FOTO  MARKO ŠARAVANJA O životu umjetnika na Balkanu i novoj knjizi 'Ne vraćaj se iz Njemačke'

Odavno se zna da ruže ne cvjetaju na umjetničkoj sceni u BiH, no kome uopće cvjetaju u našoj zemlji. U bezdanu loših vijesti u medijima i popunjenih naslovnica o promjenama na političkoj sceni u našoj zemlji, zapitali smo se što je s umjetnicima i kako se oni snalaze. S akademskim slikarem Markom Šaravanjom otvorili smo ovu temu za Hercegovina.info povodom izdavanja njegove nove knjige “Ne vraćaj se iz Njemačke“.

O čemu se radi?

"Radi se o tome da nikoga nije briga nizašto. Radi se o tome da nemamo osnovnu kulturu između ljudi u odborima, komisijama i udruženjima, što se pokazuje kroz generacijski odraz zadnja tri desetljeća na sceni, u društvu, kulturi i umjetnosti u svim njenim sferama. I moj osobni primjer kroz život to dokazuje. Nikad mi nitko od kolega i kolegica nije čestitao na izložbi od njih 35 do ovoga trenutka. Moram naglasiti da sam mnogima osobno došao na izložbe, donio bocu vina, cvijeće i čestitke. Šta dalje reći osim se upitati tko “nas“ je trebao vaspitati. U udruženjima nažalost kod nas umjetnici teže k tome da sami budu viđeni, a ne da vode druge ka istom tom cilju. Klasičan primjer je DHLU u Federaciji, potom Matica Hrvatska, Galerije Rondo, nekadašnja Aluminij i tako dalje. Nitko vam neće dati apsolutno ništa, ali će opravdati svoje radno mjesto vašim radom. Znate da od svoje 15-e godine slikam, izlažem, radim i uz to sam magistar grafike i profesor likovne kulture koji je napisao tekstove koje je pročitalo više od milijun ljudi i podijelilo preko 250.000, pri svemu tome težim da umjetnost predstavim djelom i putem multimedije, …, pa recimo skromno da bi trebao predvoditi glas likovne scene zarad tolike ostavštine i količine rada u našem vremenu i prostoru, ali ako sam ne pričam o tome – ovdje nitko ne vodi računa o silnom trudu i radu umjetnika, nema tragova o tome. Centralni izvještaj o radu svih umjetnika ne postoji zbog gore navedenih razloga. Previše taštine i ega je između umjetnika. Gleda se što više zabraniti, cenzurirati i otežati put mladima i bilo kome do bilo kakve platforme i izražaja. Svi su prepušteni sami sebi. Meni nitko nikad nije dao ni novac niti tubu boje. Pričati o centralnom izvještaju pored ovih osnovnih problema kulture i ponašanja prema umjetnicima od strane države preko udruženja, društva i svega ostaloga - Znanstvena Fantastika."

Vratimo se na novu knjigu “Ne vraćaj se iz Njemačke“ izdanu prije prije mjesec dana, usred pandemije. Čini se nikada teža ekonomska situacija u našoj zemlji, tko uopće ima novaca kupiti knjigu.

"Meni, dragi ljudi su pitali stalno kad će knjiga. Nikad osobno nisam imao želju izdati knjigu. Dogodilo se spontano kroz godine gdje su tekstovi na portalu BUKA stekli ogromnu posjećenost i slavu. Urednik portala Aleksandar Trifunović je predložio knjigu. Mislio sam da je prerano za to, čak i uz milijun posjeta. Mi umjetnici smo uvijek nezadovoljni. Na kraju sam odlučio sve tekstove s portala uzeti za sebe, privatno vlasništvo. Mi smo hiroviti. Izdah na kraju jer su ljudi pitali i dalje za knjigu. Besplatna je, unikatna i ograničenog tiraža u ovome izdanju. Ne isplati se ništa ovo što ste upitali. Riječ je ponovo o mom činu dobrotvornog karaktera za društvo, kulturu i sredinu. Stalno to radim, primjerice neki dan sliku u suradnji s Galerijom Vrba Široki Brijeg poklonih ljudima koji posjetiše izložbu i sudjeluju u toj igri. Pomirio sam se s činjenicom da je u BiH ovoliko raditi moguće samo ako se odlučite to raditi besplatno."

O čemu se radi u knjizi, premijerno za naš portal?

"U knjizi se radi o Utopiji. Svaki čovjek na svijetu ima svoju “Njemačku“ zar ne? Opisujem stanje svijesti brojnih ljudi na Balkanu kroz putovanje od vlastitih sjećanja koja se miješaju sa tuđima sve do sadašnjeg trenutka. Naslovnica je bajkoviti prikaz sjećanja, dječjih snova, nade, davnine i prošlosti, a sadržaj je putovanje od tih sjećanja do danas. Priča je istinita i prikazuje život brojnih ljudi na Balkanu. Moj vlastiti prvo, mama je otišla u Njemačku, brat, rođaci, susjedi, tetka, strina, uskoro i baba zbog bolje njege i skrbi. Pored istinite priče koja je takva kakva jeste, imamo putovanje unutar sebe i drugih koje je mnogo kompleksnije dok je čitamo. Knjiga je dostupna svima koji nisu preko mene mogli doći do nje u galerijama Claire Noel i Vrba, po simboličnoj cijeni obzirom na nakladu od 20 KM."

Kada smo pripremali temu i razgovor, primijetili smo da dosta objava na internetu o Vašem radu započinje s epitetima: ekscentričan, drugačiji, kontroverzan, …, koliko ima istine u tome, obzirom da govorimo o mladom umjetniku s već više od tisuće radova?

