Majčino selo je ustanova za predškolski odgoj i socijalnu skrb, djeluje od 1993. godine. Već tada je pokojni fra Slavko Barbarić organizirao prihvat i smještaj djece izbjeglica kao i obitelji pogođenih siromaštvom i ratom (1991.-1995.).
Brigu o njima povjerio je Školskim sestrama franjevkama hercegovačke provincije koje i danas sudjeluju u radu i odgoju djece. Majčino selo je nastalo i živi uz pomoć dobročinitelja i cijeloga svijeta, a pod vodstvom hercegovačke Franjevačke Provincije Uznesenja BDM, Mostar, ono je postalo velika obitelj koja okuplja više zajednica i udruga.
U razgovoru za hercegovina.info, ravnatelj Majčinog sela fra Dragan Ružić kazao nam je koliko štićenika ustanova danas broji, na koje im se načine pomaže kao i gdje odlaze nakon života u Majčinom selu. U razgovoru se također prisjetio bivšeg štićenika Marijana Tustonje, o čijem se uspjehu nedavno dosta pisalo u medijima.
Posljednjih desetak godina Majčino selo je izraslo u prekrasno prostrano naselje s brojnim sadržajima. Kako po prostoru, tako i po opremljenosti i stručnosti kadrova kojima raspolaže. Možete li nam reći koje je glavno obilježje Majčinog sela, odnosno temeljna djelatnost? Što pružate štićenicima?
„Majčino selo je idejno projekt za očuvanje i zaštitu života u svim njegovim dionicama. Institucionalno ono je: Ustanova za predškolski odgoj i socijalnu skrb.
Kao što ime kaže Majčino selo obavlja dvije osnovne djelatnosti - odgaja djecu predškolske dobi iz Međugorja i okolice te skrbi o djeci koja su, iz bilo kojeg razloga, ostali bez roditeljske skrbi. U početnoj zamisli ova je usluga bila namijenjena ratnoj siročadi, ali vremenom okolnosti su se izmijenile.
Dakle, u užem smislu Selo danas čine vrtić i sedam obiteljskih kuća u kojima su smještena djeca koja su tu pronašla toplinu doma i vedro ozračje za svoj ljudski i vjernički rast. Do prije koju godinu Selu je pripadala i tzv. 'sigurna kuća' za smještaj djevojaka-majki i žena koje su doživjele nasilje u svojoj obitelji (sad je ta kuća predana na upravljanje časnim sestrama!).
Majčino selo u svom nastanku, svom razvoju i sadašnjosti jest i želi ostati izraz vjere koja se konkretizira u djelima ljubavi. Onaj posvojni pridjev Majčino u njegovu imenu zapravo znači Gospino! Ta činjenica je upisana u DNK ovoga 'djela ljubavi' u kojem svoju sreću i poticaje za odrastanje već dvadeset godina pronalaze mnogi mladi ljudi. Majčino selo je osnovao pok. fra Slavko Barbarić te bio njegov početni zamašnjak i njegova anđeoska sjena do danas. Selo je registrirano pri Sudu u Mostaru, a kao osnivač se navodi Franjevačka provincija.
Ono je pod nadzorom nadležnih federalnih ministarstava te nastoji svoju djelatnost provoditi u skladu s pozitivnim zakonima te u dosluhu sa znanstvenim dostignućima odgojnih znanosti", kazao je fra Dragan Ružić za hercegovina.info.
S čime se najviše susrećete? Što vam je najteže?
„Problematika je slična onoj u obiteljima, a vezana je za odgoj, za izazove koje nosi ovo vrijeme, a koje obilježava gubitak čvrstih uporišta, fluidnost potpomognutu i tehničkim pomagalima (internet, mobilni uređaji), nedostatak prigode za susret s drugim, ali i sa sobom.“
Koliko sada ima djece o kojoj se skrbite? Do koje životne dobi te osobe ostaju u Majčinu selu i gdje odlaze nakon Majčina sela?
„Oko četrdesetak štićenika na ovaj ili onaj način trenutno koristi usluge Majčina sela. Bilo da su smješteni po kućama u samome Selu, bilo da su u sveučilišnim središtima na studiju. Stoga Majčino selo ulaže dodatne napore kako bi omogućilo onima koji žele i mogu nastaviti akademsku izobrazbu da se tako dodatno pripreme za život. Takvih je trenutno desetak, a studiraju od Zagreba do Mostara.
Uzroci zbog kojih djeca dolaze u Selo su mnogovrsni i različiti. Ono što je zajedničko u svim slučajevima jest izostanak mogućnosti da oni nastave svoj život u svojoj biološkoj obitelji te im je potrebna skrb.
