Ljubo Jurčić o partizanskom zločinu: Šutjelo se zbog straha o ujakovoj likvidaciji
Hercegovina.info
Nećak ubijenog, novopostavljeni predsjednik Nadzornog odbora posrnule Podravke Ljubo Jurčić, za Slobodnu Dalmaciju prvi put progovara o tom zločinu.
Ubojstvo fra Maksimilijana bilo je dodatak na tragediju koju je moja obitelj proživljavala, jer se tada nije znalo ni za tri njegova brata koja su nestala u ratu.
Kako se na vašu obitelj odrazilo ubojstvo fra Maksimilijana?
− To je bio dodatak na tragediju koju je moja obitelj proživljavala, jer se tada nije znalo ni za tri njegova brata koja su nestala u ratu. Dvojica se nikad nisu javila, a treći se nakon nekog vremena javio iz Argentine.
Cijelu tu situaciju gledam preko majke Milke, za koju je to bilo najteže. Ona je i svoju krv dala za DNK analizu kad su pronašli tijela.
Spominje li ga se obitelj kroz priču?
− Sjetimo ga se od situacije do situacije, kad se priča o ljudima iz tih vremena. Pričamo o toj generaciji, o ratnim događanjima, bilo da se govori o Crkvi ili o vjeri. Mislim da je on bio i ostao jedini fratar iz moje obitelji. Ljudi koji su rođeni dvadesetih i tridesetih godina bili su svjedoci i oni pričaju o njemu. Kažu da je bio humanist i duhovan čovjek.
Kako gledate na činjenicu da još postoje neotkopana tijela? Mislite li da se šuti o tim zločinima, kako smatra fra Miljenko Stojić iz Vicepostulature?
− Ni moji nisu htjeli govoriti o progonu. U ljude je ušao strah. Tako i kad sam inzistirao na tome da dođe ujak iz Argentine, obitelj je bila protiv, jer su mislili da ti ljudi još uvijek postoje. Želim reći da se pritisak koji je stvorila socijalistička Jugoslavija njima urezao u mozak. To je tragedija koja je žalosna i teška – bila je šok onda, ali i dandanas.
No, i dalje postoje neotkopana tijela?
− Možda je financijski razlog u pitanju. Što se tiče mene, ne vidim razloga da se te stvari ne stave na mjesto, i radi kostiju i radi humanosti.
Fra Maksimilijana su ubili partizani, a vi ste u SDP-u?
− Moja je sociodemokracija bliska socijalnom nauku Crkve, tako sam odgojen, za razliku od desnih koji isključivo inzistiraju na tradiciji, za tradicionalne su vrijednosti, dok sam ja za reforme. Kod mene je humanost na prvome mjestu i ponosan sam što sam Hrvat. Odgojen sam u Crkvi i bio sam kum više od sto puta.
Još dvije grobnice čekaju
− Trebat će otkopati najmanje još dvije masovne grobnice. Jedna se nalazi u Knešpolju, Široki Brijeg. Prema svjedočenju, tu su komunisti zatrpali pedesetak svojih žrtava. a među njima bi trebao biti i jedan fratar. Neću otkriti mjesto druge masovne grobnice, jer se još provode neke potrebne pripremne radnje. Iako manja − s dvadesetak tijela − tu bi trebalo biti nekoliko ubijenih hercegovačkih franjevaca − kazao nam je fra Miljenko.
