Mladfest u Međugorju: 80 tisuća ljudi pred Kristom i za Krista
svetu pričest toj velikoj masi gladnoj ljubavi i kada s vama pred Presvetim kleči i Korejac i Poljak i Španjolac, ne možete mi reći da to možete dobiti u svojoj župi. Prvenstveno zato što vjerojatno pred crkvom nemate dovoljno mjesta :)
Bogat svakodnevni program
Nakon što smo došli u Međugorje, smjestili smo se u pansion i imali dovoljno vremena da se osvježimo i odmorimo od puta. U osamnaest sati je s krunicom započeo naš molitveni maraton. Nakon krunice slijedilo je predstavljanje mladih po jezičnim skupinama - svaku su zemlju predstavili njeni mladi. A sveta misa nikog nije ostavila ravnodušnim. Uz sunce koje je zalazilo, oltar je sjao i isticao se iznad svih tih nasmijanih, oduševljenih lica. Ista ta lica bila su jednako prekrasna u ozbiljnoj i sabranoj tišini tijekom klanjanja. Zbor je bio takav da bi čovjek mogao pomisliti kako sluša anđele; zbor sastavljen od mladih iz dvadeset i dvije zemlje. Idućeg smo se dana ustali rano kako bismo doručkovali i krenuli na Podbrdo gdje je vidjelica Mirjana imala ukazanje, kao i inače svakog drugog dana u mjesecu. Došli smo na mjesto ukazanja oko sedam sati i već su Podbrdo i ulica pod njim bili krcati desetcima tisuća ljudi. Nekako smo se probili gotovo do samog mjesta ukazanja, skakučući preko vreća za spavanje jer su mnogi tamo i noćili. Nakon ukazanja zaputili smo se na jutarnji program koji se svakog dana sastojao od predavanja i svjedočanstava, a između njih bismo zaplesali uz koreografiju koju je vodila nekolicina časnih sestara ispred oltara. 80 tisuća ljudi ponavljalo je njihove pokrete u slavu Bogu. Isti se program nastavljao i u poslijepodnevnim satima.
Hod kroz Međugorje u veselju
Bili smo hrabri pa smo čak dvaput hodočastili na Podbrdo nakon ponoći. Hodali smo utabanom stazom kroz međugorska polja osvjetljavajući put svjetiljkama i razgovorima. Na Podbrdu su postavljena otajstva krunice, koja se moli dok se penje po kamenju glatkom i izlizanom od koraka mnogobrojnih hodočasnika. U srijedu je program bio isti kao i svakog dana, osim što je uključivao i procesiju kroz Međugorje i Bijakoviće. Ta je procesija opet nešto što se teško da opisati. Najljepše je zapravo cirkulirati kroz sve te grupe jer na svakih stotinjak metara netko drugi pjeva, netko drugi svira, a sve u veselju. Kako smo prolazili, tako su ispred kuća stajali Međugorci s pripremljenim malenim oltarima i zapaljenim svijećama. Procesija je završila pred crkvom kratkim klanjanjem.
Slobodni da budemo kao djeca
U subotu su svjedočili mladi iz Cenacola. Navečer su imali svoju predstavu koja se uglavnom sastojala od glazbe i plesa, bez govora, kako bi ljudi svih jezika mogli pratiti što se pred njihovim očima odvija. Bilo je to kao da gledate profesionalne kazališne izvođače. Ne biste nikad pogodili da su ti mladi ljudi nekada živjeli u pravom paklu. Nama, pak, čak ni to nije bilo dosta. Gladni Boga, žedni Boga, nakon programa okupili smo se pred crkvom i zapjevali uz pratnju gitare i violine. Sve više ljudi je dolazilo. To je radost koju nećete doživjeti nigdje van Crkve. Nigdje. Izlasci? Alkohol? Prošla sam sve to. Ne može se mjeriti s ovim. Ni približno. Kad plešete, a pored vas skakuću svećenici i pucaju od sreće i smijeha, to je osjećaj koji ne možete usporediti ni sa kojim drugim. U Međugorju smo svi slobodni da budemo baš kao djeca, djetinjih osjećaja, djetinjih misli, djetinjih pokreta. Nikog nije briga kako izgledate. Nitko ne smatra da vas vaša prošlost određuje. Nitko od vas ne očekuje da budete "kul", da budete pametni, da budete očaravajući. Tamo si ono što jesi. Ono što zaista jesi - maleno dijete Božje. Maleni biser koji pruža i zaslužuje ljubav i radost. Isti se osjećaj ponovio i sljedećeg dana kada smo nakon programa imali oproštaj uz pjesmu. Osamdeset tisuća ljudi u vlakićima, kolima, nekim svojim grupnim plesovima, u valceru. Osamdeset tisuća ljudi pred Kristom i za Krista.
Istina koja se sukobljava sa svijetom
Mladifest se primicao kraju. Kako je završio "party", postali smo lagano sjetni. Još nas je čekalo penjanje na Križevac, mjesto gdje su Međugorci sagradili zavjetni križ davno prije ukazanja, i tamošnja misa u pet ujutro kojom je sve trebalo završiti. Mi smo se svi već zbližili i svi smo se naviknuli na taj osjećaj da je naša vjera prihvaćena sa svih strana, da je ona toliko normalna, zdrava i poželjna, naviknuli smo se na istinu koju nam Međugorje nudi sukobljavajući se sa svijetom koji se bori da nas uvjeri kako smo ludi što Boga volimo. Penjali smo se uz Križevac svim svojim silama. Premda ugodno iscrpljeni, sudjelovali smo na svetoj misi cijelim duhom. Primili smo tu pričest koja nas je trebala osnažiti za povratak u nestvarni svijet. Kratko smo se odmorili uz pjesmu i lagano zaputili natrag. Nakon doručka, spakirali smo torbe i ostavili Međugorje za sobom. Vjerujem da govorim istinu kada kažem da je svatko u svome srcu obećao da će se dogodine vratiti. Hvala dragom našem Tati, hvala Isusu, hvala Mariji, na ovom komadiću raja što su nam pružili. Mene su uspjeli uvjeriti kako bi život mogao biti prekrasan. I to mi daje snage za dalje.
medjugorje-info.com
Vezani članci