O. Alexis Wiehe Nakon boravka u Međugorju više nisam isti čovjek
Možete li nam reći kakav utjecaj ima Međugorje na Vaš život i zvanje?
Ja sam Francuz rođen na otoku Mauricijusu. S 19 godina otišao sam na studij u Pariz. Prije toga, od šesnaeste godine nadalje, bio sam u školi Majke Terezije u službi malenih i siromašnih, i to je oblikovalo moju vjeru. Nisam imao čvrstih veza s Crkvom, nisam uspijevao razumjeti Crkvu niti sam imao ljubavi za nju. Povremeno sam išao na misu, rijetko na ispovijed, ali nikad sa srcem, i bez istinskog razumijevanja za smisao sakramenata. Kad sam došao u Francusku bio sam suočen s modernom džunglom velike metropole kao što je Pariz. Bilo je to vrijeme kušnje i traženja... Nakon dvije godine u Parizu našao sam se u dubokom beznađu, tako da sam čak mislio na samoubojstvo. Te sam se pomisli tako prestrašio da sam shvatio da treba reagirati, da moram napustiti Pariz jer sam u opasnosti. Sa svojom izobrazbom za socijalnog radnika mislio sam otići u neku zemlju u razvoju s nekom humanitarnom organizacijom. Ozbiljno sam planirao odlazak u Južnu Ameriku i u Indiju, ali mi je jedan prijatelj koji se vratio iz Međugorja ispričao svoje iskustvo. To me je doista zainteresiralo, i kad sam shvatio da se tamo može raditi i humanitarni posao, osjetio sam da me netko u Međugorju čeka. Imao sam 26 godina, bilo je to 1996. Ta perspektiva je u meni počela buditi nevjerojatnu nadu. Proveo sam četiri mjeseca u Međugorju, prihvatio sam Gospine poruke s mnogo radosti, i počeo sam ih primjenjivati. Nakon boravka u Međugorju, zahvaljujući Marijinoj školi, više nisam bio isti čovjek. Osjetio sam poziv sve posvetiti Mariji i biti potpuno raspoloživ za sve što ona želi. Otišao sam pun nevjerojatne nade u odnosu na svoj život, svoje zvanje i Crkvu. Zahvaljujući Mariji otkrio sam otajstvo Crkve i dobio duboku želju služiti Crkvi. U to mi se vrijeme svećeništvo činilo prevelikim u odnosu na moju malenost, nesavršenost, nedostojnost... Pa ipak, imao sam milost vjerovati u taj Božji poziv...
Tada ste ušli u sjemenište?
Najprije sam ušao u Zajednicu Blaženstava, jer sam tamo našao braću i sestre koji su živjeli poruke, dok sam u drugim crkvenim krugovima susretao uglavnom neku vrstu nepovjerenja u odnosu na Međugorje. U sjemenište sam ušao 1998. Tijekom prve dvije godine imao sam prigodu pratiti hodočašća u Međugorje. Poziv na svećeništvo bio je potvrđen, ali ne i poziv na život Zajednice. Znao sam da moram biti svećenik u Marijinoj školi, u školi Grignon de Montforta, svećenik koji evangelizira. Vratio sam se na otok Mauricijus ali nisam naišao na podršku. Nakon šest mjeseci shvatio sam da ću morati napustiti svoj kraj. To je bila potpuna tama, nisam znao komu bih se obratio. Vratio sam se u Francusku nošen vjerom i obratio sam se mons. Dominiqueu Reyu, biskupu Toulona, koji je bio zaređen za biskupa tek šest mjeseci ranije.
Je li Vaš biskup poznavao Međugorje?