Fatalni savjet fra Maksimilijana
Jedini Jurčić koji je ikada obukao franjevački habit u Hercegovačkoj provinciji bio je Ljubo – fra Maksimilijan, rodom iz Ružića. Roditelji su mu bili Jozo i Matija, rođena Ćorluka. Rođen je u Ružićima 8. listopada 1913. Bolovao je od neizlječivog oštećenja kralješnice, te je sve do smrti nosio steznik od impregniranih remenčića i željeznih šipčica. Prema svjedočanstvima, fra Maksimilijan je bio omiljen franjevac, poglavito kao veoma uspješan voditelj Društva ”Sv. Ante” i pjevačkog zbora u Humcu, u Ljubuškom. U Domu sv. Ante, gdje se okupljalo Društvo, fra Maksimilijan je na deset kartona napisao Deset Božjih zapovijedi, nakon čega je bio zatvoren jer su partizani svojatali Dom kao “narodnu imovinu”. Kao konkretni razlog za fra Maksimilijanovo uhićenje neslužbeno se navodi da je dao savjet jednoj djevojci (R.P.) koja je otišla u partizane i nosila pušku, a bila je (prije) i članica Društva “Sv. Ante”, da se ostavi puške i prihvati mirnoga života. To se onda doznalo među partizanima i okarakteriziralo kao ”neprijateljska propaganda”. Tako je fra Maksimilijan Jurčić 1945. godine kao prvi hercegovački franjevac podnio mučeničku smrt.
Pobijeni automatskim oružjem
Zločin nad fra Maksimilijanom Jurčićem i nevinim civilima počinili su komunisti (partizani) 1945. godine, kad su, pri povlačenju iz Širokog Brijega, iz ljubuške tamnice poveli sa sobom skupinu od pedesetak zatvorenika. Bilo je to 28. siječnja. Dovevši ih u Vrgorac, sve su ih pobili. Inače, to je drugi masovni zločin komunista u Vrgorcu. Prvi je bio 15. lipnja 1942., kad su ubili 33 ljudi. Danas se taj dan u Vrgorcu obilježava kao Lipanjske žrtve.
Uhićenike iz ljubuške tamnice komunisti su pobili na dva, odnosno tri mjesta. Najveću skupinu, njih četrdesetak, pobili su na Novom groblju u Vrgorcu. Drugu su skupinu, njih šest − u kojoj je bio i fra Maksimilijan Jurčić − iz dosad nepoznatih razloga vodili prema župnom dvoru, te su ih na samom stratištu Belića gumno, na poljskom putu u Vrgoračko polje, razdvojili u dvije skupine i pobili. Fra Maksimiljan Jurčić i ostalih pet njegovih sudrugova pobijeni su, sudeći prema oštećenju na kostima, automatskim oružjem. Ruke su svima bile svezane, osim jednome. Kad su ubili prvih pet, zapovjedili su onome koji nije imao svezane ruke da tijela baci u dvije škrape lijevo i desno od tadašnjeg i sadašnjeg puta, da bi nakon toga ubojice ubili i njega i bacili ga na jednu skupinu pobijenih.
Fra Miljenko Stojić: Svi koji nešto znaju, neka nam se jave
Ubojstvo 66 hercegovačkih fratara istražuje, te prikuplja dokumente i svjedočenja za njihovo proglašenje blaženima i svetima, Vicepostulatura postupka mučeništva ”Fra Leo Petrović i 65 subraće”, sa sjedištem u Humcu u BiH. Vicepostulator je fra Miljenko Stojić.
Na koje ste sve prepreke/pozitivna iskustva nailazili u procesu otkopavanja tijela ubijenih fratara?
- Proces otkopavanja stručno je vodila Marija Definis-Gojanović s Patologije KBC-a Split. Iskapanje je trajalo od 11. do 17. listopada 2008., a nakon toga kosti su prenesene na Patologiju u Split da bi se od njih uzeo DNK uzorak. Zahvaljujući upornim opetovanim pokušajima Davorke Sutlović i njezinih suradnika, 27. travnja 2009. dobiven je DNK uzorak koji je potvrdio da su tu i posmrtni ostaci fra Maksimilijana Jurčića. Ovom prilikom zahvaljujemo svima koji su nam tih dana bili na usluzi. Osjećalo se da bi nam pomogli i više kad bi se vlasti na višim razinama počele zanimati za stratišta pronađena u Vrgorcu. Međutim, do dana današnjega to se nije dogodilo. Vlada neka neobjašnjiva i zaprepašćujuća šutnja.
