In memoriam: prof. Martin Pero Boras
Duboki kršćanski i patrijarhalni korijeni
Martin Pero Boras je rođen „o Jurevu" 23. travnja 1955. na Hardomilju od oca Damjana i majke Jele r. Bevanda, kao deveto i najmlađe dijete u obitelji, a kao sedmi sin. Na njegovu bi se obitelj bez pretjerivanja, moglo primijeniti pravilo sv. Benedikta: ,,0ra et labora!" = „Moli i radi!". Molilo se u svakoj prigodi, a obvezno ujutro i k večeri u obiteljskom zajedništvu. Otac Damjan je bio čvrsta potpora braći franjevcima oko svih crkvenih poslova i potreba u selu, i skoro cijeli svoj životni vijek obavljao je službu „prakaratura".
Martinova rodna kuća je bila i svojevrsno stjecište društvenog života na Hardomilju. Pod odrinom ili uz ognjište bi se na dugo i široko razgovaralo, raspravljalo, „političilo", a ponajviše se na skrovit način govorilo o događajima s Križnog puta.
Zašto dva imena?
U našem kraju bilo je pomalo neuobičajeno da netko nosi dva imena. Kad se Martin rodio na starom Hardomilju, majka Jela je rekla sinu Marijanu, koji je bio Martinov najstariji brat i tada zreo momak, da ode u župni ured na Humcu i u matični ured u Studencima, da ga upiše i da mu dadne jedno od imena svoje poginule braće, koji su pali kao hrvatski vojnici u Drugom svjetskom ratu, i koji su se zvali Martin i Pero. Međutim, Marijan je u župnom uredu na Humcu upisao ime Pero, a u matičnom uredu u Studencima upisao ime Martin, i o tome nikom ništa nije rekao. Kod kuće o tome nisu ništa znali, pa su ga svi zvali Pero. Tek kad je trebalo poći u školu saznalo se daje njegovo „službeno " ime Martin, a ne Pero.
Već od malih nogu je rado išao na misu i veoma lijepo pjevao. Osnovnu školu, prva četiri razreda je pohađao na Hardomilju, a zatim je od petog razreda išao u Ljubuški, gdje je najprije završio osnovnu, a potom i srednju strukovnu školu.
Prvi koraci u glazbi
U završnim razredima osnovne škole je u svom duhu osjećao „strujanje prave plime glazbenih simfonija". Međutim, o tome nikom ništa nije govorio. Predmnijevao je da bi lako mogao biti ismijan i shvaćen kao čudak i zanesenjak koji je izgubio vezu sa stvarnim životom. Upisao se u srednju strukovnu školu. Nakon tri godine školovanja stekao diplomu automehaničara.
Još prilikom pohađanja srednje škole i u vremenu nakon njezina svršetka, Martin je shvatio daje glazba njegov život, i odlučio joj se potpuno posvetiti. Svakodnevno je intenzivno vježbao sviranje na gitari, koju mu je ostavio njegov stariji brat Boro.
Začetnik glazbene „revolucije"
Na Martinovo duhovno i umjetničko opredjeljivanje i usmjeravanje presudno je utjecalo poznanstvo i dugogodišnje prijateljstvo s njegovim školskim kolegom i susjedom Rajkom Bubalom. Njih dvojica su već koncem 1970. godine otvorilia disko-klub u domu na Hardomilju. Staro Hardomilje nije imalo električne energije, pa su nabavili gramofon na baterije. Za osvjetljavanje diska su upotrebljavali obične lampe na „petrulje", a njihove staklene cilindre umatali u crveni „svatovski papir". Ploče su uglavnom nabavljali u Metkoviću, a dio ploča im je iz Njemačke donosio Mirko Bubalo.
Malo potom, Martin i Rajko su se odlučili ozbiljno posvetiti glazbi, te nabaviti moderne glazbene instrumente. Sami nisu imali novca. Ali neki njihovi susjedi su dali novac, a neki po nekoliko konaca suhog duhana. Jedan od Martinove starije braće, Ivan („Đovo") je besplatno iskrižao sav dobiveni duhan, dok su Martin i Rajko osobno nosili duhan na leđima i prodavali ga oko Jezera i Baćine u susjednoj Dalmaciji. Kad su namakli dovoljno novca odlučili su kupiti instrumente.
Martin je već imao gitaru, bubnjeve su kupili u Metkoviću, dok su pojačalo naručili pouzećem iz Slovenije. Stručne knjige za gitaru i bubnjeve su naručili u Zagrebu. Jedan dio te literature bio na stranim jezicima, pa su zamolili nekog od franjevaca iz samostana sv. Ante na Humcu da ih prevedu. Nakon toga su nastavili vježbati pod Bubalovim „solarom" na brdu. Osnovali prvu pop-rock grupu ,,Bea hardy". Najprije su svirali lagane ritmove na svadbama. Zatim su nastavili kod Bagića u staroj školi na Teskeri. Priključio im se susjed i vršnjak Vice Rupčić, pa je grupa dobila i novo ime - „ Tanks". Posjećenost je bila jako dobra.