Po pravilniku, djeca na skrbi mogu ostati u Majčinu selu do svršetka srednje škole. Nakon toga, oni koji žele nastaviti svoje akademsko usavršavanje, imaju mogućnost o trošku Sela nastaviti studij. Oni koji za to nemaju uvjeta ili jednostavno ne žele, obično traže namještenje i smještaj izvan Sela, koje im daje svesrdnu potporu i pomoć dok se ne uključe u društvo i ne zadobiju samostalnost.
Ovo je možda najkritičniji dio Sela. Naime, djeca koja žive na ovaj način imaju strukturalnu poteškoću prilikom samostalnog uključivanja u društvo i tu bi se svakako trebalo poraditi da se osigura i vrijeme i mjesto za organiziraniju tranziciju tim mladim ljudima. Možda otvaranjem neke kuće izvan Sela u kojoj bi boravili jedno vrijeme sami, ali ipak pod nadzorom i pratnjom iz Sela“, ističe fra Dragan za hercegovina.info.
Nedavno se dosta pisalo o uspjehu Marijana Tustonje, bivšem štićeniku Majčina sela koji je sada asistent na studiju socijalnog rada Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru koji pohađa i doktorski studij komunikologije. Sjećate li se Marijana? Znate li još nekoga da je tako uspio i pronašao životni put a da je bio u Majčinom selu?
„Naravno da se sjećamo Marijana. Ima dosta štićenika iz Majčina sela koji su danas uspješni ljudi. Mnogi od njih zasnovali su vlastitu obitelj te odgajaju svoju djecu. Mnogi rado navrate u Majčino selo te se pogotovu na slavljima vjenčanja nekoga od njih okupe i s radošću prisjete života i zgoda iz Majčina sela. U ovih 25 godina Selo je (is)pričalo divnu sliku ljubavi i topline da je nemoguće zatrti njegove tragove.“
Čime se sve djeca mogu baviti u Majčinom selu? Kako im život tamo pomaže?
„Djeca u Selu se mogu baviti svime onim čime se bave njihovi vršnjaci. Osim školskih aktivnosti, djeca sudjeluju u raznim zaduženjima vezanim za život u župi: ministranti, mali župni zbor, franjevačka mladež.
Neki su zauzeti u vježbanju određenih sportskih vještina, zbog čega često putuju na natjecanja. Postoji i mali pjevački zbor koji obogaćuje liturgijsko slavlje, a prije je postojao i dramski odjel. Osim toga djeca pohađaju umjetničku radionicu koja je zamišljena kao okupaciona terapija, a u njoj djeca izražavaju svoje umjetničke darove, izoštravaju svoje estetske ukuse, vježbaju svoje stvaralačke mogućnosti.
Majčino selo naravno ne može u potpunosti nadomjestiti sve one pogodnosti i udobnosti koje može dati jedna obitelj, ali ono nastoji stvoriti okružje i pogodno ozračje u kojem ovi mladi ljudi mogu naći sve potrebne poticaje za svoj ljudski i kršćanski razvoj.
Osim stvarnih osnova koje im Majčino selo osigurava, ono im po svojim odgojnim mehanizmima biva oslonac i potpora, usmjerava ih na životnom put, pomaže im zacijeliti moguće rane i nadići traume.
Selo je od početka zamišljeno kao obiteljski dom, tako da djeca imaju svoja uporišta, svoje kuće a time i osjećaj sigurnosti i pripadnosti koji je tako potreban u toj životnoj dobi. Dakle nije riječ o bezličnom, mnoštvenom pristupu, tipa vojarne, nego o pojedinačnom pristupu, u malim obiteljskim jedinicama.
Djeca tu, osim usluga odgojiteljica u svojim kućama mogu računati na potporu cijelog stručnog tima u kojem se nalaze: medicinska sestra, socijalna radnica, defektolog, psiholog, logoped, školski mentor. Nadalje Selo za njih upriličuje duhovne obnove, razne radionice, predavanja, izlete. A nastoji ih pratiti i nerijetko pomagati i nakon što napuste okvirni prostor Sela“, kazao nam je Ružić.
Na koje sve načine ljudi mogu pomoći radu Majčina sela?
„Može zvučati kao pobožna patetika, ali ljudi mogu pomoći Majčinu selu prije svega molitvom. Selo želi biti čudo dobrote, ali prije nego to može postati potrebna je Providnost. I treba reći da je Selo tijekom ovih dvadeset godina uglavnom živjelo od nje, od te velike Božje velikodušnosti.
Molitvom dajemo hvalu Bogu, ali molimo i za daljnju providonosnu pratnju kao i za dobročinitelje kojima se Providnost služi. Nadalje ljudi nam mogu pomoći ljudskom i kršćanskom potporom.
Preporukom i lijepom riječju o djelovanju Majčina sela. A onda i novčanim prilozima, darivanjem u opremi i hrani (dovoljno je reći da se svakoga radnog dana u Selu priprema više od 200 obroka!), ostavštinom“, kazao je ravnatelj Majčinog sela Dragan Ružić u razgovoru za hercegovina.info.
Vezani članci