Što će biti s otkopavanjem i dostojnim pokapanjem posmrtnih ostataka iz masovne grobnice na Novom groblju u Vrgorcu? Tko o tome odlučuje?
− U ovom trenutku ne mogu točno odgovoriti što će biti s drugom ili trećom masovnom grobnicom. Vicepostulatura čini sve što može da se i to dogodi, iako su joj mogućnosti skučene, jer tu nije ubijen ni jedan fratar. No, nadamo se da će se vlasti u Hrvatskoj probuditi te otkopati tu masovnu grobnicu, istražiti je i žrtve dostojno pokopati. Mislim da bi se u to sve trebale uključiti i vlasti iz BiH, jer su žrtve njezini građani iz više hercegovačkih općina. Ovom prilikom pozivam zagovornike ”individualizacije krivnje”, kao i nebrojene nevladine udruge da dignu svoj glas. Ako je istina da ratni zločin ne zastarijeva, zbog čega uporno šute?
Koji su vam sljedeći planovi?
- Prvi je plan, naravno, dostojno organizirati pokop pet pronađenih žrtava iz Vrgorca. Najvjerojatnije će to biti 28. studenoga u Vrgorcu. Sutradan, 29. studenoga, trebao bi biti pokop fra Maksimilijana Jurčića u samostanskoj crkvi u Širokom Brijegu. I dalje radim na skupljanju svjedočanstava još živućih svjedoka, te onih zapisanih ili objavljenih. Ona moraju biti iz prve i druge ruke: da je netko nešto osobno vidio ili čuo od onoga tko je to osobno vidio. Ako netko nešto zna ili zna tko bi to mogao znati, neka se što prije javi Vicepostulaturi. Najlakše to može učiniti preko podataka u zaglavlju portala pobijeni.info. Treba održavati već pokrenute stvari: središnje obilježavanje ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca svake godine 7. veljače u Širokom Brijegu, izdavati glasilo “Stopama pobijenih”, priređivati simpozije, razvijati internetski portal pobijeni.info, obilaziti rodne župe pobijenih franjevaca, njihove obitelji...
Saša Horvat | Slobodna Dalmacija
Ubojstvo fra Maksimilijana bilo je dodatak na tragediju koju je moja obitelj proživljavala, jer se tada nije znalo ni za tri njegova brata koja su nestala u ratu.
Kako se na vašu obitelj odrazilo ubojstvo fra Maksimilijana?
− To je bio dodatak na tragediju koju je moja obitelj proživljavala, jer se tada nije znalo ni za tri njegova brata koja su nestala u ratu. Dvojica se nikad nisu javila, a treći se nakon nekog vremena javio iz Argentine.
Cijelu tu situaciju gledam preko majke Milke, za koju je to bilo najteže. Ona je i svoju krv dala za DNK analizu kad su pronašli tijela.
Spominje li ga se obitelj kroz priču?
− Sjetimo ga se od situacije do situacije, kad se priča o ljudima iz tih vremena. Pričamo o toj generaciji, o ratnim događanjima, bilo da se govori o Crkvi ili o vjeri. Mislim da je on bio i ostao jedini fratar iz moje obitelji. Ljudi koji su rođeni dvadesetih i tridesetih godina bili su svjedoci i oni pričaju o njemu. Kažu da je bio humanist i duhovan čovjek.
Kako gledate na činjenicu da još postoje neotkopana tijela? Mislite li da se šuti o tim zločinima, kako smatra fra Miljenko Stojić iz Vicepostulature?
− Ni moji nisu htjeli govoriti o progonu. U ljude je ušao strah. Tako i kad sam inzistirao na tome da dođe ujak iz Argentine, obitelj je bila protiv, jer su mislili da ti ljudi još uvijek postoje. Želim reći da se pritisak koji je stvorila socijalistička Jugoslavija njima urezao u mozak. To je tragedija koja je žalosna i teška – bila je šok onda, ali i dandanas.
No, i dalje postoje neotkopana tijela?
