Moja kamena knjiga: Srednjovjekovni natpis iz Blagaja kod Mostara

Crkvu je dao sagraditi humski knez Miroslav, a posvetio ju je dubrovački nadbiskup Bernardin. I danas se lokalitet na kojem se crkva nalazila naziva Vrači, što čuva uspomenu na patrone crkve.

Kada se danas u javnosti govori o najstarijim hrvatskim pisanim spomenicima u Bosni i Hercegovini, onda se redovito govori samo, ili gotovo samo o Humačkoj ploči, koju znanstvenici datiraju u 11. do 12. stoljeće. Međutim, da Humačka ploča nije usamljen spomenik naše rane srednjovjekovne pismenosti, govore nam, uz brojne druge pisane spomenike s ovoga područja, i podaci o Blagajskoj ploči iz 12. stoljeća, jednom od najstarijih srednjovjekovnih natpisa pisanih hrvatskom ćirilicom - bosančicom, iz Blagaja na Buni kod Mostara.

Blagajska ploča zapravo je natpis iz 1194. godine, koji govori o gradnji srednjovjekovne crkve sv. Kuzme i Damjana u blagajskom Podgrađu, a otkrivena je pedesetih godina 20. stoljeća.

sv. Kuzmu i Damjana, koji se nazivaju i sveti vrači.

Otkriće ploče

U grobnici Kate Boras u katoličkom groblju u Blagaju 1955. posve je slučajno otkriven dio razbijene ploče s natpisom na bosančici, što je bio i povod da povjesničar Ljubomir Stojanović, na temelju nađenoga, natpis objavi u znanstvenoj literaturi. Na natpisu se ističe da je neki župan zidao crkvu u Podgrađu na svom imanju u vrijeme slavnoga Nemanje. Međutim, Stojanović je natpis objavio, pritom ne donoseći faksimil i ne ulazeći detaljnije u njegovu analizu. Također, nije objasnio ktitora ni patrona crkve, niti je određivao lokalitet gdje je prvobitno bio fragment s natpisom. No, ipak njegovom zaslugom znanstveni djelatnici Zemaljskog muzeja BiH pretražili su teren oko spomenutoga groba s ciljem pronalaska eventualno drugoga dijela razbijene ploče s natpisom. Potom je, 1955. godine, poduzeto probno iskopavanje na mjestu nalaza ploče. Tada su u istom grobu pronađene dvije ovalno izrađene ploče koje su tu, prema pričanju vlasnika groba, kao i ploča s natpisom, donesene iz blagajskoga Podgrađa, i to s lokaliteta Vrači.

Istodobno, na obližnjem lokalitetu Vrači izvršeno je potom arheološko iskopavanje i pronađeni su temelji određenoga objekta, uz koji se nalazila veća gomila klesanoga kamena. Pretraženo je i drugo kamenje koje leži nedaleko od ruševina dvorca Bišće, međutim, nije nađeno mnogo ornamentiranih dijelova kamenja niti drugi dio ploče s natpisom.

Datiranje

Tako je znanost, nakon terenskog ispitivanja, kasnije bila u mogućnosti dati nešto određenije mišljenje o svim tim problemima. Naime, povjesničar Mavro Orbini navodi kako je župan u Zahumlju Jurko pozvao dubrovačkog nadbiskupa Bernardina da mu posveti crkvu sv. Kuzme i Damjana, u Zahumlju, 1194. godine. Ono što je važno, podatak s ploče se dovodi u vezu s Orbinijevom godinom zidanja te crkve 1194., što je Orbini vjerojatno uzeo iz Dubrovačkog arhiva. Naime, Nemanja je s braćom sklopio ugovor o miru s Dubrovnikom 1186. godine, i to na svetkovinu sv. Kuzme i Damjana, a to nije bez razloga, jer su sveti vrači Kuzma i Damjan bili zaštitnici kuće Nemanjića, a što nam svjedoči i zidanje crkve sv. Kuzme i Damjana u Blagaju. Važno je reći i da je Nemanja velikožupansko prijestolje ustupio sinu Stefanu u ožujku 1196. godine. Do tada, a u vrijeme Nemanjina vladanja, ovaj je natpis bio urezan i postavljen u crkvu ili možda nad njezinim nadvratnikom. Tada je knez (župan) u Zahumlju bio Miroslav, brat Nemanjin, znan i po glasovitom Miroslavljevu evanđelju.