Poznavao je molitvene skupine potaknute Međugorjem, a kao svećenik bio je u Međugorju. Znao je da Međugorje igra važnu ulogu na mojem putu i uvijek je bio pun blagonaklonosti. Godinu dana kasnije ohrabrio je moju nakanu da pratim skupinu mladih u Međugorje! Taj biskupov stav bio je za mene izvor nevjerojatne radosti: imao sam dojam da sam se vratio svom prvom pozivu. Vratio sam se duboko uvjeren da treba nastaviti s organizacijom hodočašća, i biskup mi je dao zeleno svjetlo. Tijekom te godine pratio sam tri hodočašća koja su dala mnoge plodove. Zatim sam bio zaređen za đakona. U to vrijeme, 2003. god., moj biskup čuo je ozbiljne kritike na račun Međugorja, pa sam ja s jednim drugim sjemeništarcem došao u Međugorje da bih porazgovarao s ovdašnjim ljudima, da bih bolje shvatio odakle dolaze te kritike. Pitao sam svog biskupa što da radim. On je izjavio da nema dovoljno elemenata za razlučivanje, ali mi nije zabranio dolazak. Naprotiv, rekao mi je: «Pokaži mi plodove Međugorja!» To je bila druga riječ mojeg biskupa koja je u meni probudila nadu. Pokazati plodove u svojoj biskupiji: obraćenja, zvanja, jedinstvo, itd.
Je li jedno hodočašće u Međugorje dovoljno da bi plodovi bili trajni?
To otvara pitanje praćenja hodočasnika nakon hodočašća: ono bi trebalo omogućiti da primljene milosti dobro rastu, na dobro Crkve, unutar Crkve, u službi župa, molitvenih skupina, mladih itd. Imajući to na umu, za vrijeme jednog putovanja u London zajedno s drugim sjemeništarcima, susreo sam Roberta Toonea koji je zajedno s fra Slavkom 1990. god. pokrenuo prvo okupljanje mladih u Međugorju, koje je postalo «Festival mladih». U Engleskoj se to razvilo u pokret «Youth 2000» (Mladež 2000). To je direktan plod Međugorja koji je danas potpuno integriran u mjesne crkve, koji je u službi mjesnih crkava. Pomislio sam da tako nešto treba promicati i ohrabrivati u Francuskoj. Pitao sam se kako pomoći da se taj pokret razvije u Francuskoj. U Parizu postoje molitvene skupine potaknute Međugorjem, skupine koje su osnovali moji bliski prijatelji: skupina «Abba», «Hodočasnici nade», itd.... Pozorno sve to pratim...
Jeste li nakon svećeničkog ređenja mogli i dalje dolaziti u Međugorje?
Nakon ređenja došlo je vrijeme upoznavanja stvarnosti mjesne Crkve, života župe, pastoralnog rada s mladima i sa studentima u koji sam odmah bio uključen. Ja sam kapelan u jednoj župi, vjeroučitelj na fakultetu, odgovoran sam za zvanja, a to je već mnogo za jednog mladog svećenika... Mladi svećenik se treba stopiti s realnošću terena na koji je poslan: biti u službi ljudi a ne u službi projekata. Prihvatiti osobu kakva jest da bi mogao bolje evangelizirati, da bi ju mogao bolje pratiti. To je katkada vrlo teško: u nekoj župi svi nisu na isti način otvoreni za nešto što im se predlaže. Moj prioritet je pastoralni rad među studentima s ciljem da ih povedem Mariji, da bi slijedili Isusa u njezinoj školi. Lani sam po prvi put došao kao svećenik, bez nekog preciznog pastoralnog projekta. Ove godine to je mnogo jasnije: imao sam prigodu dovesti ljude koji čine jezgru pastoralnog rada među studentima.
Koji su konkretno plodovi koje vidite kod mladih?
Mladi ovdje iskuse Božju ljubav, iskuse Isusa koji je danas živ, iskuse osobno spasenje. Neki su imali duboke rane koje su u njihovu životu vodile do bezizlaznih situacija. Iskustvo milosti koje se ovdje prima, nazočnost Marije pune milosti, iskustvo molitve čini da se zidovi ruše. Ti ljudi «kapituliraju». Prihvate da ih Bog vodi, prihvate slijediti Isusa. Ovdje u Međugorju doživljavaju i iskustvo Crkve, a to je nešto što se duboko doima nas svećenika. Otkrivaju da sakramenti Crkve nisu «izborni predmeti» nego doista mjesto na kojem se Isus daje preko Crkve. Vraćaju se redovnom prakticiranju sakramenata i punom zajedništvu s Crkvom. Kod mnogih se mladih nakon hodočašća u Međugorje budi želja za izobrazbom, za upoznavanjem katekizma Crkve. Žele razumjeti, žele produbiti svoju vjeru, vjeru Crkve, crkveni nauk. Poznam neke koji su se pridružili školama evangelizacije.