Koncem 1974. Rajko je otišao na studij u Zagreb. Uskoro su Martin i Rajko izabrali određeni repertoar pjesama koje su odlučili dobro uvježbati. Rajko u Zagrebu, Martin na Hardomilju. Rajku se u Zagrebu pridružio i Željko Herceg. Povremeno bi se sva trojica sastajala na Hardomilju. Godine 1976. su Martin, Rajko i Željko osnovali grupu pod imenom „Nova vrata". U to vrijeme i Mirko Prskalo je ponekad nastupao s njima po cijeloj Hercegovini, ali i u susjednom dijelu Dalmacije. Znali su se događati i višesatni nastupi bez stanke, kakav je bio i jedan u Međugorju.
Te godine su odlučili svirati na blagdan sv. Ante na Humcu, pa su izvjesili i svoje plakate. Međutim, ta njihova nakana nije bila po volji tadašnjim komunističkim vlastima. Komandir milicije (neki Boban) je osobno došao u kuću Rajka Bubala, oštro mu naredivši, pod prijetnjom pritvaranja, da skine plakate i otkaže „svirku", jer da se ne će uveliča-vati sv. Ante dok je on komandir milicije. Odlučili su te večeri svirati u Međugorju, gdje se sleglo mnoštvo naroda, a najviše iz Ljubuškog. U tom razdoblju veliku im je potporu davao i susjed s Hardomilja - Radojko Grbavac, koji im je svojim kamionom stalno prevozio instrumente.
Ubrzo je i ovoj suradnji uslijedio kraj: Rajka su sve više sapinjale obveze u Zagrebu, dok je Martin počeo razmišljati o odlasku na glazbenu akademiju.
Odlazak na Glazbenu akademiju
Koncem godine 1977. Martin je čvrsto odlučio pohađati glazbenu akademiju, a u tome je imao i čvrstu potporu svojih prijatelja s kojima se družio još u srednjoj školi, a prije svih od Zdenka Milasa. Međutim, u Splitu ga nisu htjeli primiti bez polaganja prijemnog ispita. Budući da u tom trenutku nije bio spreman za prijemni, s Akademije su mu pred¬ložili da se ode godinu dana pripremati na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu. Martin je otišao na Institut u Zagreb i tu je s velikim žarom godinu dana pohađao klavir. Slijedeće 1979. godine je položio prijemni ispit i upisao se kao redoviti student na Glazbenoj akademiji u Splitu, te počeo studirati. Bio svjestan daje u zaostatku za svojim kolegama, koji su uglavnom došli na studij nakon srednjih glazbenih škola. Martin je taj svoj zaostatak nadoknadio brže nego što se i sam nadao. Napornim i teškim radom, koji je bio njemu svojstven, je svoje kolege u mnogo-čemu i pretekao. Na koncu je iz klavira dobio najvišu ocjenu i osobnu čestitku svog profesora, koji takve čestitke nije baš često uobičavao dijeliti. Tijekom studija je stvorio brojna prijateljstva. Ponajprije s kolegama sa studija, s današnjim poznatim hrvatskim glazbenikom Tedijem Spalatom, a ponajviše sa skladateljem i aranžerom Jeremijom (Remi) Kazinottijem. Čvrsto prijateljstvo je stvorio i sa svojim profesorom Nikolom Bublom koji je bio i višegodišnji dekan Glazbene, danas Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Prijateljevao je i s književnikom Matkom Raosom, sa svojom gazdaricom, osobom kod koje je tijekom studija stanovao, starijom gospođom Verom Vučemilović, koja mu je tijekom cijelog studija davala iznimnu ljudsku pa i materijalnu potporu.
Osnivanje grupe „Dar"
Iako je imao i previše posla i obveza na studiju, silna energija i nemirna narav će „natjerati" Martina da se upusti u osnivanje grupe „Dar". Grupu je osnovao sa svojim starim prijateljima, a to su bili: Zdenko Milas, Mirko Prskalo, Antan Madžar i Jure (Juka) Vranješ. Kasnije je Antana Madžara zamijenio sada već pokojni Jozo Milićević-Galini s Lipna. Prije prvog javnog nastupa vježbali su skoro godinu dana u Domu sv. Ante na Humcu. Prvi put su nastupili na „sajmu" u Vitini 1982. u tjednu prije Sv. Ante. Idućih deset godina svirali su po mnogim mjestima, najviše u Čitluku, Ljubuškom, Posušju, Počitelju, „Mogorjelu" u Čapljini, i na skoro svim značajnijim javnim, pa i privatnim manifestacijama i festivalima. Nastupali su i u inozemstvu, a jedan od značajnijih nastupa je bio onaj u Kamp Linfortu kod Diisseldorfa u Njemačkoj. Osobno mogu posvjedočiti da su njihovi nastupi redovito bili jako posjećeni, i da su bili istinski glazbeni ugođaji.
Martin je 1986. godine diplomirao na Akademiji s odličnim uspjehom. Iste godine se oženio svojom susjedom Ružom Rupčić Antinom, s kojom danas ima četvero djece: Antuna, Luciju, Barbaru i Marijanu. Te godine se zaposlio kao profesor glazbenog odgoja u Gimnaziji u Čitluku, gdje je ostao raditi do konca svog života.
