Mlada umjetica iz Hercegovine Sonja Barbarić: Moje ideje nastanu u određenom trenutku i odraz su onoga što osjećam

Svi ovi ljudi, koji imaju želju i talent vlastitu maštu i ideje pretočiti u stvarnost, zasigurno su veliko osvježenje u današnjem sveopćem „sivilu". Ovog puta smo razgovarali sa Sonjom Barbarić, a više o ovoj mladoj umjetnici saznajte u sljedećim redcima.

Za početak se predstavite?

Rođena sam prije 27 godina u Mostaru, a odrasla sam u Širokom Brijegu gdje sam završila opću gimnaziju Fra Dominika Mandića. Nakon završene srednje škole selim se u Dubrovnik gdje počinjem studirati na Američkom koledžu menadžmenta i tehnologije. Po završetku studija opet se selim, ovaj put u Zagreb, gdje radim u PR i marketinškim odjelima raznih tvrtki. Trenutno živim u Zagrebu iako, kad god imam priliku, volim doći u Hercegovinu.

Kako je počela Vaša priča sa slikanjem?

Crtanjem se bavim gotovo pa otkada znam za sebe. Tata mi je uvijek nešto crtao i jednom sam ga pitala da mi pokaže kako, na primjer, nactati lice čovjeka. Iako sam tada bila „prepuko" dijete sjećam se da mi je bilo jako važno savladati to što mi je pokazao, jer sam satima i satima nakon toga pokušavala postići da ta lica što vjerodostojnije izgledaju. Poslije sam uvijek nešto crtala, kroz školu, školskim kolegama ili za poklon nekome u obitelji ili prijateljima. Nekada bih opet znala satima sjediti za stolom i smišljati priče koje bi istovremeno ilustrirala i to mi nikada ne bi dosadilo, iznova i iznova. I dok bih osmišljavala likove u tim pričama, uvijek bih ih prvo vizualizirala u svojoj glavi te ih potom prenosila na papir kako bi postali što „stvarniji". Mislim da sam u to vrijeme smislila i nacrtala preko tisuću priča i stvorila najmanje isto toliko likova koji se i dan danas kriju tamo negdje po starim bilježnicama i papirima. Tako je sve to vremenom postajalo neodvojivi dio mene. Danas mi je nešto najprirodnije i najintimnije na svijetu, sjesti, ući u svoj svijet mašte i naslikati to što zamislim. Iz tog razloga nikad nisam ni probala upisati likovnu akademiju. Da kojim slučajem jesam, imam dojam da bi se cijelo vrijeme osjećala kao da mi netko „čeprka" po nečemu meni nedodirljivom. Koliko god čudno to zvučalo.

Odakle dolaze Vaše ideje i inspiracija?

Što se tiče samih ideja i tematike radova, one su nekako uvijek bile više manje vezane uz moje interese. Psihologija, sociologija, književnost, glazba i filozofija su mi oduvijek bile zanimacija i to se, kako vidim, ispoljava i kroz ono što naslikam. Volim prikazati tu „tamnu stranu" ljudske psihe, unutarnju borbu, krize identiteta, kontradikcije ličnosti, otuđenost i zbunjenost kako moju tako i svih drugih oko mene. Umjetnost sam uvijek prvenstveno doživljavala kao nešto iznimno duhovno i osobno, nešto što reflektira ljudski duh, kako moj osobni tako i opći, način suočavanja samoga sa sobom kako svjesno tako i nesvjesno, podsvjesno, tamo negdje dublje.

Moja osobna definicija umjetnosti je oduvijek bila ista: ona je ta koja čovjeka dira i pokreće, tjera ga da se suoči s onim od čega želi pobjeći, nekada utješi, a nekada uznemiri. Ali uvijek, baš uvijek, izaziva reakciju i ne bi smjela ostaviti onoga tko promatra indiferentnim jer prodre ravno u srž.

A to može postići jedino i isključivo ako je iskrena, jednostavna i bez inhibicija. Puno puta su me raznorazni ljudi znali pitati da im naslikam nešto što oni žele i ja bih ponekad prihvatila uz uvjet da to isključivo napravim na svoj način. Često me znaju tražiti da im, na primjer, naslikam buket cvijeća ili nešto slično i pritom redovno izjave nešto u stilu „ali nek bude veselo, nemoj onako kako ti inače nekako darkerski". Nemam apsolutno ništa ni protiv cvijeća ni protiv veselja, dapače, ali ipak odbijem takve zahtjeve jer, to nisam ja i ne želim ići kontra sebe jer ne bih u suprotnom bila iskrena,a najmanje prema svojem radu i onome što mi predstavlja. Međutim, isto tako, nastojim ne previše analizirati svoje ideje. One nastanu u određenom trenutku i odraz su onoga trenutka kroz kojeg prolazim i osjećam i s tim sam sasvim zadovoljna.