− Možda je financijski razlog u pitanju. Što se tiče mene, ne vidim razloga da se te stvari ne stave na mjesto, i radi kostiju i radi humanosti.
Fra Maksimilijana su ubili partizani, a vi ste u SDP-u?
− Moja je sociodemokracija bliska socijalnom nauku Crkve, tako sam odgojen, za razliku od desnih koji isključivo inzistiraju na tradiciji, za tradicionalne su vrijednosti, dok sam ja za reforme. Kod mene je humanost na prvome mjestu i ponosan sam što sam Hrvat. Odgojen sam u Crkvi i bio sam kum više od sto puta.
Još dvije grobnice čekaju
− Trebat će otkopati najmanje još dvije masovne grobnice. Jedna se nalazi u Knešpolju, Široki Brijeg. Prema svjedočenju, tu su komunisti zatrpali pedesetak svojih žrtava. a među njima bi trebao biti i jedan fratar. Neću otkriti mjesto druge masovne grobnice, jer se još provode neke potrebne pripremne radnje. Iako manja − s dvadesetak tijela − tu bi trebalo biti nekoliko ubijenih hercegovačkih franjevaca − kazao nam je fra Miljenko.
Fatalni savjet fra Maksimilijana
Jedini Jurčić koji je ikada obukao franjevački habit u Hercegovačkoj provinciji bio je Ljubo – fra Maksimilijan, rodom iz Ružića. Roditelji su mu bili Jozo i Matija, rođena Ćorluka. Rođen je u Ružićima 8. listopada 1913. Bolovao je od neizlječivog oštećenja kralješnice, te je sve do smrti nosio steznik od impregniranih remenčića i željeznih šipčica. Prema svjedočanstvima, fra Maksimilijan je bio omiljen franjevac, poglavito kao veoma uspješan voditelj Društva ”Sv. Ante” i pjevačkog zbora u Humcu, u Ljubuškom. U Domu sv. Ante, gdje se okupljalo Društvo, fra Maksimilijan je na deset kartona napisao Deset Božjih zapovijedi, nakon čega je bio zatvoren jer su partizani svojatali Dom kao “narodnu imovinu”. Kao konkretni razlog za fra Maksimilijanovo uhićenje neslužbeno se navodi da je dao savjet jednoj djevojci (R.P.) koja je otišla u partizane i nosila pušku, a bila je (prije) i članica Društva “Sv. Ante”, da se ostavi puške i prihvati mirnoga života. To se onda doznalo među partizanima i okarakteriziralo kao ”neprijateljska propaganda”. Tako je fra Maksimilijan Jurčić 1945. godine kao prvi hercegovački franjevac podnio mučeničku smrt.
Pobijeni automatskim oružjem
Zločin nad fra Maksimilijanom Jurčićem i nevinim civilima počinili su komunisti (partizani) 1945. godine, kad su, pri povlačenju iz Širokog Brijega, iz ljubuške tamnice poveli sa sobom skupinu od pedesetak zatvorenika. Bilo je to 28. siječnja. Dovevši ih u Vrgorac, sve su ih pobili. Inače, to je drugi masovni zločin komunista u Vrgorcu. Prvi je bio 15. lipnja 1942., kad su ubili 33 ljudi. Danas se taj dan u Vrgorcu obilježava kao Lipanjske žrtve.
Uhićenike iz ljubuške tamnice komunisti su pobili na dva, odnosno tri mjesta. Najveću skupinu, njih četrdesetak, pobili su na Novom groblju u Vrgorcu. Drugu su skupinu, njih šest − u kojoj je bio i fra Maksimilijan Jurčić − iz dosad nepoznatih razloga vodili prema župnom dvoru, te su ih na samom stratištu Belića gumno, na poljskom putu u Vrgoračko polje, razdvojili u dvije skupine i pobili. Fra Maksimiljan Jurčić i ostalih pet njegovih sudrugova pobijeni su, sudeći prema oštećenju na kostima, automatskim oružjem. Ruke su svima bile svezane, osim jednome. Kad su ubili prvih pet, zapovjedili su onome koji nije imao svezane ruke da tijela baci u dvije škrape lijevo i desno od tadašnjeg i sadašnjeg puta, da bi nakon toga ubojice ubili i njega i bacili ga na jednu skupinu pobijenih.
