FOTO  In memoriam - brigadir Ante Primorac: I znam da ih i Ante tada sluša...

Dječaci koji se u jednom trenutku prepiru, čak i tuku, a već nekoliko minuta kasnije grle kao da se nisu vidjeli čitavu vječnost. Uvjeravali jedan drugoga kako ćemo postati velike face kad odemo iz ovog našeg, skromnog kraja. Svaki od nas imao je svoju viziju boljeg sutra. Bezbrižno smo krojili planove i obećavali jedan drugome da ćemo se uvijek držati skupa. Ni sam tada nisam znao koliko ću pamtiti svaki trenutak proveden s njim. Zbog tih uspomena još sam onaj dječak u dusi. Ali, isti ovaj dječak koji vam ovo priča, ima iza sebe jednu veliku mudrost i iskustvo proizašlo iz ne tako lijepih trenutaka u životu. Moj dječji san o mirnom svijetu uništio je Domovinski rat u našoj skromnoj hrvatskoj. Zemlji koja je samo tražila slobodu, bas kao i mi djeca. Nažalost, tada sam se uvjerio da ne žele svi ljudi na ovom svijetu isto. Koliko je realnost, zapravo ružnija od snova.

A od tog stvarnog svijeta dobio sam veliki šamar 7. Studenog. U trenucima kada sam branio našu zemlju pitao sam se, čemu ovakav kaos i patnja. Zašto ljudi umjesto suza radosnica liju krv i patnju. A onda sam primio vijest da je moj prijatelj Ante stradao boreći se za slobodu hrvatskog naroda. Od svih ožiljaka koje sam primio, ovaj je najviše bolio. Nikad nije ni zacijelio, a sam dodir s njime izazivao bi zbrku emocija.
Probudio bi dijete u meni koje nije prestajalo plakati. Bio sam dječak koji je samo želio tu nogometnu loptu i prijatelja Antu s kojim ću se naganjati oko nje. Nikad ne znaš kad ćeš nekoga izgubiti. Hoće li njegov osmijeh u tom trenutku ujedno biti i zadnji koji si vidio, hoće li taj trenutak koji provodite skupa biti zadnji. Da smo to tada znali, pomislili bi, ma smijali bi se najviše što možemo. Promislili dobro sto ćemo jedan drugome reci za posljednji put. Ali nismo to znali. Zato je svako naše ekipno druženje i bilo spontano. Smijali smo se i plakali skupa ne znajući da tada stvaramo najljepše uspomene za život. Priče koje danas pričam svojoj djeci s ponosom na licu. I znam da ih i Ante tada sluša.

Zna da sam ponosan na njega. Jer Ante je postao velika faca. Dao je sebe za slobodu ove zemlje u kojoj uživaju i moja djeca. Time upisao svoje ime među heroje koje nikada nećemo zaboraviti. I znam da si i dalje s nama. Čujem tvoj smijeh dok pričam ove priče bas kao i onog dana kad je postao uspomena za cijeli život.

Ivica Primorac (ip-talic)
(P.S. Tekst napisan u ime svih nas koji smo odrasli s našim Antom. Našim herojom velikog srca.
Posebno bih se zahvalio pripadnicima Antine postrojbe PPN "Ludvig Pavlovic", velikim domoljubima i sjajnim ljudima, koji kao što su bili primjer u ratu kako se bori za Domovinu, sada su primjer kako se vodi briga o svojim poginulim suborcima!