Njemačku i BiH, kakva je razlika? Sada ovdje u BiH imaš sve kao i u Njemačkoj?

Danica:  Jes, imaš svega kupiti ko i tamo. Ovdje je lipo i ne može se usporediti s Njemačkom. Sve samo da je medicina malo bolja. Naprimjer, tamo zakažeš termin i ne čekaš puno da te prime. Tamo su doktori puno ljubazniji, Jednom riječi, isto da se ovdje ljudi besplatno liječe u privatnoj klinici . Tamo se u privatnim klinikama ništa ne plaća, dok se ovdje plaća. U Njemačkoj ne ideš u dom zdravlja, ko ovdje. Doktori su svi privatno. Tamo to sve plaća tvoje osiguranje. Jedino to, zdravstvo i gotovo.... Dok je ovdje za vrime Juge zdravstvo bilo bolje. Tada se u Njemačkoj isto liječilo u bolnicama. Onda se postepeno prešlo u privatno. Prvo su bili privatni doktori opće prakse, a onda i svi ostali. Mislim da su već sredinom 80-ih godina ili čak nešto ranije, svi prišli u privatno. Tamo se više drži do pacijenata. Bolji je ugođaj, veća je čistoća... Mada sada nisu ni ovdje loši uvjeti u novoj bolnici na Brijegu. Dok tamo, na primjer, zakažem magnetnu rezonancu i za tri dana dođem na red. A koliko se ovdje čeka...? Tamo u privatnom sektoru ima takvih aparata koliko hoćeš, a u bolnici jedan ili dva u vrv glave... Ja i Marinko danas živimo na lijekovima, a i ovdje ljudi isto...

Razlika je, tamo nas je više posao potrošio nego ove. Tamo se više terete ljudi nego ovdje, to je točno. Tako je i dan danas. Mada i ovdje se ljudi isto terete, a puno manje plaćaju nego tamo.  Razlika je velika ovdje, u bivšoj državi i sada. Tada su ovdje ljudi, radnička klasa imala svoja prava.. Opet se vraćam u to vrijeme, Znam da su ljuti ovdje radili osam sati, kao i mi tamo. Ovdje su ljudi bili neumorni. Ovdje kada bi dolazili s posla bili su veseli, a tamo dolaze jako umorni. I danas je isto tako tamo.

Gledam sada ovdje, moja prijateljica dolazi kući s posla umorna lica. Radi u banci osam sati. Isto koda je tih osam sati tamo kopala. Znači, tako da se sad i ovdje ljudi puno terete. Jednostavno ljudi imaju velik „druk“ na poslu. Zato je nama bilo čudno ovamo u komunizmu, svak je bio veseo, a tamo. Narod je tamo istresen, vas. Većina čim se vrati ovamo u mirovinu, umre. Godinu, dvi u vrv glave. Ima ih puno naših godišta koji su umrli. U Švabe ti je ko u vojsci, rano ustajanje, na traci biti, akord. Moraš raditi, nema ti u Švabe mrdanja.

Kada sam ja došla u Njemačku, bilo je posla preko glave. Što je meni bilo dvajes i nekolike godine. Mladost. Najteže nam poslove dali. Sa mnom su radile Grkinje, Turkinje, Španjolke, Talijanke, a nas su zvali Jugoslavenke. Sa svima njima sam ja radila. Rame uz rame. Nešto kasnije je bilo Ruskinja, Rumunjki, ali nji puno, slabije... Turaka je isto bilo manje nego sada. Tad je bio „pakat“, ugovor, za vrime bivše države poslani smo priko biroa za rad. Bilo je raspisano tko hoće može ići. Tako smo mi odmah iz Rume otišli...

Raseljavanje

Meni je pok. svekar pričao da je prvo jedno dvi godine živio u Derventi, pa je onda otišao u Rumu. Tamo u Derventi su većinom živjeli Hrvati.

Danica, više puta naglašava da je puno, puno našeg svita tamo odselilo, u Vojvodinu. Ja sam samo tamo živjela godinu dana, pa ne mogu znati sva prezimena. Ima naših isto u Sremskoj Mitrovici, u Inđiji.. Čula sam da je nešto našeg svita došlo za vrime fra Didaka Buntića, u Vojvodinu, a većinom u Slavoniju. To je bilo za vrime Prvog sv. rata, ima to u knjigama. U Irigu, između Novog Sada i Rume.

Kada je umrla svekrva, dedo se oženio iz Pologa. Ona je bila nama maćieha zvala se Ruža Ivanković.

Marinko: Otac se oženio nakon pola godine, 1957. Mama je umrla u ožujku... Otac i majka su ukopani tamo u Rumi. Ruža se vratila ovamo kad je otac umro, i ona je ukopana ovamo...  Tamo je bilo i katoličko i pravoslavno groblje jedno do drugog, al čini mi se da su sve izmiješali. Katoličko groblje je starinsko groblje, a da ti vidiš kakvi grobnica tu ima...

Kuća u Mostaru

Danica: Uzeli smo staru kuću, od hodže, Vučijakovića. Mi smo tu zatekli njegova sina i majku. On je umro prije.

Marinko: Bila je to kuća upola manja nego sada . Imala je 70 kvadrata, na prizemlju tako i na katu. Bila je to starinska kuća, drvene grede, drveni balkon i stepenice...

Danica: Mi smo imali pravo gradnje, adaptacije... Kuća je imala dozvolu. U dvorištu je bila kaldrma, piljci... Bilo je osam borova. Bilo je cvijeće.... Bilo je to najljepše dvorište u Mostaru. Mnogi su to slikali.
Prvo smo mi napravili novi dio kuće pa onda staru srušili i proširili. Od stare kuće su samo ostali vanjski zidovi. To je naselje Podhum, bivša ul. Muje Bjelevca, a sada ul. Fra Ambre Miletića.

Kada sada iziđem na balkon, mir, tišina, ništa se ne čuje, baš ko i u Orlacu.

HERCEGOVINA.info