Ljubušak Ivan Bradvica pjesnik i znanstvenik

Osnovnu školu pohađao je u Veljacima i Vitini.Nakon završene gimnazije u Ljubuškom 1968.godine došao je i ostao u Zagrebu. Diplomirani je inženjer građevinarstva od 1974 godine te se profesionalno bavio stručnim i istraživačkim radom na temeljenju objekata u Institutu građevinarstva Hrvatske sve do mirovine. Oženjen je ženom Mirjanom s kojom ima petero djece. U mirovini je nastavio s povremenim bavljenjem geotehnikom. Do sada je objavio 38 stručnih i znanstvenih radova iz područja geotehnike.

Po struci ste inženjer građevinarstva, pa po definiciji iza vašeg profesionalnog djelovanja je vrlo egzaktna znanost - geotehnika koja mora biti konkretna da bi bila uspješna. S druge strane ste i pjesnik, a poezija je apstraktna, fluidna... Na perceptivnoj razini, riječ je o bipolarnom, naizgled međusobno isključujućem odnosu. Kako ste uspjeli ujediniti ta dva suprostavljena svijeta?

- Bipolarnost je mnogoznačna kako u čovjeku tako i u prirodi. Nju ujedinjuje život. Sve što se na izgled razlikuje, katarzom života koju sam prošao, sam osjetio povezanim kako religije, simboličnog nasljeđa tako astronomije, filozofije, biokemije, fizike, matematike, poezije, statike, dinamike, vidljive, čujne i druge osjetilne realnosti. Nakon proživljene katarze sam se posvetio cjelini života. Kada se fluidne društvene znanosti budu držale zakonitog postupanja s riječima tada će i moja poezija biti stručno prepoznatljiva.

Poezijom ste se počeli baviti, reklo bi se, u zrelim godinama, promatrano u povijesnom realitetu, 1995. godine, nakon Oluje. Je li pjesnik u Vama bio zatomljen sve dotadašnje godine, odnosno zašto je upravo Oluja bila "okidač" za izbor poezije za kreativno izražavanje?

- Biti pjesnik u mladosti mi nije bila namjera. Nakon Oluje kao i svaki zreo građanin postao sam svjestan povijesne pobjede hrvatskog naroda za svoju slobodu. Rasterećen utega zla bio sam neopisivo sretan. Počeo sam biti slobodan .Htio sam svom potomstvu zapisati strukturne spoznaje svog života kratkim porukama koje se isčitavaju iz pjesme ili aforizma kako bi ih imali zapisanima i dostupnima po potrebi u bilo kojem vremenu.

Objavili ste pet knjiga poezije, a u pripremi je i šesta zbirka pjesama. Kako Vam je po pošlo za rukom, osobito u uvjetima "divljeg kapitalizma", koji je, pod utjecajam kulturnog imperijalizma nacionalnu književnost pretvorio u robu, dok prevladavajuće kulturne politike poeziju, načelno, ignoriraju. Kako Vam je to pošlo za rukom?

- Svjestan sebe, svog života i svog vremena ignorirao sam kulturni imperijalizam i ulagao sam dio novca u poeziju u vremenu dok sam bio u radnom odnosu, u ono bitno što sam osjećao što će moći koristiti potomstvu u budućnosti kako bi imali pretka sugovornika i kad me ne bude.

Možete li objasniti poziciju pisca (književnika, pjesnika) amatera i profesionalca u Hrvatskoj danas? Dakako, vjerujemo da pri tome pojam amaterizma ne tumačite pejorativno?

- Kao književnik i u doticaju s takvima rijetki književnici jesu profesionalci. Koliko znam rijetki mogu živjeti samo od pisane riječi. Njihova egzistencija je ugrožena. Amaterizam poezije je ljubav prema uzvišenoj spoznaji sebe i života s uzročno posljedičnim činjenicama. Poezija je esencija duše pratilja na putu prema skladu i miru u zatečenoj realnosti. Ona ostavlja pisani trag na nevinom papiru čiji osjećaj prepoznaju osjećajni. Zbog sve veće bezosjećajnosti i neznanja onih na vlasti gospodarska kriza ne omogućava razvoj poezije.