Kako Marija vodi u Crkvu?
Za mene, plod Međugorja je da sam se stavio u službu Crkve. Danas sam svećenik za Crkvu. Kad sam razlučivao svoje zvanje, slušao sam što mi govore moj duhovni otac i moj biskup. Vidim kako me je Marija naučila upravo poslušnosti prema Crkvi. To vidim i kod mladih koje sam pratio.
Je li to tako kod svih hodočasnika?
Ono što sam vidio i o čemu mogu svjedočiti jest da ljudi ovdje dožive lijepe stvari, prime milosti, ali ne nose uvijek plodove u Crkvi zbog nedostatka praćenja ili zbog nekih nedostataka kod praćenja. U Međugorju ili nakon hodočašća vidio sam ljude koji se koriste tim mjestom da mlade uvedu u neko isključivo karizmatsko iskustvo, ili da im ponude neku apokaliptičnu viziju vremena, oslanjajući se na samo jednu poruku izvučenu iz konteksta. Vidim u kojoj se mjeri može izokrenuti plodove Međugorja, a to čine isključivo oni koji imaju ulogu pratitelja a nemaju uvijek pravilan osjećaj za Crkvu. Moja želja kao svećenika je da skupine budu dobro praćene za vrijeme i poslije hodočašća. Da to čine ljudi koji su duboko ukorijenjeni u Crkvi, u zajedništvu s Crkvom, koji ljudima pomažu da učine korak prema Crkvi. Na važnim mjestima duhovnosti kao što je ovo ovdje može se dogoditi da duhovna dimenzija ide nauštrb utjelovljenja u Crkvi. Pripadnost Crkvi vrlo je utjelovljena, a to nas katkada skupo košta. Međugorje je za Crkvu.
Što bi biskupi mogli učiniti da pomognu plodove Međugorja?
Jednostavno, ohrabrivati inicijative laika i omogućiti im da se poslije hodočašća nastave susretati i ustrajati u toj specifičnoj milosti.
Jeste li poznavali fra Slavka?
Da, kao sjemeništarac. Kod njega sam bio na seminaru posta. Fra Slavko je za mene divan svećenički lik, primjer svećenika.
Koja je uloga Marije u životu svećenika i župe?
Životno važna! Ono što su nam na duhovnom planu nudili u sjemeništu nije mi bilo dovoljno. Ono što nude nama svećenicima nije mi dovoljno. Potrebna mi je osobna povezanost s Marijom, posvetiti Mariji svaki svoj dan, svaku osobu koju trebam primiti. Marija će nam pomoći naći «formule» za novu evangelizaciju: nove metode, novi način govora, novi žar. Moj biskup daje mi sredstva da to razvijem. Marija je ovdje u Međugorju izabrala jednu župu. Stvarnost jedne župe, to je zajednica vjernika. Želio bih župljane ohrabriti da budu svjesni poziva koji su primili.
Je li Međugorje i jedan mogući model obnove života župe?
U to sam uvjeren. Ako jednog dana postanem župnik, pokušat ću za svoju župu uzeti elemente koje sam ovdje vidio: svakodnevnu krunicu, euharistiju, Put križa. U Međugorju je dano nešto za obnovu župa u sveopćoj Crkvi. Posveta Mariji donosi plodove.
Ja sam tek mladi svećenik koji mora još mnogo toga naučiti. U sebi imam golemu radost i nadu za Crkvu i za svijet, a tu radost i tu nadu donosi Marija.
medjugorje-info.com
Vezani članci