Vaše slike imaju prepoznatljiv stil. Možete li reći nešto više o tome?

Stil je nešto što nastaje spontano i ja mu puštam na slobodu da se oblikuje kako god želi. Ne zamaram se previše s tim. Najbitnija mi je ideja, a sa stilom se igram i ne shvaćam ga previše ozbiljno, ako se mogu tako izraziti. Znam mu dopustiti da me i iznenadi. Ponekad mi dođe da neku možda tešku misao izrazim na sasvim djetinjast način, ponekad realistično, ponekad poluapstraktno, nekad kombinacija, kako god. U suštini bitnije mi je što „kažem", a manje bitno kako ću to reći iako je, opet razumljivo, i to kako - bitna stvar.

Kako je došlo do prodaje vaših radova?

Sasvim slučajno. Moram priznati da se do prije nekih godinu dana nisam uopće bavila idejom da ih prodajem, ne znam zašto, nekako mi to uopće nije padalo na pamet. Mora da sam podcijenjivala ili svoj rad ili potencijalnu publiku. Ili oboje. Međutim, sve vezano za prodaju krenulo je od sajma Modamo KreArtive, prvog sajma umjetnosti i dizajna na prostorima Hercegovine. Sjećam se da mi je netko tada poslao link na prijavnicu i ja sam se odlučila prijaviti. Najviše iz znatiželje, bez previše razmišljanja.

Sve do tog trenutka jedino mjesto na kojem sam „izlagala" bio je više manje Facebook i poneki site kao što su Flickr i Artwanted.com. S tim da sam navedene tada više koristila kao načine preko kojih sam isključivo dobivala „feedback", a ne kao nekakve online platforme za prodaju radova. I samu KreArtivu sam prvenstveno doživljavala kao način preko kojeg ću dobiti priliku da izložim slike i crteže s ciljem da ih vidi i malo veća, „naša" publika, specijalno ona koja nije aktivna na internetu. Zanimale su me reakcije. I bila sam više nego ugodno iznenađena. Naravno, nije se svima svidjelo (i zabrinulo bi me da jest), ali onima kojima jest, kad bi mi rekli kako su doživjeli neku sliku, da su se prepoznali, našli svoju interpretaciju, to je bilo to što me je baš dirnulo.

Prodala sam dosta radova, puno više nego što sam očekivala, što je opet i više nego ugodno iznenađenje jer sam kroz to shvatila da ljudi ne samo da prepoznaju već i cijene to što radim, budući da im nije problem izdvojiti od svojih danas više manje skromnih prihoda da kupe i ponesu tu moju sliku sa sobom za cijeli život. Otkako sam objavila da su radovi na prodaju počeli su se raspitivati, najčešće preko interneta, ljudi sa svih strana tako da su već sada neke slike i crteži otišli u dijelove svijeta na kojima ja nikada nisam bila, primjerice u Sydney ili Washington.

Imate vlastiti blog. Recite nam nešto o tome?

Ove godine pokrenula sam blog kojeg vodim na engleskom jeziku koji mi je još jedna ljubav i koji je također bio jedan od razloga zbog kojeg sam upisala Američki koledž s namjerom da ga još bolje usavršim. Na blogu sam počela i pisati i objavljivati poeziju i kratke priče, nešto što mi je, uz crtanje, još jedna velika strast. Kako na dotičnom blogu također objavljujem i slike i crteže stekla sam već dosta kontakata preko kojih sam počela ostvarivati suradnje van regije. Tako mi se, na primjer, pružila prilika da moj rad bude dio kratkog filma jednog mladog i perspektivnog umjetnika koji djeluje u Švedskoj. Na sličan način sam došla u kontakt s poznatim stranim blogerima, nekima kojima sam osmislila bannere, vizuale i slično. Zadovoljna sam kako napredujem, specijalno jer se, na kraju krajeva, sve to što se događa vezano za moju umjetnost dogodilo u jako kratkom vremenskom periodu i potpuno neplanski. Samo slijedim svoje strasti i probam, to je sve.

Koji su vaši planovi za budućnost?

Što se tiče planova za budućnost vezanih za slikanje tu uvijek imam bezbroj planova i ideja što bih sve još htjela istažiti, prikazati i stvoriti. Bitan mi je razvoj, ne bojim se onoga što me čeka već se radujem budućnosti i, što veći izazov to je veća moja motiviranost i želja da više postignem. Trenutno radim na jednoj ideji, odnosno konceptu za koji će trebati malo više vremena za realizaciju, ali sam jako uzbuđena zbog toga. Uglavnom, nikada mi nije dosadno, čak mi se često čini kao da imam premalo vremena da se posvetim svemu onome što bih htjela probati i istražiti. Dugoročni cilj mi je da se u životu bavim onim što istinski volim, što svima želim, a kako je puno stvari koje ja volim raditi ne preostaje mi ništa drugo već da ih - radim.

Autor Mi Media/hum.ba