U Međugorju sam shvatio da Bog postoji
nisam domogao naći. Nisam mogao naći smisao. Prije dolaska u Međugorje vjera mi je bila vrlo površna. Moji su roditelji katolici, išli su na Misu nedjeljom, ali bili su katolici samo po imenu, kao i mnogi drugi danas u Irskoj. Moj otac je radio u policiji cijeloga života, imam i brata u policiji, pa sam i ja htio biti policajac, ali sam četiri godine bio vozač kamiona. Volio sam voziti i sa 22 godine postao sam samostalan taksist u Dublinu. Radio sam pet noći tjedno i dobro sam zarađivao za svoje godine. Materijalne stvari ipak mi nisu donosile sreću. Vozio sam ljude na piće... na kraju radnog dana sam i sam išao piti. Imao sam velik problem, ali sam istovremeno tražio sreću. Vidio sam da je ono što svijet nudi vrlo površno. U sebi sam osjećao prazninu i počeo sam sve više piti. To je bio problem cijele moje obitelji, u Irskoj je to često obiteljski problem, a kad ima neki problem u obitelji, nema više mira... Naši obiteljski odnosi bili su doista slomljeni.
Znao sam raditi četiri ili pet noći tjedno, a ostatak tjedna piti. Mislio sam da mogu kontrolirati uzimanje alkohola, ali problem je postajao sve veći i bilo je sve gore i gore. Svakog vikenda, nakon dva ili tri dana opijanja, rekao bih: nikad više, ali... izgubio sam kontrolu. Nisam znao što da radim.
Jedne noći 1993. god. - imao sam 27 godina - bio sam vrlo srdit i vrlo pijan. U takvom sam stanju vozio i doživio tešku prometnu nesreću. Kad me pitaju kako sam postao svećenik kažem: Gospodina sam susreo u nesreći. To je bila prekretnica. U to sam vrijeme doista tražio Boga. Bio sam srdit na sebe, na život, na obiteljsku situaciju. Nisam imao mira. Život mi je bio tako prazan. Činio sam tolike pogrješke... Pred samu nesreću govorio sam si u dubini srca: ako ima Boga, naći ću ga. U toj nesreći automobil je bio potpuno uništen - velikom sam se brzinom zaletio u jedno stablo. U bolnici sam bio pet tjedana. Imao sam težak lom kuka, povrijeđen živac i povrjedu na desnoj nozi. Nakon nekoliko tjedana u bolnici rekli su mi da se živac neće oporaviti. Nakon bolnice još sam šest mjeseci hodao sa štakama. To mi je dalo vremena da usporim, da shvatim da moram obuzdati svoj život i ono što radim. Bilo je pravo čudo da sam živ izašao iz te nesreće. Bila je to vrlo, vrlo teška nesreća...
Oko godinu dana kasnije vratio sam se na posao. Noga je još bila u vrlo lošem stanju. Jednog je dana k meni došao moj brat i rekao mi da u Dublinu ima jedan svećenik s darom iscjeljenja, pa budući da liječnici kažu da ne mogu izliječiti taj živac, trebao bih pokušati kod njega. Zove se Audan Carroll, dolazi sa skupinama u Međugorje. Išao sam kod njega na Misu, a za vrijeme Mise on je govorio o Međugorju. Ja tada o Međugorju nisam ništa znao. On je rekao da ima karte po sniženoj cijeni ako netko želi ići u Međugorje, da kod Marian Pilgrimages ima još slobodnih mjesta. Poslije Mise otišao sam k njemu u sakristiju i rekao da bih htio ići.
Prvi put sam došao u Međugorje 1995. Tada nisam ništa znao o Međugorju, a shvatio sam da sve do dolaska u Međugorje nisam mnogo znao ni o svojoj vjeri, ni o Bogu, ni o Gospi. Bio je to vrlo ugodan tjedan, našao sam radost i mir koje sam bio dugo tražio, a nigdje nisam mogao naći. Tražio sam na pogrješnim mjestima. Bio sam prazan i nisam znao kako ispuniti tu ogromnu prazninu. Taj tjedan u Međugorju bio je velika prekretnica u mojem životu. Shvatio sam da Bog postoji, kako to i poruke kažu. Osjećao sam da mi je Gospa doista majka, i to me se duboko dojmilo: da ona kao Majka tako za mene brine. U to vrijeme moja je obitelj bila sasvim slomljena. Trebao mi je taj osjećaj da sam kod Gospe u svojemu domu. Osjetio sam se duboko vezan uz Gospu, jer je i moja majka bila dijagnosticirani alkoholičar... Zahvaljujući Međugorju, iscijeljen je i moj odnos prema mojoj majci.