Rat je sve raspršio
Rat je buknuo na našim prostorima 1991./92. godine te promijenio nas, kao i sve oko nas. Te neodoljive promjene zahvatile su i Martinov život. Martin je, kao istinski hrvatski domoljub, časno odužio dug Domovini i svome narodu, redovito odlazeći na „prvu crtu" bojišnice od samog početka pa do okončanja rata. Početak rata je za posljedicu imao prestanak djelovanja grupe „Dar". Instrumente i opremu su sklonili u podrum kuće Zdenka Milasa, gdje se i sada nalaze...
Ni sve nedaće koje je rat sa sobom nosio nisu uspjele zagušiti Martinov stvaralački duh i žarku želju za stvaranjem. Upravo u jeku rata napravio je dva svoja veoma vrijedna glazbena uratka: snimio je dva CD-a pod naslovima: „Svrati se Bože večeras u moj rov" i „Jednog sina za Hrvatsku rodi". Na njima je snimio niz izvanredno lijepih i glazbeno vrijednih duhovnih i domoljubnih pjesama. Aranžerski posao mu je odradio njegov prijatelj Remi Kazinotti.
Po svršetku rata Martin se vratio na svoj stari posao profesora u Gimnaziji na Čitluku, ali je uz to počeo raditi i u Gimnaziji u Ljubuškom. Ubrzo je dovršio svoju novu obiteljsku kuću, u koju je preselio s obitelji.
Pomak prema duhovnoj glazbi
Kao produhovljen čovjek i uzoran vjernik, Martin je uvijek pokazivao izrazitu sklonost prema svemu kršćanskom, a naročito prema kršćanskoj duhovnosti, o čemu je veoma rado volio razgovarati, pokušavajući proniknuti što više u njezinu dubinu. Ta činjenica je bitno odredila njegov životni put. Još od rane mladosti Martin je svirao i pjevao tijekom službe Božje u crkvama. Tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća, zajedno sa Zdenkom Milasom i prijateljima svirao duhovne pjesme na susretima kršćanske mladeži koji su se održavali na Širokom Brigu svake godine koncem mjeseca srpnja. Novi poticaj je stigao s povratkom iz Zagreba njegovog susjeda Mile Bubala 1989. g., od kada je započelo njihovo intenzivno druženje. Mile je već imao nešto glazbenog iskustva svirajući na misama u Zagrebu. Poticaj da se još više približi duhovnoj glazbi doći će od tadašnjeg meštra novaka u samostanu sv. Ante na Humcu, fra Mate Dragićevića, koji je zamolio Martina da poučava franjevačke novake te da on i Mile zajednički sviraju u novicijatu, što su oni i prihvatili.
Uskoro je uslijedio novi iskorak s početkom Međunarodnog molitvenog festivala mladih u Međugorju 1992. Po nagovoru dr. fra Slavka Barbarića Martin i Mile su pristali da glazbeno prate festival, pri čemu im se pridružio i jedan Irac. Kad je svršio festival, prema kazivanju Mile Bubala, odmah sutradan su se uputili na prvu crtu bojišnice, na Drenovac.
Po svršetku rata kad je Festival mladih u Međugorju snažno krenuo naprijed i po broju sudionika i po sadržaju, Martin je bio zadužen za glazbeni dio programa, kreirajući sa suradnicima glazbeni repertoar, kao i ravnajući glavnim zborom i orkestrom sve do svoje smrti.
Martin je uvježbavao u sviranju i pjevanju djecu i mladež u selima humačke župe, a najdulje na Zvirićima. Osim toga stvarao je i vodio glazbene sastave Franjevačke mladeži (FRAME) u Ljubuškom i na Humcu, u Vitini i Klobuku, u Međugorju, na Čitluku, Čerinu i Kočerinu te sudjelovao u priređivanju međužupnih framaških susreta.
U crkvi sv. Stjepana na Hardomilju je svirao na koru svoju posljednju misu na Božić 2009. Nakon toga više nije napuštao postelju. Kad smo tjedan po Novoj godini zajedno s Martinom stigli u bolnicu, nitko nije ni pomislio da se radi o najgorem... Samo pet dana poslije Martin je preminuo.
Međutim, ni u posljednjim časovima njegova života optimizam i duhovitost ga nisu napuštali. Dva dana prije smrti, kad sam kod njega bio u posjetu zajedno s fra Velimirom Mandićem i Jurom Rupčićem Milanovim, Martin nas je svojom vedrinom i duhovitošću do kasno u noć držao u dobrom raspoloženju...
Martine-Pero Borasu, dragi prijatelju, hvala ti za sve!
Ni sve nedaće koje je rat sa sobom nosio nisu zagušile Martinov stvaralački duh. Upravo u jeku ratnih stradanja napravio je dva veoma vrijedna glazbena djela - snimio je dva albuma:
Svrati se Bože večeras u moj rov i Jednog sina za Hrvatsku rodi.
Mr. sc. Ante Paponja, Kršni zavičaj | hardomilje.hr