Lucija Zovko: Hercegovina ima izbora slušati sve više mladih koji promiču pravu glazbu

Ova talentirana i vrsna glazbenica, koja iz dana u dan svojim nastupima ostavlja bez daha je sa nama podijelila svoje početke, iskustva, obrazovanje, mišljenja o glazbi i njezinoj važnosti.

Vi doslovno živite glazbu. Možete li malo više opisati Vaš početak ?

Iako nisam iz glazbeničke obitelji, znam da su mnogi u mojoj lozi imali, i imaju, tu „žicu". Počelo je s pjevanjem i sviranjem u crkvi kad mi je bilo 8 godina, a u glazbenu školu sam se upisala godinu dana kasnije, na majčin poticaj. Jednog rujanskog jutra me probudila i pitala: „Lucija, bi li ti možda u glazbenu školu?". Nisam imala nikakvu predstavu o toj glazbenoj školi, ni o klaviru, ali zvučalo mi je primamljivo pa sam pristala. I tako je krenulo: osnovna glazbena škola, pa srednja uz gimnaziju, pa studij Klavira na kojem sam sad treća godina. Negdje po završetku osnovne škole, privukla me i gitara, jer je bila zgodnija za staviti pod ruku. Brat Nikola i ja učili smo prve akorde u crkvi, a usput smo s ocem i stricem ponekad boravili u „bajkerskom" društvu, u trenutcima kad se „slavilo bez prigode". A to je bilo često. Kad god se pjevalo, zvali su nas. Pa smo se divili gitarističkom i pjevačkom umijeću nekolicine njih i mislili „kad ću ja ovako". Naravno, od tada je slušanje domaćeg i stranog rocka bilo „pod muss". Znali smo sve pjesme, a akorde smo već vremenom svirali po sluhu, bez šifri. Gitara se redovno nosila na sva putovanja i druženja.

O prvim svirkama ...

Sjećam se puta u Njemačku s folklorom: nas dvadesetak iz Pologa, s još po dvadesetak ljudi iz drugih europskih država (s Rusima smo se odmah našli na „istoj valnoj"). Poredali bismo se ukrug oko drveta na koje bi se naslonio onaj koji svira, i tako bismo satima pjevali, a okolo jesen pršti od boja i snova. Isto je bilo i na našem Blatu: po danu bi se kupali, a navečer zapalili vatru, pili domaće vino (ako bi ćaća pustio) i pjevali dugo u noć (ako bi mater pustila). Sve više sam i sama svirala kući, sate bih provodila pjevajući i proživljavajući odabrane pjesme. Sve više su to bili žanrovi „mekši" od rocka, pjesme kojima sam liječila dušu. I tako mi je potkraj srednje škole sinulo da pjevam negdje javno, gdje bi ljudi malo slušali, a malo razgovarali, baš kao u našim druženjima. I tako... 15. 5. 2010. u Mostaru prva akustična svirka. Od tada uopće ne znam koliki je broj tih svirki. Moram istaknuti da sve to nisam činila sama, uvelike su mi pomagali braća Ivica i Nikola, koji su pjevali sa mnom i pomagali mi s razglasom (još ga nikad nisam sama sebi skopčala). Vremenom su, uz ponude za akustične večeri, dolazile ponude da nastupim na kulturnim događajima poput izložbi, promocija knjiga, dana filma i sličnih manifestacija... Svaki od nastupa nosi neke svoje posebnosti, nove ljude i nove priče, i svaka od tih priča je jedna kockica u predivnom mozaiku uspomena. Budući da ste Vi iz dragog mi Ljubuškog, reći ću Vam da me za taj grad veže mnogo lijepih sjećanja, napose iz vremena prvih nastupa s gitarom. Uvijek je užitak pjevati pred ljudima koji vole glazbu.

Ukratko, što glazba znači za Vas?

Za mene je glazba jedini „jezik" kojim se izrazim ne misleći hoću li upotrijebiti pravu riječ. To je jezik duše.