Fra Miljenko Stojić: Svi koji nešto znaju, neka nam se jave
Ubojstvo 66 hercegovačkih fratara istražuje, te prikuplja dokumente i svjedočenja za njihovo proglašenje blaženima i svetima, Vicepostulatura postupka mučeništva ”Fra Leo Petrović i 65 subraće”, sa sjedištem u Humcu u BiH. Vicepostulator je fra Miljenko Stojić.
Na koje ste sve prepreke/pozitivna iskustva nailazili u procesu otkopavanja tijela ubijenih fratara?
- Proces otkopavanja stručno je vodila Marija Definis-Gojanović s Patologije KBC-a Split. Iskapanje je trajalo od 11. do 17. listopada 2008., a nakon toga kosti su prenesene na Patologiju u Split da bi se od njih uzeo DNK uzorak. Zahvaljujući upornim opetovanim pokušajima Davorke Sutlović i njezinih suradnika, 27. travnja 2009. dobiven je DNK uzorak koji je potvrdio da su tu i posmrtni ostaci fra Maksimilijana Jurčića. Ovom prilikom zahvaljujemo svima koji su nam tih dana bili na usluzi. Osjećalo se da bi nam pomogli i više kad bi se vlasti na višim razinama počele zanimati za stratišta pronađena u Vrgorcu. Međutim, do dana današnjega to se nije dogodilo. Vlada neka neobjašnjiva i zaprepašćujuća šutnja.
Što će biti s otkopavanjem i dostojnim pokapanjem posmrtnih ostataka iz masovne grobnice na Novom groblju u Vrgorcu? Tko o tome odlučuje?
− U ovom trenutku ne mogu točno odgovoriti što će biti s drugom ili trećom masovnom grobnicom. Vicepostulatura čini sve što može da se i to dogodi, iako su joj mogućnosti skučene, jer tu nije ubijen ni jedan fratar. No, nadamo se da će se vlasti u Hrvatskoj probuditi te otkopati tu masovnu grobnicu, istražiti je i žrtve dostojno pokopati. Mislim da bi se u to sve trebale uključiti i vlasti iz BiH, jer su žrtve njezini građani iz više hercegovačkih općina. Ovom prilikom pozivam zagovornike ”individualizacije krivnje”, kao i nebrojene nevladine udruge da dignu svoj glas. Ako je istina da ratni zločin ne zastarijeva, zbog čega uporno šute?
Koji su vam sljedeći planovi?
- Prvi je plan, naravno, dostojno organizirati pokop pet pronađenih žrtava iz Vrgorca. Najvjerojatnije će to biti 28. studenoga u Vrgorcu. Sutradan, 29. studenoga, trebao bi biti pokop fra Maksimilijana Jurčića u samostanskoj crkvi u Širokom Brijegu. I dalje radim na skupljanju svjedočanstava još živućih svjedoka, te onih zapisanih ili objavljenih. Ona moraju biti iz prve i druge ruke: da je netko nešto osobno vidio ili čuo od onoga tko je to osobno vidio. Ako netko nešto zna ili zna tko bi to mogao znati, neka se što prije javi Vicepostulaturi. Najlakše to može učiniti preko podataka u zaglavlju portala pobijeni.info. Treba održavati već pokrenute stvari: središnje obilježavanje ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca svake godine 7. veljače u Širokom Brijegu, izdavati glasilo “Stopama pobijenih”, priređivati simpozije, razvijati internetski portal pobijeni.info, obilaziti rodne župe pobijenih franjevaca, njihove obitelji...
Saša Horvat | Slobodna Dalmacija
Vezani članci