Kad me ne bude, znat ćete koga ste imali

"Kada bi uzeo kist iz boja i linija nicao bi svijet: stvaran od krvi, fantazije i sanja; i doticao bi zemlju koju je ljubio i nebo za kojim je čeznuo. A krenuo je kao dječak iz rodnog Mostara u bijeli i široki svijet da bi se uvijek iznova vraćao i u njemu zauvijek ostao. Iz vlastite obitelji i Osnovne škole Časnih sestara milosrdnica ponio je temelje vlastitoga bića, odrednice i uspravnice, vlastita uvjerenja, stavove i navike. Vlastito mišljenje o svemu.

Čovjekoljubac

Svjedočio je kamo je god odlazio ljubav za ljude i zemlju iz koje je nikao. Srednju školu primijenjenih umjetnosti završio je u Sarajevu, u Beogradu Akademiju primijenjenih umjetnosti. I te 1959. čim je završio Akademiju vraća se u Mostar i radi kao likovni pedagog u Učiteljskoj školi u Mostaru. Sve ono što je znao o likovnoj umjetnosti i sve tajne zanata do kojih je mukotrpno dolazio nudio je svima koji su voljeli boje i kist, volumen i kamen, nacrt i viziju - sve ono što je i on pokušavao i uspijevao dosegnuti. Posao likovnog pedagoga nastavlja na Pedagoškoj akademiji i fakultetu u Mostaru. Utemeljitelj je i profesor Srednje likovne škole Gabrijela Jurkića u Mostaru, a potom jedan od začetnika i profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu. Dugogodišnji je profesor na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru gdje je i dosegao zvanje profesora emeritusa. Bio je član Udruge likovnih umjetnika BiH i Društva hrvatskih likovnih umjetnika u FBiH.

Zbog izuzetnih zasluga u likovnoj kulturi i znanosti, pedagoškoga rada i umjetničkih dosega izabran je za člana Academie Italiana "Gli Etruschi" u Firenzi 2009. godine. Sedamdesetak zajedničkih izložbi s prijateljima likovnim umjetnicima u zemlji i svijetu, šest samostalnih izložbi i samo jedna 2011. u Mostaru. Ova koju je spremao za travanj 2014. bit će održana posthumno.

Posthumna izložba

Kao i mnogi doživio je da je kao slikar, iako i ovdje cijenjen, bio cjenjeniji u inozemstvu što ga je ponekad znalo iritirati, ali uz osmijeh znao bi reći: ‘Tek kad me ne bude znat ćete koga ste imali'. Pri tome nikada se nije u glasu mogla čuti ni trunka zamjeranja, ili žala za nedosegnutom slavom. Dapače. Svi koji su znali Krešu znaju da je bio jednak s malima i velikima. Duhovit, uvijek s najnovijom pričom, anegdotom, pošalicom, sjećanjem... ‘Tamo gdje je bio Krešo uvijek je bilo vedrine duha i onog mostarskog sunca koje je uvijek izbijalo i iz najtamnijih njegovih slika i najtamnijih epizoda njegova života".

 

Oliver Cvitković