Ima li nade za bolja vremena?

- Nakon FranjeTuđmana i mračnih petnaest godina nakon njega ponovo se pojavila nada u Kolindi Grabar Kitarović koja radi na zajedništvu Hrvata. Moj prilog zajedništvu dajem preko tumačenja Boga iz deset Mojsijevih zapovijedi jer držim da oni koji obnašaju vlast iz opće kulture moraju znati za njih jer je okosnica i kompas ponašanja većine građana u Hrvatskoj. Za ateiste i agnostike koji ne vjeruju, koji u svom misaonom procesu apstraktno ili simbolički ne mogu pojmiti Boga neka ga pojme pragmatično, tako da pod tim pojmom podrazumijevaju svoj život te ga vide kao takvog i u drugom čovjeku. Zajedništvo će se tako lako uspostaviti ako se želi priznati ta činjenica.

Ako se ne želi onda je vlast protiv vrhovne vlasti i zdrava razuma.

Sami naslovni vaših pjesničkih zbirki - Smisao života (2005), Pjesma graditelja (2007), Misterij realnosti (2009), Iskre uskrsnuća (2011), Pjesma nade (2013), Tragovi izvanzemaljca (2015) - ukazuju za tematske opredijeljenosti, interesne cjeline autora. Što je, dakle, smisao života? Koja je pjesma graditelja? Gdje je misterij realnosti? Koje su iskre uskrsnuća, a što pjesma nade? Naposljetku, koji su to tragovi izvanzemaljaca?

- U Vašem pitanju podpitanja uistinu govore o mojim interesnim cjelinama kako pjesničkim tako i životnim koje se inače nameću svakom mislećem čovjeku. Odgovori su dani u pjesmama koje se mogu naći na internetu pod mojim imenom. Tragovi izvanzemaljca su sjećanje na katarzu iskazanu pjesmama i aforizmima.

U dijelu Vaše lirike nazočni su religijski motivi. U kojoj je mjeri vjera može biti nadahnuće za pjesnika?

- Kao katolik svjestan prošlosti i temeljnih kozmopolitskih ljudskih vrijednosti vjere Kristov život kao okosnica, spoznaja i poruka pojave Krista kao pjesnika života bogočovjeka je i nadahnuće jer je svojim životom ostavio vječni pečat puta nevinog čovjeka. Pjesmom molitvom"Oče naš"ljudima na Zemlji ostavio je put u sliku vječnosti.

Prevladavajuća književna kritika poeziju inspiriranu domoljubljem često imenuje profanom, neumjetničkom. Je li, prema Vašem mišljenju, ljubav prema vlastitom narodu, samo rezervirana za duboku povijest ili ona može progovarati i o suvremenosti?

- Književni kritičari koji domoljublje vide profanim su sami profani, ne shvaćaju novi život, nove generacije u staroj domovini koju valja upoznati u širem kontekstu prepoznati i poštivati. Ljubav prema vlastitom narodu koja vjekovima izvire iz naroda temelj je na kome se održava život naroda i nije rezervirana za duboku povijest nego se nadograđuje novim dostignućima.

Uz poeziju objavljujete i aforizme. Riječ je o zahtjevnoj formi koja gotovo izgnana iz hrvatskog medijskog prostora. Zašto?

- Aforizmi su izgnani iz hrvatskog medijskog prostora jer onima koji odlučuju ne odgovaraju po svojoj krajnje sažetoj učinkovitosti govorenja istine. Istina se u našoj javnosti prešućuje jer se boje razvoja demokracije u suočavanju s istinom.Ono što se ne stimulira,održava i njeguje izumire, a ja pišem da ne bude zaborava.

Jeste li razmišljali o bavljenju drugim književnim formama - pripovijetkom,esejom ili romanom?

- Nisam. Koliko poznam sebe nemam tu osobinu.Uvijek sam u životu težio rješavati problem u uzročno posljedičnoj vezi najkraćim putom.

razgovor vodio: Vidmir RAIČ
Autor: MojZagreb portal