Ljubuški - inati se grade moj

To je trenutak kada sam shvatio da ne živim u idealnom svijetu, nego sa ljudima koji ne drže do običaja, koji nemaju ni trunke dostojanstva, koji me gledaju u oči i lazu bez da trepnu ili naprave mig na licu.Kojem licu kad obraza nemaju????

Međutim bez obzira na sve ja sam ponosan na svoj grad, volim ovo malo mjesto, volim Kulu, volim Trebižat, ja volim svoj Ljubuški!!! Sjedim u svojoj sobi u ovoj oronuloj zgradi bez fasade, ali ipak toplom domu i pitam se: ''kakvi nas ovo ljudi vode, tko nas predstavlja, zar Ljubuški ne može i ne zaslužuje bolje''?

Sad su aktualna neka politička previranja pa gradom kruže razne priče o svemu i svačemu te i ja dopustih samom sebi nešto da napišem. Sadašnja općinska vlast, točnije jednoteista vlada ovim gradom te ga ujedno i kulturno i ekonomski konstantno uništava.

Da dobro ste čuli vrši se kulturološki genocid nad starim borovima kod crkve Sv.Kate, prodaju zemlju naših predaka u bescjenje, popločavaju pano iza općine za igranje truse ne znajući da su tu kosti nečijih predaka i ono najgore ne pridržavaju se urbanističkog plana (sadašnji je sa početka osamdesetih, a novi nisu sposobni napraviti). I sad ti isti obmanjuju javnost kako će ih neki novi koji sada dođu skoro pa uvesti u ropstvo, te da svi koji nisu njihovi (čitaj HDZ) su neprijatelji Ljubuškog. Nije se više lako ni pričestiti ako nisu u partiji (HDZ).

Nikako da svate da to nije njihov Ljubuški, nego moj grad kojeg su oni doveli na prosjački štap!!!!! Misle oni da je ovo divlji zapad a oni šerifi te da mogu raditi što ih je volja, a posao koji im je dao HDZ ta dugo sanjana fotelja postaje obiteljsko nasljeđe. Što kaže jadno naše istaknuto lice ''što učiš zar ti se nije lakše učlanit bogareti tamo u nas u adz i eto ti posla''. JADNO.

Stari i ponosni Ljubušaci bi se kad bi izgubili obraz i dostojanstvo, prevarili bližnjega svoga sami bacili sa mosta jer je to lakše nego umrijeti od srama.   Ali zaboravljaju jednu jako bitnu stvar da Ljubuski jako inatan je grad, da ga ni obrazovaniji i jači protivnik pokorio nikada nije, nego se kao Feniks uvijek nad Butorovicu uzdigao je.

Zato ga volim i u srcu nosim te spremno čekam dan kada ću u pokoj vječni ka svojim predcima krenuti i u Hercegovu zemlju se pretvoriti. Inati se grade moj, a vama drugovi želim vječni proleterski duh. Živjela demokracija!