Andrea Šunjić iz D.Radišića: Posebno sam osjetljiva kada ljudi brkaju hobi i životni poziv

Školovala se na Akademiji likovne umjetnosti na Širokom Brijegu gdje je diplomirala slikarstvo u klasi profesora Antuna Borisa Švaljeka. Nakon toga upisuje i dvogodišnji specijalistički studij sakralnog slikarstva pod nazivom Ars Sacra, te isti i završava pod mentorskom palicom profesora i akademskog slikara Ante Kajinića.

Tko je Andrea?

Rekla bih da sam vječiti sanjar kako mnogi kažu, dok je za mene pokretačka energija ljubav odnosno moj partner i moji bliski prijatelji. Pomalo sam opsjednuta kontrolom nad stvarima,organizacijom,elokventnošću...Trudim se biti pozitivna i hrabra osoba, nemam nikakvih problema sa socijalnom snalažljivošću i iako su mi mnogi prepisivali to kao dozu drskosti, i to sam također prihvatila kao kompliment jer u ovom okrutnom modernom društvu koje doslovno proždire anemične karaktere to se ipak pokazalo kao jedan veliki plus.

Zašto ste odabrali specijalistički studij sakralnog slikarstva?

Odabrala sam specijalistički studij sakralnog slikarstva iz više razloga,jedan od njih zasigurno je bio ona potrebna točka na i da bih usavršila svoje poznavanje umjetnosti,ušla dublje u formu i materiju. Drugi razlog je želja za upoznavanjem drugih religija ,njihovih običaja i razumijevanja svijeta što mi je uz kvalitetne i stručne predavače postala bolje jasna i moja vlastita. Treći razlog je čovjek kojeg uvelike poštujem i cijenim kao umjetnika i vizionara, a to je moj mentor Anto Kajinić koji me naučio kako gledati na umjetnost bez suvišnih detalja te kako i na koji način ustaljenoj sakralnoj umjetnosti dati moderniji pečat, a pritom opet sačuvati onu svetu jezgru sakralnog.

Osim slikarstva, veliki ste ljubitelj književnosti?

Veliki sam ljubitelj književnosti i spadam u one strastvene gutače knjiga, tako je Ivo Andrić od književnika za mene uzor, suma summarum genija koji me svojom prozom uvijek uspijeva razdrmati, a od umjetnika je to Rodin koji svojim skulpturama budi žmarce u meni. Kratko vrijeme tokom studija bavila sam se informativnim novinarstvom područja kulture za lokalne novine,a i privatno se intenzivno bavim pisanjem i dugo radim na vlastitoj knjizi koja će nadam se u budućnosti kad budu bolja vremena ugledati i svijetlo dana.

Umjetnost je vas životni poziv?

Istaknula bih da sam posebno osjetljiva kada ljudi brkaju hobi i životni poziv,jer da sam htjela da mi umjetnost bude hobi zacijelo bih se povela pritisku okoline koja je forsirala nego egzistencijalno sigurnije zanimanje. Jednom sam negdje pročitala rečenicu koja mi se duboko utisnula u misao: „Izaberite zanimanje koje volite pa nećete morati ići na posao do kraja života". Tako je i ispalo. To je bio moj odabir. Iako je bilo zbilja teških perioda tokom višegodišnjeg školovanja nikad nisam požalila jer jednostavno nisam tip osobe koja sjedi u uredu , zatvorena u četiri zida i zuri u monitor. Harmonija s prirodom, druženje,večernja ili ranojutarnja šetnja uz lokalnu rijeku,miris kiše, promatranje tisuće zvijezda na noćnom nebu u dugim ljetnim noćima moj su posao,koji realiziram na platnu nakon što svoje utiske istih prenesem u neko vizualno djelo.

Držite tečajeve slikanja?

Već tri godine vodim likovne radionice za mlađe i starije. Sve je počelo skupa s mojom kolegicom Anom Kožul u jednoj garaži u Širokom Brijegu gdje je interes i rad s djecom pokazao velike rezultate, pa smo se proširili i u Posušje. Zatim sam surađivala i sa HKD Napredak Mostar, te sa starijom grupom s kolegicom Marijanom Filipović u Župi sveti Matej, a trenutno vodim i grupu na Čerinu.

Evo jedno egzistencijalno pitanje. Može li se živjeti od slikanja?

Ne mogu požaliti na tu materijalnu stranu od bavljenja umjetnosti, jer uvijek su tu neki pozivi na ilustraciju neke zbirke pjesama, knjige,oslikavanje interijera, itd. Važno je biti u doticaju sa umjetničkim svijetom, zalagati se i nekako se stvari tako poslože da se uvijek dogode neke ponude, prilike. Tako je barem u mom slučaju, a nisam ni tip koji stagnira nekako uspijevam i sama naći načina i osmisliti okolnosti u kojima bih spojila ugodno s korisnim.

Gdje sve imate izložbe i koja vam je ostala u sjećanju kao posebna?