Rekonstrukcija

Na temelju pregleda na razbijenoj ploči i razmaka između pojedinih slova ploče iz Blagaja, Marko Vego je ustanovio da je svaki red natpisa mogao imati 30 do 32 slova. Prema tome, kao i drugim iznesenim činjenicama, natpis je rekonstruirao ovako:

VA IME OCA I SNA I SVETAGO DUHA JA ŽU

PAN MIROSLAV ZIDAH CRKVA SVETAG

O KOZME I DAMIJANA U SVOIH SELIJAH U D

NI VELNEGA ŽUPANA SLAVNAGO NEMANE.

Duhovni pastir Zahumlja

Stoga Vego smatra da je, a povijesni zapisi mu idu u prilog, zidanje crkve sv. Kuzme i Damjana u Blagaju dovršeno 1194. godine i da je crkva iste godine posvećena. Dubrovački povjesničar Nikola Ranjina navodi pod 1185. godinom da je dubrovački nadbiskup Bernardin, pete godine svoga pontifikata, na poziv župana Raške - Jurka otputovao u Zahumlje i posvetio crkvu sv. Kuzme i Damjana. Ugledni dubrovački senator, kroničar Junije Resti navodi da je nadbiskup Bernardin preuzeo svoju dužnost 1189. godine. Rastijev podatak uzet je kao činjenica jer se on potvrđuje i bulom pape Klementa III. od 25. studenoga 1189. godine. Naime, papa Klement III. piše da je nadbiskup Bernardin dolazio u Rim da od njega primi palij. Osim toga, Papa naglašava da je Bernardin primio nadbiskupsku dužnost i kao takvog ga preporučuje Dubrovčanima, a Papa se iste godine i istog dana obratio i velikom županu Nemanji i braći mu Stracimiru i Miroslavu, preporučujući nadbiskupa Bernardina kao pastira i njihovih duša. Prema podacima spomenutih izvora vidi se da se njihova sadržina potpuno slaže s navodima Orbinija, Restija i Ranjine, tj. da je crkva sv. Kuzme i Damjana u Zahumlju posvećena 1194. godine. To je upravo vrijeme kada su odnosi između Pape i kneza Miroslava bili dobri, a isto tako i odnosi između Dubrovčana i kneza Miroslava. Treba naglasiti da je tada stonski biskup Donat živio u izgnanstvu na otoku Lokrumu te kao takav nije mogao doći u obzir za posvećenje crkava u Zahumlju.

Ktitor crkve

Jedna poteškoća u cijeloj kombinaciji o ktitoru crkve sv. Kuzme i Damjana u Podgrađu kod Blagaja jest u Orbinijevu i Ranjininu podatku o županu Jurku umjesto o knezu Miroslavu. Ranjina naziva Jurka županom Raške, koji je u takvom svojstvu pozvao nadbiskupa Bernardina da posveti crkvu. Sigurno se ovdje ne radi o županu koji je upravljao jednom određenom župom, nego o političkom predstavniku Zahumlja. To je mogao, kako tvrdi Vego, biti samo knez Miroslav, koji je mogao nositi dva imena - jedno narodno, drugo kalendarsko (Juraj, Jurko). Vego također naglašava kako se to ne može isključiti ako se uzme u obzir da navodi Orbinija i Ranjine nisu uzeti iz diplomatskih spisa. Također, teško je vjerovati da je u jednoj od glavnih humskih prijestolnica sjedio običan župan na određenom teritoriju, oko već tada vjerojatno postojećeg dvorca Bišće. Istodobno, na natpisu iz Blagaja župan naglašava da je zidao crkvu na svom imanju (svoih selijah). Selo u srednjem vijeku može, između ostalog, označavati sessio, tj. imanje s gospodarskim zgradama.

Druga poteškoća je u upotrebi riječi župan, a ne knez ili veliki knez. No, prema Veginu mišljenju, u tome nema veće poteškoće jer se, između brojnih drugih natpisa, na natpisu, primjerice, u crkvi Presvete Bogorodice u Morači iz 1252. godine Vukan Nemanjić naziva, bez razloga, velikim knezom, iako se u drugim izvorima starijeg podrijetla naziva samo – kraljem, velikim županom ili knezom. Stoga Vego zaključuje da je knez Miroslav mogao nositi kalendarsko ime Jurko i titulu župana te da je on zidao crkvu sv. Kuzme i Damjana u Blagaju.

