Međugorje- najustrajniji proročki izazov u modernom svijetu
lipnja 1981., nisu postali vidioci. Činjenica je nepobitna - unatoč svim poteškoćama svaki od njih ostao je dosljedan onome što je svjedočio: Vidim Gospu i ona nas sve poziva na mir. To na prvi pogled ne govori toliko o njima kao osobama, vjernicima i slično, nego o Mariji s kojom se svakodnevno susreću. Duboko sam uvjeren da im samo ona posreduje milost kod Gospodina te cijelo vrijeme mogu biti svjedoci. Rasli su u duhovnom, duševnom i tjelesnom smislu i izrasli u zrele osobe, sada već očeve i majke... Kad dobiju poruku, vidioci je daju svijetu. Ono što govore, nije njihova misao, niti na početku ima što s njihovim načinom života. I oni, kad čuju poruku, moraju nastaviti živjeti i drugima svjedočiti. Njihovu ulogu ne možemo usporediti s nečim drugim pa je onda ocijeniti.
Jedno je sigurno: Oni su prvi i ustrajni i neustrašivi svjedoci Gospine nazočnosti. Koliko mi je poznato, svaki od njih želi na najbolji način odgovoriti na Gospinu poruku. Isto tako, neprestano stoje na raspolaganju i svjedoče svima onima koji ih traže i žele iz njihovih usta čuti poruku. Milost je velika, ali je stoga i odgovornost velika. Mislim da mogu reći da su odgovorili dobro i da su neumorni u svjedočenju Gospine nazočnosti. Uza sve što su morali proći i preživjeti, s pritiscima koje je činila ondašnja vlast, mora se priznati da su rasli i razvijali se posve "normalno" na osobnom planu i da su isto tako uspješno prenijeli Gospinu poruku. Pa, ona je stigla do na kraj svijeta i donosi svoje plodove. Gospa je s njima i pomaže im nositi teško breme svih obveza...
Sjećam se kad je netko Vicku pitao je li se njezin život promijenio zbog ukazanja, ona se nasmiješila i rekla: Kako nije, pa evo cijelo vrijeme govorim o porukama, što nikako nije bila ni moja želja ni moja odluka. Nema nikakve druge razlike (između vidjelaca i druge djece), osim da su oni izabrani, a to je po sebi već velika razlika. Ta razlika u sebi je već značajna, jer bez svjedočanstva vidjelaca i njihove ustrajnosti Međugorje ne bi bilo ono što je danas: NAJJAČI POZIV NA MIR I NAJUSTRAJNIJI PROROČKI IZAZOV U MODERNOM SVIJETU.
Župa
Župna zajednica na početku je odgovorila snažno. Mnogi su počeli moliti i postiti, biti spremni i trpjeti, od uhićenja do stražarenja noću i danju. U to vrijeme odgovor župne zajednice bio je gotovo euforičan. Tijekom godina stvari su se slijegale, što je i normalno. Sada postoji opasnost da se zaborave prvotni doživljaji i ona prvotna ljubav i prvotni žar. Postoji prava opasnost da se u župi zaboravi duhovno i da se dogodi materijalizacija odnosa i s Gospom i jednih s drugima. Opasnost je stvarna, ali sam uvjeren da ćemo je nadvladati, jer ima pojedinaca i obitelji koje slijede Gospine poruke u svome svakodnevnom životu i radu. Više se ne živi kao na početku ukazanja, što je i razumljivo, ali se moramo boriti da ne zaboravimo prvotnu Gospinu nakanu s nama u župi i s onima koji dolaze.
Župna zajednica nikada ne smije zaboraviti da je izabrana i da je Gospa rekla da smo joj toliko važni da bez nas ne može učiniti ono što joj je Bog povjerio u ovo vrijeme. Bez prvotnog snažnog odgovora župne zajednice i svakoga pojedinca, komunisti bi uspjeli zaustaviti Božje djelo. Tu je ustrajnost vidjelaca, njihovih obitelji i cijele župne zajednice zaista od bitne važnosti. Kad je župna zajednica stavljena pod pritisak (a jedan od pritisaka bila su ona stražarenja na 11 mjesta, a svatko je znao da su nepotrebna!), očito su ondašnje komunističke vlasti htjele pobuniti župnu zajednicu protiv vidjelaca i događanja, da onda oni po svome scenariju "interveniraju", jer moraju slušati želje naroda i štititi narod. Župna zajednica je iznijela veliki teret na svojim leđima.
Tako je Gospa htjela. Svi su se morali uključiti da bi se izdržao onaj pritisak i išlo dalje. Što se tiče svakodnevnog doživljavanja Gospinih ukazanja danas, na razini župne zajednice, želio bih da onaj sat kad se Gospa ukazuje bude za sve posvećeno vrijeme. Kako bi bilo divno kad bi svaka radnja, svaki restoran i svaki kafić prestali raditi i kad bi svi molili krunicu u taj sveti sat Gospina pohoda. Sve bi među nama izgledalo drugačije.
Zašto Međugorje?
To se pitanje često postavlja i normalno je pitati zašto je Gospa izabrala Međugorje. Mislim ipak da na to pitanje nitko ne može odgovoriti. Osobno sam uvjeren da je mogla izabrati svaku župnu zajednicu, ali sam isto tako uvjeren da bi svaka župna zajednica, koja bi bila izabrana, imala jedno manje i jedno veće brdo, koje bi se zvalo po križu, i crkvu u sredini, jer je to za Gospinu školu mira jednostavno potreban prostor, kao što svaka škola mora imati svoje prostore za učenje i vježbanje. Stoga više i nije važno zašto je izabrala Međugorje, nego je važno prihvatiti izabranje i ostati neumorni u Gospinoj školi. Tko to nije shvatio, može svakodnevno biti uz vidioce, u Međugorju ili Bijakovićima, a nalazit će se izvan onoga što Međugorje po Gospinoj želji znači.
iz knjige- Međugorje vrijeme milosti
Vezani članci