Kako je Međugorje postalo svjetski brend
Zato ulažu milijune u promociju, kako bi istaknuli svoju posebnost i prednosti te pokazali svoje adute u odnosu na konkurenciju. Međutim, istinski brendovi postaju samo ona mjesta koja se mogu pohvaliti nečim što nema nitko drugi, bez obzira je li riječ o povijesnom nasljeđu, kulturi, popularnim građevinama, atrakcijama ili zanimljivim događajima, i koja to svoje bogatstvo znaju „upakirati" u privlačan proizvod sve izbirljivijem gostu. Destinacija da bi postala brend mora svijetu pružati dovoljno racionalnih razloga - od dostupnosti, bogatstva sadržaja i ponude do kvalitetnog smještaja, ali i imati „ono nešto", neočekivano i drugačije, što će izazvati emocije. Pritom da bi se izborili za pozornost moraju imati prilično kreativnu i originalnu promociju, jer je konkurencija sve veća, sposobnija i inovativnija.
Među hrvatskim gradovima nedvojbeno je najveći brend Dubrovnik, kojeg redovito nalazimo među najpopularnijim gradovima u kojekakvim svjetskim izborima, knjigama i vodičima. Slijede Rovinj, Hvar, Plitvička jezera i Zagreb. Sve više pozornosti privlače i Zadar, Split, Varaždin, te Istra općenito. Potencijala ima i Opatija, ali nažalost uopće nije iskorišten. No, pogledamo li iz globalne perspektive, nijedan od tih gradova ne može se mjeriti po snazi svoga brenda s jednim malim mjestom u našem susjedstvu, koje uopće ne radi na svome brendiranju! To mjesto svake godine posjećuje više od milijun ljudi iz cijeloga svijeta - od Čilea do Filipina, i od Novog Zelanda do Libanona i Irske. Ondje „sezona" traje doslovno cijelu godinu. Ondje javno i tajno dolaze premijeri i predsjednici, prinčevi i princeze, zvijezde show-businessa. Najveća imena svjetske glazbene scene poput José Carerasa ili Andree Bocelia ovdje besplatno nastupaju. Ovo mjesto ima klub svojih obožavatelja čak i u američkom kongresu. I na koncu ljudi ovdje dolaze bez velikih očekivanja - žele se doma vratiti samo duhovno ispunjeniji i sretniji. Jasno riječ je o Međugorju. Malom hercegovačkom gradiću, tik uz hrvatsku granicu, pola sata vožnje od izlazne postaje s auto-puta u Vrgorcu. Ovo svetište prošli je tjedan, baš na hrvatski Dan državnosti 25. lipnja proslavilo 32. obljetnicu Gospinih ukazanja. To nije bila velika vijest u hrvatskim medijima, ali zato je ondje bilo desetak svjetskih televizijskih kuća.