Koju vrstu glazbe preferirate privatno? Što Vam svira u autu, u sobi i sl.

Volim svaku glazbu koja mi prenosi nešto dobro i vrijedno, a vrsta koju slušam ovisi o raspoloženju. Konkretno, u autu imam mali „džumbus" cd-ova, primjerice: klasika, jazz, duhovne, blues, country, klapske, sevdalinke, filmska glazba (u zadnje vrijeme sam luda za Enniom Morriconeom i glazbom iz westerna), zatim mjuzikli, pop, meditativna glazba... Za sporu vožnju definitivno jazz, a za brzu Enn... ne vozim brzo.

Što biste izdvojili u svojoj karijeri, odnosno koje nastupe?

Beethovenova Deveta simfonija, koju smatram najsavršenijim proizvodom ljudskoga nadahnuća u glazbi i Verdijev Requiem. Oba djela sam imala čast pjevati u sklopu Sveučilišnog i Katedralnog zbora Mostar, a iza orkestra kojim je ravnao vatreno-karizmatični Noorman Widjaja. To su iskustva ekstatične sreće.
Zatim, nastup sa Celtic Soulom u MacTire Pubu u Banja Luci za blagdan sv. Patrika prošle godine (predivne irske pjesme Banjalučani su dočekali s ushićenjem kakvo još do tad nisam vidjela u publici). Svakako bih izdvojila i koncert filmske glazbe (5.10.2012.) i valentinovski koncert (14.02.2013.) sa Simfonijskim orkestrom Mostar te koncert duhovne glazbe s mojim dragim zborom „Anđeoski zvuci" u Pologu, za blagdan Krista Kralja (25.11.2012.). Ta tri posljednja koncerta su mi donijela najveće nutarnje i vanjske doživljaje u dosadašnjem bavljenju „glazbom s riječju". Nemam što drugo nego li biti Bogu zahvalna što mi je sve to priredio.

Bili ste član benda „Celtic Soul"?

Tako je, ovaj bend je obrađivao irske i country pjesme. Iako nismo dugo djelovali (jer ja nažalost nemam vremena zbog nezaobilaznih fakultetskih i privatnih obveza) obišli smo većinu gradova u Hercegovini, Sarajevo i Banja Luku. Bilo je lijepo pjevati s momcima iz Celtic Soula, jer se radilo o nečemu novom i primamljivom za naše prostore.

Koga biste od poznatih glazbenika izdvojili, odnosno tko Vas nadahnjuje?

U glazbi bez riječi na prvome mjestu je L. van Beethoven -nepresušni izvor čuđenja, divljenja i kontemplativnog pijanizma.
S druge strane, u glazbi s riječju prednjače Ljubo Stipišić Delmata i Josipa Lisac (i svi koji su za nju pisali).

Koje je Vaše mišljenje o sveprisutnoj "cajki" s obzirom da ste obrazovana glazbenica?

To je glazba koja ne gradi ništa dobro u čovjeku. Jedan moj prijatelj zanimljivo je definirao melos od kojeg su građene te pjesme: „ubija životnu radost". Sapienti sat.

Po Vašem mišljenju, kakva je glazbena scena (bilo u klasičnoj, bilo u kojoj drugoj kvalitetnoj glazbi) kod nas, prvenstveno u Hercegovini?

Naša umjetnička scena općenito je tanka, ali drugo nije ni za očekivati, jer kultura može rasti samo ako su temelji države stabilni. Ako se stanovništvo bori s mislima o preživljavanju, kome je do kulture ili do umjetnosti? Samo malobrojnima.
Ali, da ne bismo ogrezli u opće crnilo i pesimizam, istaknimo činjenicu da je studenata glazbe u Hercegovini sve više, naziru se skladateljske crte mladih glazbenika, i sve to daje nadu da se klasična glazba kod nas tek treba uzdići. A ni za druge oblike svjetovne glazbe ne bismo trebali previše brinuti jer Hercegovina ima izbora slušati sve više mladih koji promiču pravu vrijednost glazbe.

Hum.ba