Talijanka s prebivalištem u BiH, Hercegovka u srcu!
Vaš dolazak u Međugorje - što je prevagnulo pa ste ostali?
U Međugorje sam došla kao hodočasnica 1985.godine nakon pogibije kćeri, tražila sam unutarnji mir. Posjetila sam Svetu Zemlju, Fatimu, ali dolaskom u Svetište Kraljice mira pronašla sam dugo traženi mir. Dolazila sam više puta prije nego sam odlučila ostati u Međugorju. Zapravo mir koji sam ovdje pronašla bio je presudan da ostanem.
Naime, 1989. godine jedan talijanski svećenik Luciano tražio je osobu koja bi živjela u Međugorju i prodavala religiozne knjige o Međugorju, ali na talijanskom jeziku, jer do tada hodočasnici iz Italije nisu mogli na svom jeziku kupiti knjigu o Međugorju. Javila sam se na razgovor, a svećenik mi je rekao:"Idemo moliti Rita da vidimo jesi li ti za to ili nisi". Padre Luciano je odlučio ukazati mi povjerenje i ostavio me da obavljam tu dužnost ovdje u Međugorju. Kako bi otvorila knjižnicu s religioznim knjigama na talijanskom jeziku morala sam do Beograda po dopuštenje za rad, a i srediti boravišnu dozvolu u čemu mi je pomogao odvjetnik. Za petnaest dana dobila sam odgovor iz Beograda da mogu otvoriti knjižnicu i da sam upisana u tadašnjoj Jugoslaviji u boravišne knjige u Beogradu kao prvi strani državljanin na prvoj stranici, prva osoba sa stranim državljanstvom koja ima dozvolu za rad ne samo u Međugorju nego u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Knjige su stigle na Carinu u Mostar i tu ostale mjesecima, mnogo više nego je trajalo dobivanje dozvole za rad. Potrošila sam brdo novaca, kako bih preuzela knjige, a svi su se čudili kako jedna mala ženica radi taj posao, vladalo je mišljenje da ta privilegija pripada samo muškarcima, oni su bili ti koji su vodili poslove. Nisam odustajala, izborila sam se i otvorila trgovinu s religijskim knjigama o Međugorju na talijanskom jeziku.
Rat me zatekao u Međugorju, nisam ni pomislila otići, odmah sam se prihvatila posla, kako i na koji način pomoći.
Organizirali ste humanitarnu pomoć tijekom agresije na ovim prostorima?
Ne samo humanitarnu pomoć. Moj suprug Ernesto i ja pomagali smo pri transportu ranjenika iz Ratne bolnice na Bijelom Brijegu u Mostaru za Italiju, dostavljali smo krv i plazmu u bolnicu, hranu i odjeću. U Udruzi fra Didak Buntić u Širokom Brijegu dobili smo propusnice za kretanje i prijelaz granice, ali i zahvalu Ratne bolnice u Mostaru. Tada sam u Italiji imala pet trgovina, sve sam ih prodala i novac ponijela ovamo kako bih pomagala ljudima, ni trenutka nismo dvojili što nam je činiti. Tada smo više od 85 ranjenika,među kojima vojnike, žene i djecu, prebacili u Italiju, pomagali smo i izbjegličkom kampu gdje su bili smješteni Hrvati s ovih prostora u Baškoj Vodi i Baškom Polju, trebala je toj djeci hrana i odjeća, napustili su domove, na par dana i ponijeli najnužnije, a ostali par godina u izbjeglištvu. Dosta smo surađivali i sa Socijalnom službom u Širokom Brijegu koja nam je davala smjernice komu i kako pomoći. Sjećam se jako živo tih ljudi, djece, žena njihova straha i neizvjesnosti, ali i zahvale kad su znali da nisu sami i napušteni.
Sa suprugom ste pokrenuli izgradnju zajednice u Zvirovićima?