Većina nas koji smo privilegirani živjeti u blizini Međugorja, često nije ni svjesna snage ovog fenomena. Nekako nam se čini normalnim da milijuni ljudi iz cijeloga svijeta, svih naroda i rasa, dolaze u ovo malo hercegovačko mjesto tražeći duhovno ispunjenje. Obično počnemo ozbiljnije razmišljati o snazi te međugorske priče tek kad otputujemo daleko od domovine i kad nas netko, potpuno neočekivano, iznenadi svojim izvrsnim poznavanjem Međugorja, iako nisu sigurni je li Međugorje smješteno u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Upravo zbog povezanosti Međugorja s hrvatskim narodom, sjećamo se kako je ovo svetište bilo odličan adut početkom devedesetih kad se trebalo izboriti za međunarodnu pozornost i pomoć u obrani od agresije. O tome svjedoči zanimljiv zapis i dr. Vladimir Peter Goss u svojoj knjizi Washingtonska fronta. Naime, nakon što su hrvatski aktivisti u SAD-u 1991. tiskali tisuće letaka, kontaktirali tamošnje novinare i kongresnike te organizirali prosvjede u Washingtonu, kako bi pokušali nadglasati laži propagandne mašinerije iz Beograda, iz čista mira im se javio izvjesni poduzetnik Jack Arnissen nudeći im pomoć. Bio je to američki katolik norveškog podrijetla, koji je prilikom predstavljanja naglasio kako je sedam puta bio u Međugorju i da se brine za stanje u ovom dijelu Europe. Nije bio zadovoljan politikom State Departmenta prema bivšoj Jugoslaviji pa je tražio dodatnu dokumentaciju o napadima na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kako bi mogao o tome upoznati američke prijatelje. Čuo je za napade blizu Zagreba, ali priznao je kako nema pojma gdje je taj grad, jer kad bi god išao u Međugorje letio bi do Dubrovnika a onda autobusom u Međugorje. Dubrovnik je za njega bilo svojevrsno predgrađe Međugorja, pa se detaljno raspitivao i za raketiranje tog povijesnog grada. I kako piše Goss, izvan linije Međugorje - Dubrovnik, za Jacka Arnissena nije bilo Hrvatske, ali ga je očito nešto tjeralo da pomogne Hrvatima. On je tada otkrio kako je te 1991. u SAD-u bilo oko šest milijuna dobro umreženih prijatelja Međugorja, koji su barem jednom boravili u ovom svetištu, a čak deset milijuna onih koji se redovito zanimaju za novosti iz Gospina svetišta. U američkom Kongresu ih je predstavljao utjecajni Christopher Smith a imali su svoje odsjeke diljem Amerike. „Ako se što dogodi Međugorju, spalit ćemo Bijelu kuću!" - u šali je tada rekao Gossu ovaj međugorski lobist i bacio se na posao.
Koliko je Međugorje utjecalo na mnogobrojne druge poznate i manje poznate prijatelje ovog svetišta diljem svijeta, da se bore za istinu i da čine više dobra, sigurno nikada nećemo saznati. Ali nam je sasvim jasno da je Međugorje postalo univerzalni brend, koji već desetljećima nadilazi granice šireći mir i dobro te potičući ljude da mijenjaju svoje živote. Mnogi su pokušali u međugorskom fenomenu tražiti čudo, senzaciju pa i skandal. Međutim, međugorski fenomen osvojio je medije, javnost i srca milijuna ljudi diljem svijeta ponajviše svojom jednostavnošću. Bilo je to tiho, poput proljetne bujice, bez velikih komunikacijskih strategija, promotivnih kampanja i reklama. Poruka se širila od usta do usta, iz zemlje u zemlju, iz medija u medij. O snazi Međugorja svjedočile su sudbine, a ljudska svjedočanstva, obraćenja i životne promjene su ipak najsnažnija preporuka. Poznato je kako sve više ljudi u suvremeno doba traga za duhovnim ispunjenjem, mirom, misterijem, zdravljem... U doba velikih stresova i duševnih nemira, ljudi ovdje pronalaze duhovni mir, nadu i utjehu. Malo je mjesta u svijetu koja to mogu ponuditi, unatoč sve atraktivnijim welnessima, sadržajima za opuštanje i egzotičnim bijegovima od užurbane stvarnosti. Međugorje je također dokaz da je moguće promijeniti život. O tome svjedoče tisuće životnih priča i sudbina, među kojima su i ona poznata imena poput glumca Jima Caviezela. Nije tajna da mnogi turisti svoje posjete ovom hercegovačkom mjestu usklađuju s ljetovanjem na Jadranu, a da dubrovačka i splitska zračna luka za veliki broj svojih putnika mogu zahvaliti upravo međugorskim hodočasnicima.
