Martina Mlinarević Sopta: Volim, baš ko prababa Marta, mlađe frajere

Jednom je did dok smo stajali ispred njezinog groba hladno konstatirao kako našu familiju svako sto godina zadesi takva nevolja u obliku jedne Marte. To je ona prababa koja je izgubila tri sina u ratu i svaki dan do svoje smrti se penjala na uzvisinu u selu, iščekujući ih, ne vjerujući nikome da su mrtvi. Bila je hodajuća, uspravna hrabrost.

Ja se bojim grmljavine, sirupa, čaja, zmija, petarde, ringišpila, injekcije. Nedavno sam u bolnici plavoj grdosiji od sestre govorila - "Nemojte mi vi davati injekciju, ona će druga sestra, ona to ljepše radi!" A plava grdosija mi je samo okrenula guzicu naopako i zbola me do kosti. Ko dijete sam kakvo iako imam dijete. I još uvijek ne znam hoću li ikad odrasti do odraslog čovjeka. Ponekad me to uplaši. Kad vidim sve druge, te brigade normalnih, staloženih, finih. Bar naizgled.

Dok ja, nikako se unormalizirat brate. Postojim samo kad hodam. Radujem se sitnim budalaštinama. Čokolinu i lepinji s kajmakom u Ostrošcu. Kitim bor krajem jedanaestog i držim ga do polovice veljače. Volim ko stoka, sa sve suzama, poezijom, šamarima, galamom, zagrljajima od kojih se polome naježena i gola rebra. Veze nemam šta se nosi od trendovske odjeće, mobitel mi je Nokija ona za broj modernija od 3310. I sad tri dana baterija može izdurat. Pojma nemam šta vam je taj Viber. Sestra mi počupa obrve da nisam ko Karadžić, dok ja za svaku dlaku ko maratonac optrčim krug oko stola vrišteći. S autom pređem po dvjesto tisuća kilometara u manje od dvije godine. Još uvijek ne znam gdje ću biti sutra. Još uvijek se pitam milijune pitanja. Ne znam da bih se, s ovom glavom, mogla ikada zvati drugačije

Volim, baš ko prababa Marta, mlađe frajere. U taj njihov vakat, kraljica je bila tri godine starija od pradjeda i normala, tri godine ga nadživjela. Svim Martinama i Martinima, mojoj prababi Marti i meni, sretan dan od imena. I hvala svima koji su se sjetili. Pomanje s tim vinom danas.