Stojim pred vama ovdje, u Međugorju, bez kolica i štaka
Meabh Carlin je kazala kako je odgojena u obitelji u kojoj su Bog i vjera vrlo važni. "Kao dijete roditelji su me učili da mi je Bog prijatelj. Kad sam postala tinejdžerica, vjera nije bila nešto moderno i zanimljivo u mojoj generaciji. Išla sam na misu nedjeljom, a srce i duša su mi bili negdje drugdje. Uvijek sam voljela plesati. Strastveno. To je za mene bilo prirodno Od rane mladosti sam sanjala da postanem strastvena balerina - najbolja koju je svijet ikada vidio. Onda sam shvatila da mi je srce prazno. Nedostajao mi je Bog, a Boga sam upoznala kroz molitvu.
Kada sam imala 17 godina, otišla sam u Afriku i tamo bila učiteljica i našla novu radost i zadovoljstvo života - pomagati drugima. U ljeto 2011. odlučila sam krenuti na novo misijsko putovanje, i to u Portugal kako bi tamo radila za mlade i starije osobe. I to je završilo Svjetskim danom mladih. Nisam znala da će to moje hodočašće postati putovanje na kojem ću otkriti samu sebe.
Volontiranje u Portugalu bilo je nešto što nikada prije nisam učinila. Nismo sirotinji davali novac, niti hranili gladne, ono što smo činili, bilo je vrednije od mnogo novca. Mi smo se posvećivali tim ljudima. Jedan od najposebnijih intimnih trenutaka bilo je okupljanje svih hodočasnika na jutarnjim molitvama.
Uzeli smo se za ruke, zatvarali bi oči i molili bi Očenaš. I kad sam vidjela kako riječi te molitve izgovaraju mladi cijelog svijeta, bilo je to veliko iskustvo za nas mlade. Iskustvo Portugala dovelo je do dubljeg razumijevanja moje vjere, a Madrid me naučio da nema granice i dubine čovjekove vjere. Nešto slično je na Mladifestu u Međugorju. Duboko me ganula vjera mladih ljudi ovdje", kazala jeMeabh. A onda je ispričala svoju potresnu životnu priču:
"Dok sam bila u Madridu, trećeg dana boravka udario me auto. Nakon opuštanja s prijateljima, prelazili smo cestu na mjestu gdje smo odsjeli. Mama mi je uvijek govorila stani, pogledaj, poslušaj... Kao tipični učitelj pomagala sam da prijeđemo ulicu. Kad smo došli do trećeg, podignula sam lijevu ruku nisam imala vremena, ni disati, prema meni je išao taksi, i to vrlo brzo. I vidjela sam da se neće stići zaustaviti. A ja neću imati vremena maknuti se i u tim trenucima nekoliko sekundi je prošlo kao u usporenom filmu. Pomislila sam, ako zatvorim oči, ponovno mogu preživjeti sve te djeliće sekunde. Taksi me udario s lijeve strane, odletjela sam u zrak i dok sam padala, znala sam da ne smijem dopusti da mi glava prva udari u zemlju. Nisam bila spremna umrijeti, rekla sam u sebi, i činit ću sve da se to ne dogodi. Sve do danas ne znam kako se dogodilo to, dok sam padala, činilo mi se da negdje uranjam. Odjednom sam se u zraku okrenula za 180 stupnjeva i završila na nogama.
Znanstvenici mogu govoriti gravitacija - ja smatram da je to Božje djelo. Uspjela sam prijeći cestu i pasti u ruke "totalnog" stranca. Prije nego što sam bila svjesna što se dogodilo, cijela skupina hodočasnika i moji prijatelji našli su se oko mene i pokušali mi pomoći. Iako sam imala strašne bolove, nakon što me hitna pomoć odvela u bolnicu, tamo su obavili za mene izuzetno bolne pretrage. Prebacili su me na intenzivnu njegu. Tamo sam ležala šest sati nisam mogla razgovarati sa španjolskim liječnicima i medicinskim sestrama. I nisam bila sigurna hoću li umrijeti ili neću. Samo sam u tim trenucima htjela svojoj obitelji reći da ih volim. Nisam znala što da radim, onda sam zatvorila oči i molila. I s malo snage što mi je ostalo počela sam moliti Zdravo Mariju. Od svih molitvi sjetila sam se ove molitve. U tom trenutku mi je trebala Majčinska utjeha i saznanje da je Gospa uz mene. Osjetila sam veliki mir. Ako moram umrijeti, to je Božja volja. Taj mir osjećam u ovoj zemlji. Kad se vraćam u Međugorje. Sljedećeg jutra rekli su mi da sam imala mnogostruke prijelome na nogama, koljenima, kralježnici. I zahvaljujući molitvi i podršci, provela sam deset teških dana. Kada sam se vratila kući, primili su me u bolnicu u Irsku. Donijeli darove, razglednice, slatkiše... Pripremali su me za operaciju i tamo sam bila šest tjedana. Kirurg je u zadnji tren promijenio mišljenje i poslao me kući.
Roditelji su oklijevali zbog medicinskih rezultata. Svako se mora suočiti sa svojim bolešću na herojski način, razmišljala sam.. U sobi sam bila s pet starijih žena koje su me ispunile nadom. I dokazale mi da nisam sama u svoj patnji. Mislim da je život kao putovanje, nikad ne znamo kakav će se put otvoriti iza sljedećeg kuta. I moramo imati povjerenja u Božji plan za nas. Moj put nije bio lagan. Nakon godinu i pol u kolicima, ponovno učiti hodati je bio izazov koji je katkada bio težak. Bilo je trenutaka kad sam mislila da više nikada neću ni hodati, ni plesati. Devet mjeseci od dana nesreće, ipak, počela sam hodati. Osjećam da je svaki korak koji načinim korak bliže Bogu. Znam da ovo nije nesreća, već Božji plan", kazala je Meabh.
Gledajući ranjene noge i s bolnim uspomenama, to iskustvo mi daje poslanje i čvrsto vjerujem da se sve događa s nekim razlogom i da je naša patnja dio veće predviđene slike. I stalno dalje učim. Prošle godine kada se u Irskoj pripremao pedeseti euharistijski kongres, ja sam sjedila u kolicima jedva da sam mogla hodati. Sada stojim pred vama ovdje u Međugorju bez kolica i štaka (veliki pljesak četrdeset tisuća mladih). Ove godine prešla sam devet milja maratona u Belfastu. Popela sam se na dvije najviše irske planine. Nisam vjerovala da će doći dan kada ću tako nešto moći učiniti. Bog mi je dao snagu tijela, duha i duše...
Dao mi je iskustvo koje je jedno od najtežih i najbogatijih. Nosim svoje ožiljke kao ratne trofeje, hodam uspravno i idem naprijed...
Vezani članci