Ernesto je želio sagraditi Crkvu, velebnu, imao je zamisao. Ja sam često u noćnim satima odlazila moliti u miru kad nema gužve pod Plavim križem. Jedne večeri sam moleći upitala:"Bože što još želiš da učinim?". Kad sam se vraćala doma srela sam dvoje mladih i pitala ih što rade u kasnim satima, bila je prošla ponoć, na ulici. Odgovorili su da ne znaju gdje će, pozvala sam ih kod sebe, nahranila ih i pružila im prenoćište. Ujutro smo razgovarali. Interesiralo me što su završili i što rade. Zanat, odgovorili su. Ernesto im je dao izvijač, a dečko je upitao:"Što ću s tim"? Tada mi se rodila ideja, ta djeca su završila srednju školu, a ne znaju ni za što izvijač služi, pomislila sam treba osnovati srednjoškolski centar s praktičnom nastavom za djecu iz BiH kako bi naučili raditi. Kazala sam i suprugu:"Ernesto Crkava ima, hajde da napravimo nešto za ovu djecu!" Složio se sa mnom, a ja sam bila zahvalna Bogu što mi je poslao tu djecu na put i dao trag što mi je činiti. Odmah sam otišla u Mostar razgovarati s načelnikom Općine Mostar, bila je to 1997. ili 1998.godina ne sjećam se točno. Saslušao me i ponudio zemlju u Kruševu da napravim, kako sam zamislila, male kućice kao radionice. Onda su se pojavili problemi, na toj zemlji je bilo planirano praviti nešto drugo, a i nije bilo razminirano pa sam odustala, ne od ideje, nego toga lokaliteta. Sljedeća stanica bila mi je Općina Čapljina, pitala sam ih da mi daju zemlju u Šurmancima za projekt. Istodobno u Međugorju je bio industrijalac iz Italije, , sve sam mu ispričala, a projekt i zamisao su mu se svidjeli. Pozvao me u Italiju da o svemu porazgovaramo na miru. Ubrzo sam otputovala u Italiju i susreli smo se, predložio mi je da osnujemo Udrugu "Regina della pace" u Italiji, čija bi podružnica bila u BiH i zvala bi se "Kraljica mira". Tako sam i učinila-Udruga u Italiji je osnovana, vratila sam se u BiH prevela Statut Udruge i s odvjetnikom u Sarajevu zatražila osnivanje Podružnice u Međugorju. Odgovorni za Podružnicu "Regina della pace"-"Kraljica mira" bili su Ernesto i Rita Pollice i sve smo radili uz konzultiranje Središnjice u Italiji. I danas posjedujem sve originale Ugovora. Povjerenstvo iz Međugorja nije nam dopustilo gradnju objekata u Šurmancima, pa mi je prijatelj iz Čapljine predložio da zatražim od Općine Čapljina drugi lokalitet na području Mjesne zajednice Zvirovići. U Općini smo predstavili projekt i za izgradnju škole praktične nastave za djecu s područja BiH tražili smo 70 tisuća metara četvornih zemlje. Općina je dodijelila zemlju, a Središnjica "Regina della pace" ju je uredno platila preko Podružnice "Kraljica mira" u BiH. Kad smo završili sve što je Ugovorom bilo potpisano položili smo kamen temeljac, a don Damjan, župnik iz Studenaca blagoslovio je početak radova. Našli smo i tvrtku koja će izvoditi radove, a sve u dogovoru sa Središnjicom "Regina della pace" u Italiji.
Nedugo zatim počinju problemi, naime Ernesto je svakodnevno pisao o tijeku radova i izvješća slao u Ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica u Sarajevo. Jednog dana samo nam je kazano da više nismo nadležni za tu organizaciju. Obrazloženje nismo nikada dobili ni usmenim ni pismenim putem. Suprug se nije mogao pomiriti s tim pa je napisao pismo financijeru, ali ni od njega nije dobio odgovor. Potražila sam na Sudu odgovore, kazano nam je da više nismo nadležni i da su imenovane nove osobe u Udrugu. To je bilo previše za Ernesta, htio je da sve bude prema Zakonu i iako smo imali originale Ugovora, ispali smo delikventi. Poslali smo dopise svima s kojima smo surađivali da više nemamo nikakvu odgovornost u Udruzi i da ne želimo odgovarati za njihove daljnje postupke. Suprug to nije mogao podnijeti, razbolio se i nedugo potom dobio infarkt i umro. Poslije o projektu nisam htjela ni čuti.
Kako ste Vi povezani s Novim Horizontima koji su danas na naslovnicama medija?