Sudjelovala sam preko trideset skupnih izložbi Mostar,Sarajevo,Tuzla,Bugojno...
Također vjerujem da šačica ljudi može zbilja učiniti nešto za korisno za društvo, pa sam vrlo često bila inicijator kojekakvih lokalnih organizacija, udruženja u svrhu promicanja kulture i sl. Istaknula bih tako likovni projekt naziva „U čemu je bit"u kojem sam okupila preko trideset akademskih umjetnika i napravila skupa sa timom stručnih ljudi jednu putujuću izložbu koja je obuhvatila dosta eminentnih likovnih galerija u BiH. Matična izložba bila je upravo u Ljubuškom u Duhanskoj stanici.

Mnogi me ljudi pitaju zašto ne napravim samostalnu izložbu u Ljubuškom, ipak je to moj grad... No,suočena sa svakidašnjom euforijom lokalnih „wanna be" umjetnika koji su svojom angažiranošću zaposjeli sve objekte koji sami sebe nazivaju kulturnim,naprosto se ne vidim na tom nivou,niti želim sabirati izložbe pod svaku cijenu na kojima će doći ne znam...sto mojih tetaka, strina,na kojima ću dobiti sto buketa cvijeća i sl.
Za mene je to karneval,vašar, jeftina politika-kič.

Mislite li da u Hercegovini ima dovoljno sluha, interesa za umjetnike, posebno slikare?

Malo ću ublažiti i reći da u mom malom gradu nema dovoljno poznavatelja umjetnosti koji bi pred modernim slikama imali bilo što za reći osim čuđenja. Ali i čuđenje je jedan vid reakcije, pa ću opet možda razmisliti....

No možda za to i ne treba kriviti publiku već one u foteljama koji nisu nikada bili u stanju nahraniti malo mozgove svojih sugrađana ugostivši kakvog kvalitetnog umjetnika,ne samo slikara kipara nego i glazbenika itd. Toga nama zasigurno fali. Nažalost mi smo i dalje narod koji nasjeda na nečije filozofije, a takvi su i najmanje školovani i imaju najmanje za pokazati. Vrlo često se trpaju skupa u koš sa akademskim umjetnicima ... To su šarlatani, koji su postali jako nepristupačni ljudi s nekom dozom gorčine jer nisu upisali Akademiju, ostvarili svoje snove,ovako ih žive manje nego polovično pa su nekako ljuti,a samim time i iskompleksirani i željni plasiranja pod svaku cijenu,jer naravno što ti vrijedi sve kad ti se ćaća i mater ne mogu komšiluku pohvaliti: „vidi mog malog u novinama".

Možda je moj stav rigorozan ,ali ne mogu ići ispod te neke granice koju sam sama sebi postavila. Zašto? Dok su drugi brljavili po privatnim fakultetima, došli do stalnog zaposlenja (preko tate naravno) skupa sa nekim kolegama sam itekako na koži osjetila lošu stranu svog poziva, odricanja mnogih mladenačkih potreba da bi se imalo za nove boje, platno, itd. I takvi danas se zovu inovatori i iznenada taj njihov savršeni svijet nije više savršen jer i dalje su kao svi ostali: i dalje rade od 8 do 4, i dalje ta kolotečina: nedjeljna kava u Rafaelu, subotnji izlet u Mostar po novu krpicu i sl.

Ali im nešto fali pa misle: eh kad nam već nešto fali idemo i mi biti neki umjetnici ... Jer,imamo sve u životu, ali nekako smo i dalje dio mašinerije, fali ta doza povećala javnosti i nekog „glamoura".

Pa tako razni šminkeri odjednom više ne žele biti šminkeri i kako mijenjaju način života (osim posla od 8 do 4, to se i dalje se čuva ko oko u glavi) tako se odbacuju šljokičaste haljinice, starke zamjenjuju cipelice,kojekakvi turbani se vežu oko glave itd. Nema više jednostavnih razgovora kod takvih jer u paketu sa tim metarmofozama mijenja se i njihova životna filozofija, pa što više dijalog s njima sliči na neki uvod u didaktički leksikon. Jer bitno je pokazati novostečenu rječitost, biti drukčiji pod svaku cijenu, pa smo malo fotografi glumimo Dianu Arbus, pa ćemo koju sličicu uz kauč tetki naslikati pa smo Bridget Riley i tako unedogled.

Dakle, hoću reći da živimo u društvu u kojem svi misle da mogu biti sve i bilo tko.To je nemoguće.Klasični put površnosti.Biti i ostati svoj bez obzira na sto titula koje ti diploma potvrđuje,bez obzira razgovaramo li sa prodavačicom u pekarnici ili jednom Hillary Clinton-biti jednostavan čovjek,ne povoditi se za trendovima i ne težiti za prihvaćenošću u neke grupe. To su jedine poruke koje širim kao čovjek,kao umjetnik.Iskustvom povedena mogu reći da ljudi koji su mi najviše u životu pričali najmanje su pokazali.

Planovi?

Trenutno spremam samostalnu izložbu u Galeriji Aluminij u Mostaru. Od javnih radova izdvojila bih tri križne postaje koje se nalaze u kapelici Dubrovačke bolnice. Planova ima mnogo,jedna od njih je zasigurno preseljenje u veću sredinu,u kojoj spremam novi radni prostor i upisivanje doktorata pa možda me sve to potakne na još jedan noviji izričaj.

hum.ba