Znamo koliko treba uložiti truda, znanja i novca da bismo od neke destinacije stvorili brend koji će privlačiti milijune posjetitelja, turista... Čak i uz najbolje izveden proces brendiranja, pojedine destinacije brzo postanu popularne ali isto tako brzo padnu u prosječnost pa i zaborav, jer im ponestane atrakcija, zanimljivosti, priča... Međugorju to očito ne treba. Ono je postalo brend, čak i uz nesnalaženje pa i poneku šlampavost domaćina. Njemu ne treba umjetna pozornost ili zvjezdana prašina, koju bi proizveli mediji ili stručnjaci za odnose s javnošću. Međugorje diktira neke sasvim drugačije trendove, koje je nemoguće kopirati. Svijetom pronosi priču o snazi vjere, a svima nama u njegovoj blizini otvara vrata svijeta i daruje pozornost kakvu je teško umjetno proizvesti. Moramo biti iskreni i priznati da to i nismo baš zaslužili i da godinama ne znamo opravdati taj dar s Neba. Isto tako oni koji su priviliegirani živjeti u blizini ovog mjesta mogli bi se puno mudrije i odgovornije odnositi prema ovom, od Boga darovanom, komadiću hercegovačkog tla. Istina je da je, zahvaljujući Gospinim ukazanjima, Međugorje od sela izraslo u pravi grad. Točno je da su se mnogi obogatili na više od pedeset milijuna hodočasnika i posjetitelja u protekle 32 godine. Istina je da se, pored duhovnih plodova, ovdje mogu vidjeti komercijalizacija i pohlepa, a i mnogo drugih stvari koji nimalo ne odgovaraju Gospinim porukama. Ali inozemni posjetitelji ovdje itekako mogu pronaći i rijetko viđenu duhovnost, jednostavnost i poštenje... Međugorje se dogodilo iznenada i nitko nije mogao 1981. ni sanjati ovakav razvoj događaja. Svetište je stasalo unatoč protivljenju tadašnjih komunističkih vlasti a i mjesnog biskupa. Ali čak da se radilo i o manipulaciji, teško bi se mogla održati puna tri desetljeća i teško bi se moglo izmanipulirati tolike milijune ljudi iz cijeloga svijeta. Zato i sami domaćini osjećaju kako se ovaj fenomen odvija izvan njihove kontrole i da očito postoji neki viši plan. Međutim, u vrijeme komunizma su mogli imati alibi da ne mogu i ne smiju urbanistički urediti mjesto i kontrolirati njegov razvoj. Danas bi trebali preuzeti odgovornost i odgovoriti konkretnije izazovima koje pred njih stavlja svjetski status Međugorja. Mogli bi više voditi računa o infrastrukturi, urbanizmu, arhitekturi, kvaliteti usluga i sadržaja... Pritom ne mislim na oce franjevce, koji jako mudro i uspješno vode ovo svetište i odgovaraju potrebama milijuna hodočasnika, već na lokalne vlasti, stanovnike i svakog malog poduzetnika koji ima koristi od ovog fenomena. Oni su slika Međugorja koju će pamtiti posjetitelji. Od njegovih stanovnika se očekuje da budu primjer drugima i da inozemni gost na svakom koraku osjećaju prožetost vjerom. Identitet mjesta ali i vjera se moraju živjeti, a ne samo pokazivati drugima. Zato bi mogli manje gledati Međugorje kao izvor zarade a više kao mjesto duhovnosti. S darom Međugorja su dobili i obvezu. Tek tako će u potpunosti iskoristiti komunikacijsku snagu Međugorja i opravdati povjerenje Neba. Pritom, Međugorje mora sačuvati svoju izvornost i nipošto se pretvoriti u turističku destinaciju. Ali to ne znači da istodobno ne treba graditi i stvarati kvalitetne sadržaje primjerene milijunima njegovih gostiju. Naime, upravo su oni njegovi najbolji glasnogovornici i promotori Gospine prisutnosti, a mogu postati i hrvatskoga naroda ako svojim ponašanjem zasluži! Kako bismo shvatili snagu ovog brenda, na kraju zamislimo - kako bi Međugorje izgledalo da se slučajno nalazi u Italiji ili SAD-u!?
Vezani članci