Dečki i djevojke iz Novih horizonata počeli su dolaziti do mene, nisu imali ništa. Nastojala sam im pomoći. Moje prijatelje koji su dolazili u Međugorje i svraćali do mene upoznala sam s problemom tih mladih ljudi i tražila ih pomoć za njih. Mnogi su im i pomogli, tada su Novi Horizonti bili smješteni u jednoj kući u Bijakovićima. Samo ću se kratko vratiti na zemlju u Zvirovićima gdje su trenutačno smješteni "Novi horizonti" kad smo potpisivali dokumente u Općini Čapljina za izgradnju školskoga centra s praktičnom nastavom izričito je navedeno da tu ne smiju biti smješteni: drogeraši, alkoholičari, ovisnici ni jedne vrste. A što je sad? Ostalo kao i Vi znam samo iz tiskovina.
Predsjednica ste Udruge "Kraljica obitelji" - djelatnost Udruge?
Bila sam razočarana tada svime što se dogodilo oko Udruge u Italiji i nisam htjela čuti ni za što, ali suprug me nagovorio da otvorim Udrugu "Kraljica obitelji" u BiH što sam njemu za ljubav tada i učinila. Obilazim stare i iznemogle osobe u Zvirovićima i nastojim im pomoći. Sinula mi je ideja kako bi bilo dobro da su stare i iznemogle osobe na jednom mjestu gdje bi se o njima skrbila, pružila im pomoć medicinsku i materijalnu. Tada je sve ostalo na zamisli, ali ne za dugo.
Imali ste dobru volju izgraditi Dom za stare i iznemogle u Općini Čitluk, na području Župe sv. Jakova u Međugorju - što je bilo presudno pa ste odustali od realizacije projekta?
Moja je želja za života izgraditi nešto na dobrobit ovih ljudi što će njima ostati i nakon mene. Prigodom obilaska starih osoba kojima smo dostavili pomoć prije dvije godine u jednoj čitlučkoj mjesnoj zajednici i uvida u stanje u kojem se te osobe nalaze izaslanstvo Talijanskog veleposlanstva u Austriji koji su tada bili sa mnom predložilo je, a što je bilo i na tragu moje zamisli, kako bi bilo lijepo ovdje izgraditi Centar za stare i iznemogle osobe. Stupili smo u kontakt s načelnikom Općine Čitluk, predstavila sam mu svoju zamisao, rekao mi je da napišem pismo nakane i projekt dostavim u Općinu, što sam i učinila. Pismeni odgovor nisam dobila, samo je usmeno kazano kako narod ne želi dati zemljište za Starački dom u blizini Međugorja. Kad je kolegica kontaktirala tajnicu načelnika Općine Čitluk i tražila povratak projekta kazano joj je da ga ne mogu pronaći i da je vjerojatno bačen, od tada se projektu gubi svaki trag. Neću odustati, ideju imam, a ni novac neće biti problem, samo trebam naći zainteresiranu stranu koja će mi pomoći da realiziram projekt. Općina Čitluk nije prepoznala projekt kao nešto što bi pomoglo starima s područja Općine za koje se nitko ne brine. Naime, Centar za stare i iznemogle osobe zamislila sam tako da zemlja koju bih dobila od Općine i na kojoj bi se gradilo ostaje u vlasništvu te iste općine, izgradnju bi financirala Udruga "Kraljica obitelji" kao i rad Centra, a u njemu bi radili djelatnici s područja Općine. Nadzor nad radom Centra, također bi imala Socijalna služba Općine i područni župnik.
Dakle u Općini Čitluk nisu imali sluha za projekt Centra za stare i iznemogle osobe, što Vam je dalje činiti?
Istina, nisu, ali su u Općini Ljubuški s radošću dočekali ideju, mada imaju već dva staračka doma. Ponudili su mi zemlju nadomak Međugorja, na lokalitetu kod Miletine, 15-20 tisuća četvornih metara na kojima će biti izgrađen Centar za stare i iznemogle osobe. Nadam se kako ću za života ipak uspjeti realizirati nešto na dobrobit ljudi s kojima sam se saživjela proteklih tridesetak godina. Moj Ernesto je volio Hercegovce, čak mu je bilo drago kad bi mu naši prijatelji iz Italije kazali da je Hercegovac, a i ja ih volim.
Bilo nam je zadovoljstvo razgovarati sa ženom koja svim svojim bićem diše za ljude na ovim prostorima, a zauzvrat ne traži ništa, sve što je trebala je mir kojega je dobila u Međugorju i zbog kojega je ostala tu.
Razgovarala: Danijela Šakota
Foto: Marijana Tomić
Vezani članci