Po povratku kući počeo sam svakog dana ići na Misu, pokušavao sam moliti krunicu... I dalje sam se borio s alkoholom. Mislio sam da imam kontrolu, ali nisam ju imao. Mislio sam da mogu popiti čašicu u društvu, ali nisam mogao. Zadnji put sam se napio na Badnjak 1996., nakon nekoliko sati rada u taksiju. Pio sam cijele noći, nisam uopće išao u krevet. Tog sam dana nekome telefonirao, vrlo pijan i vrlo povrijeđen. Rekao sam joj da neću više nikada piti ako mi oprosti nešto što sam joj učinio. Rekla mi je da mi oprašta...
Mislio sam da bez alkohola neću imati nikakav društveni život, ali sam shvatio da postajem sretniji. Mir je u meni rastao, mogao sam imati povjerenja u sebe, i osjećao sam nekakvu radost.
Na tom putu prema trezvenosti Međugorje mi je mnogo pomoglo jer sam svaki dan išao na Misu i molio Boga za milost da ostanem trijezan dan po dan, od jedne Euharistije do slijedeće. Tako sam činio, a Gospa mi je pomogla preko krunice. U Međugorju su nam rekli neka se po povratku kući uključimo u neku molitvenu skupinu. U Dublinu sam potražio skupinu koja bi mi odgovarala: marijanska, euharistijska i karizmatična. Išao sam svakog ponedjeljka; bili su jako dobri i puno su mi pomogli. Našao sam prijatelje i podršku. To je bila Božja providnost.
U lipnju 1997. skupina je išla na godišnje duhovne vježbe. Bilo nas je oko 15, i pridružilo nam se još petero drugih ljudi. Za vrijeme duhovnih vježbi imali smo molitvu za iscjeljenje, svetu Misu, i poslije nje bilo je izloženo Presveto. Tko god je želio mogao je stupiti naprijed i moliti za iscjeljenje. Ja sam sjedio straga, ustao sam, pošao naprijed i kleknuo pred Presveto. U srcu sam molio za iscjeljenje i skupina je molila sa mnom. U to vrijeme molio sam za unutarnje iscjeljenje, za emocionalno iscjeljenje moje slomljenosti, a ne za tjelesno iscjeljenje moje povrijeđene noge. Tako sam molio u srcu. Odjednom sam čuo nekoga kako govori: „Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava, poravnite staze za noge svoje da se hroma noga ne onesposobi, nego, štoviše, da ozdravi". Činilo mi se da to dolazi direktno od Gospodina, od Presvetog. Ušlo mi je ravno u srce. Nisam poznavao tu ženu. Kasnije mi je rekla da je to odlomak iz Biblije, iz poslanice Hebrejima 12,12. Nije me poznavala. Nije ništa znala o mojoj nesreći i povrjedi noge.
Sljedeće večeri posjetio sam svog oca da mu kažem tu dobru vijest. Satima smo razgovarali u kuhinji. Govorio sam mu o proteklom danu, bio sam vrlo uzbuđen. Otvorio je Bibliju, ali njegov prijevod bio je drugačiji. Postoji samo jedan prijevod Biblije u kojem se spominje „hroma noga". Divio sam se kako se Bog brine. Pozna me tako dobro, zna koji prijevod Biblije treba uzeti! S Bogom nema slučajnosti. Obećavao mi je tjelesno iscjeljenje, a nisam to ni tražio! Nesreća se dogodila u lipnju 1993. Taj razgovor s mojim ocem odvijao se u lipnju 1997. Otac je pogledao u svoj dnevnik: nesreća je bila točno prije četiri godine, u 1 sat i deset minuta u noći, na sekundu! Ja sam umalo bio zaboravio na svoju nesreću u kojoj sam se pitao ima li Boga... On mi je davao odgovor na to pitanje četiri godine kasnije točno u sekundu! Bog je govorio da to nije bio slučaj. Potvrđivao je iscjeljenje, poznavao je svaku sekundu mojega života.
U Međugorju sam shvatio da Bog postoji. U Međugorju sam našao svoj dom. Poslije Međugorja moja je vjera sve više rasla. Svakodnevna Misa postala je središte mojega života.
Poziv na svećeništvo došao je 1998. kad sam bio na duhovnim vježbama u Engleskoj. Bojao sam se tog poziva, ali sam ga osjećao u srcu. Znao sam da moram odgovoriti na njega. Znao sam da je Bog sa mnom. Sada sam ovdje kao svećenik. Sveta Misa koju sam slavio u crkvi sv. Jakova jedna je od mojih prvih Misa. Ovdje u Međugorju slušao sam i svoju prvu ispovijed. Znao sam da nisam dostojan slušati ičije ispovijedi, pa sam se prvo išao ispovjediti kod fra Svetozara prije nego što saslušam prvu ispovijed...
Imam potpuno povjerenje u međugorsku poruku. Ovdje sam bio 20 puta, najčešće sam. U Međugorju sam naučio poslušnost Katoličkoj Crkvi. Međugorje je dio moje duhovne i emocionalne izobrazbe, jedan od najboljih dijelova moje izobrazbe.
Sretan sam što sam svećenik.
.medjugorje-info.com
Vezani članci