"Ograničen rječnik “sposobnog“ novinarstva učiniše me kad-kad "kontroverznim i ekscentričnim" umjesto da su samo napisali ,Neobično;. Tako vam je na Balkanu. Imam svega iz medija kod kuće u svojim katalozima, ovog i onog. Moram reći da je bilo više onih divnih priloga o mom radu, naravno s profesionalcima koji su me vrhunski predstavili i nadasve normalno i civilizirano kako i jesam."

Više nego itko na javnoj sceni u BiH razgovarate o stvarnim problemima u društvu, bez cenzure. Na našem ste portalu također svojevrsno aktivni. U brojnim kolumnama govorite o raznim marginama društva, o žrtvama tradicije, o siromaštvu, o nasilju svake vrste, alkoholizmu, … Dolazi li poruka do ljudi?

"Ne moram posebno objašnjavati da su moji komentari samo parodija na društvenim mrežama. Ljudi vam sve to znaju, siti su svega i svakome je sve jasno. No, poruka ne dopire do ljudi jer “mi kao mi“ svi sve znamo. Kod nas je nestao smijeh, nada, snaga i vjera u bolje. Na oči propada sve oko nas i eto, lakše mi je ponekad zamisliti da i mene sve to ne pogađa. Moji tekstovi su čista suprotnost mojim parodijama, šalama i bilo čemu što radim. To su tekstovi koji jednostavno opisuju ono što je već bilo. Nema revolucije u njima. Ljudi samo nailaze na razumijevanje, vide da nisu sami, dobio sam stotine pisama gdje jednostavno napišu ,Hvala što razumiješ, konačno netko tko zna, ovo je moj život...; To je lijepo. Moj hobi je prekrasan. Iskreno, ni ja ne vjerujem da se sve to dogodilo u posljednjih deset godina pisanjem na raznim portalima, pod raznim imenima. Al na kraju, bitno je jedino da moj rad bude dostupan svima i na tome radimo s mojim stranicom na Facebooku Marko Šaravanja."

Za svoju umjetnost imate uvijek najljepše riječi. Što ovih dana slikate? Pratimo na stranici da ulazimo s vama u ciklus Moderne Umjetnosti…

"Ljudi oduvijek imaju najljepše riječi za moje slike. Moji tekstovi i slike su potpuna suprotnost. Kad je nastala Epidemija sve je bilo zatvoreno, moj očaj i beznađe. Jedan dan pad iza kuće pored kokošinjca mi je donio viziju kao nikad prije: Izložba će biti po svaku cijenu, u mom Kokošinjcu bez potrebe za galerijom, muzejom, komisijom, udruženjima, klubovima, ničim. U meni je taj dan puklo nešto na toj vjetrometini i dogodio se konačni raskid sa starim načinom rada i zakoračio sam u Kokošinjac sa svojom umjetnošću. Ostatak je urbana legenda. Čin i rad zadivio je u najgorim vremenima Hercegovinu i regiju. To je bilo to. Nakon toga su svi pokušali slično, ali ne..."

Poznati ste po humanitarnom radu i podršci brojnim projektima. Kada bi država odlučila nešto napraviti za umjetnike, što mislite od čega bi trebala krenuti?

"Sve je kod mene jedan veliki dobrotvorni rad, ponavljam, država se ne brine za mene, nikad nije, nikada neće. Država nas je uvijek držala na margini postojanja. Ne možemo svi biti u kompanijama rezerviranima za odabrane."

Ali nove generacije umjetnika dolaze…

"Današnja struktura ljudi otvara postdiplomske i doktorske studije kao da su to toalet papir role i svi mogu ako su voljni da plate bez ikakvog talenta završiti, upisati, dobiti diplomu, doktorat, titulu i tako dalje. Slava, ime prezime, brend, biznis, ideja, koncept, priča i filozofija su nešto drugo, a o tome ih se ne uče naravno... Ne znam samo komu i čemu?"

Gdje vas možemo vidjeti?

"Poslije svega što se meni osobno dogodilo u zadnjih nekoliko godina nalazim utjehu i spas sa kokošima, imam mačku, tri psa, vrt i samoću, otvaramo krmetar uskoro i dovodimo koze. Svega mi je preko glave.
Inače ono što vas zanima, završio sam najbolju školu kuharstva na našim profesorima sa slavim Midhat Prcić Midom, praktički sad tek vidim za ništa. Propala je sezona. Do tada bio sam šef smjene više puta za vrijeme rada u Jadranskim Luksuznim Hotelima pa znam šta to znači. Tom poslu pripada kod nas pogrešna etiketa. Biraju vam nesposobne kolege, neradnike, podobne, a ne sposobne oko sebe jer se loše plaća pa se brzo posao pretvori u pakao na zemlji. Vođenje kuhinje me zaista iscrpilo u našim uvjetima. Slabo se i o tome govori, ali zaista se radi o katastrofalnim uvjetima rada, smještaj, plaća i neprofesionalnost svuda po Jadranu uz dužno poštovanje izuzecima. Moram spomenuti da sam radio za hotel od pet zvijezda kod nas, a koji je zapravo zvijezda i po u svijetu. Ako imanje propadne, kokoši, koze, krmetar i sve ostalo što mislimo uraditi da preživimo idem lijepo kod mame u Njemačku da čistim smeće i pošaljem poruku Bosni i Hercegovini iz kontenjera. A Vama inače hvala, i vašim čitateljima za praćenje sve ove godine i podršku mom radu i djelu.
Pratimo se i dalje…"