Imajući u vidu da su sveti Kuzma i Damjan zapravo drugim imenom i sveti vrači, nema sumnje da lokalitet u Blagaju, koji se i danas u narodi zove Vrači, čuva uspomenu na ovu srednjovjekovnu crkvu.

Dvorac i(li) samostan

Inače, u blagajskom Podgrađu nalazio se dvorac Bišće, koji se u povijesnim vrelima spominje u 14. stoljeću. Tu su često odsjedali bosanski banovi i kraljevi prilikom posjeta Humu ili prilikom prolaza u druge oblasti današnje Hercegovine.

Istodobno, sačuvala se tradicija da je na tom mjestu postojala, ne samo crkva, nego i samostan. Naime, u vrijeme opsežnijeg istraživanja, na lokalitetu Vrači nađen je velik broj klesanog kamena od nekih građevina. Izvori i preostala građa upućivali su na potrebu detaljnijeg istraživanja na tom terenu. Probna arheološka iskopavanja su izvršena u srpnju i prosincu 1955. godine, i to na mjestu gdje se pretpostavlja da je bila crkva sa samostanom i dvorac Bišće.

U obližnjem vinogradu nađeni su ostaci zidova porušene građevine, za koju Vego, Anđelić, Kućan i Marić kažu da se može, dosta vjerojatno, pretpostaviti da je ostatak samostana ili crkve. Sačuvan je dio ulaznih vrata u objekt i dijelovi zidova na nekim stranama, zapadnoj i sjevernoj. Unutar čitavog objekta locirana je manja prostorija s očuvanim zidovima, dužine 9 metara, širine 3,4 metra. Istočni i južni dio velikog objekta potpuno nedostaje, ali je ipak na tom mjestu registrirana žbuka gdje su zidovi bili smješteni. Naime, vlasnik je na tom mjestu krčio zemlju za vinograd i kamen smještao na gomilu, što je i temeljni razlog zbog kojega se nije moglo ustanoviti kakav je izgled imao cijeli građevinski kompleks.

Arheolozi su materijal pregledali te je ustanovljeno da profiliranih i drugih ornamentiranih kamenih dijelova nije bilo, nego tek nekolicina koji su služili kao potpornji drvenim gredama. Prema ostatku klesanog kamena Vego zaključuje da je cijeli objekt  bio dosta velik, podijeljen u više prostorija. Izgleda da je zgrada bila duga 19,2 metra, široka 12,60 metara. Također je ustanovljeno da je objekt imao i barem još jedan kat osim prizemlja. Prostorije se bile nabijene žbukom, a ispod nje su bili ostaci rimske cigle, što dokazuje masa rimske cigle nađena na lokalitetu prilikom iskopavanja. U samom objektu nađen je dio kanalizacije koju su činili kameni žlijebovi. Uz sve navedeno, preostao je dio lijepo ornamentiranog kamena i jedan pozlaćeni prsten s ugraviranim konjem. Marko Vego, Pavao Anđelić, Ante Kućan i Zdravko Marić u pisanim tragovima koji su nam ostavili tvrde kako nema nikakve sumnje da se ovdje radi o srednjovjekovnom dvorcu u Bišću u Podgrađu, koji navode povijesni zapisi, što će reći da je dvorac Bišće bio politički centar Huma i u 12. stoljeću.

Također je važno naglasiti da na drugom mjestu u Podgrađu nema ostataka srednjovjekovnih ruševina, osim upravo na ovom mjestu.

Blagajska ploča danas se čuva u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu, dok je drugi materijal arheološke vrijednosti s ovog lokaliteta, po okončanju arheološkog iskopavanja, pohranjen u Muzej Hercegovine u Mostaru.

Literatura:

- Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, Arheologija, nova serija, XI, Sarajevo 1956.;

- Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, Arheologija, nova serija, XV-XVI, Sarajevo 1960.-1961.;

- Starinar - organ Arheološkog instituta, nova serija, VII-VIII, Beograd 1956.-1957.;

- Ljubomir Stojanović: Stari srpski zapisi i natpisi, Beograd 1902.;

- Marko Vego: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine I, Sarajevo 1962.;

- Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, br. 32, Sarajevo 2003.;

- Dr. Fra Andrija Nikić: Sakralna baština i Humačka ploča, Mostar Klobuk 2001.

donjahercegovina.ba