Početak listopada u Međugorju

Tradicionalni i svečani obred preminuća svetoga Franje, ili kako ga još nazivaju ''Memoria Transitus'', utkan u okvire liturgijskoga obreda, slavljen je nakon večernje sv. Mise, na Uočnicu svetkovine, na vanjskome oltaru župne crkve sv. Jakova. Obredu su nazočili i brojni hodočasnici koji u listopadu, Gospinom mjesecu, borave u Međugorju.

Ured informacija bilježi skupine hodočasnika iz: Njemačke, Austrije, SAD-a, Irske, Italije, Francuske, Ukrajine, Slovačke, Slovenije, Španjolske, Poljske, Srbije, Rumunjske, Libanona, Belgije, Nizozemske, Perua, Engleske, Kanade, Švicarske, Brazila i Venezuele. Među mnoštvom hodočasnika susreli smo hodočasnika iz Irske. Njegovo ime je Dermot Tierney. Prvi put je došao u Međugorje 2001. godine, a nakon prvoga hodočašća svake se godine vraćao po nekoliko puta. 2005.godine zajedno sa svojom suprugom postao je pratitelj hodočasnika u Međugorje. "Nije zapravo bitno koliko često dolazimo, nego je bitno ono što je ovdje: Gospa, naša Blagoslovljena Majka i njezine poruke koje pokušavamo ponijeti sa sobom natrag i širiti ih među ljudima doma.

Molimo se za ljude koji ne mogu doći i ne mogu si priuštiti da dođu. Smatram se privilegiranim što mogu stalno dolaziti ovdje. Ovo je jednostavno fantastično mjesto i mislim da je ovo najbliže nebu što možemo ikada biti. Za mene su Međugorje, Blagoslovljena Majka i vidioci stvarni, autentični i apsolutno divni'', kaže Tierney, te dodaje kako je za Međugorje i ukazanja čuo još 1984. godine. " Imao sam kasetu jednog ukazanja, ali kaseta nije bila baš čista, nisam mogao razabrati što se dogodilo i što je rečeno. No, ipak sam znao i osjetio da se nešto dogodilo i od tada sam imao želju doći ovdje, ali jednostavno se nisam nikada natjerao to učiniti. No, jednom smo moja žena i ja bili na Cipru na odmoru, a njoj je sinula ideja da iduće godine idemo u Međugorje. Slijedećega ožujka je jedna grupa dolazila ovdje i mi smo se prijavili i došli s njima te od tada stalno dolazimo, a skupine pratimo od 2005. godine.

Dovodimo grupe naizmjenično, jedanput ona, a drugi put ja. Doveli smo priličan broj ljudi''. Za kraj Tierney ističe kako uvijek svoje srce ostavlja u Međugorju: "Nosim ovo mjesto sa sobom svaki dan svojega života; nosim ga sa sobom u krevet i ustajem se s njim u srcu. I to je moj život s Međugorjem. Ono čemu se nadam je priznanje Međugorja i da će se vidjeti sve ono pozitivno što se događa ovdje. Od kad sam prvi put bio ovdje, imao sam divna iskustva koja ću ponijeti sa sobom u grob, a i u vječnost."

medjugorje.hr