Frano Mihaljević iz Livna: Pravac bauštela, a nakon toga dolazili su bolji poslovi, auti i kuće u domovini

Vitalni 72-godišnjak zimu provodi u prostranoj i ukusno uređenoj kući na zagrebačkom Jarunu, a nekoliko ljetnih mjeseci je u svom apartmanu u Pakoštanima.

Odlazi i u Njemačku gdje je još "prijavljen" i gdje mu živi stariji sin. Ponekad posjeti i svoj rodni Podhum pokraj Livna, ali se tamo ne zadržava puno. Ljudi su se, kaže, raselili i tek za Veliku Gospu dođu na nekoliko dana ili, u najboljem slučaju, na nekoliko tjedana. Piše Večernji list.

Jako se dobro sjeća kada je daleke 1965. stigao s koferom u snježni Stuttgart bez poznavanja ijedne njemačke riječi. Njegova priča tako je slična tisućama sudbina naših gastarbajtera koji su se krajem pedesetih i početkom šezdesetih zaputili u daleku Njemačku o kojoj su znali malo ili gotovo ništa. Bilo ih je puno u obitelji, a od zemlje se nije moglo preživjeti. Frano je završio zanat u Blatu na Korčuli i nadao s da će sa svojom kvalifikacijom uspjeti skrasiti u zavičaju. Prevario se. Lakše je bilo naći zlatnu žilu u Kamešnici nego posao u Livnu. Kada se tomu doda i politička osuda livanjskog kraja od tadašnjeg komunističkog režima, onda postaje jasno zašto je brzo izgubio iluzije. Ne samo da Titov režim nije napravi ništa za taj kraj nego je sve radio da ga raseli. U takvim okolnostima Frano nije imao perspektivu. Na kraju se kao 22-godišnji mladić morao zaputiti u Njemačku.

- Bio sam bez posla i kruha. Bila je velika neimaština. Za nas Hrvate nije bilo posla jer su nas proglasili ustašama - kaže Frano i odmah upire prstom u rak-ranu svih naših gastarbajtera. Gotovo nitko od njih prije dolaska u "tuđinu" nije znao ni riječi njemačkog. Nije bilo previše ni naših ljudi na koje se mogao osloniti i tražiti pomoć. Počeo je kao i drugi na baušteli radeći najteže fizičke poslove. Kasnije, kade se malo snašao ili kako on kaže "okrljao", zaposlio se u pekari u kojoj je ostao raditi sljedećih deset godina. Kada više nije mogao izdržati taj ubitačni i iscrpljujući tempo, položio je za vozača kamiona, a onda je do privremene mirovine, u koju je otišao 2001. godine, vozio autobuse između Njemačke i Hrvatske. Njemu je u Njemačkoj ipak bilo lakše jer je bio sa suprugom, dok su dvojica sinova ostala kod bake u Livnu. Kasnije su se preselili u Zagreb gdje je Frano sagradio "kuću u cvijeću".

Frano ističe da je najmanje očekivao da će današnja hrvatska mladež krenuti u Njemačku kao što je on odlazio prije 50 godina.

Opel, BMW pa mercedes

- Mislio sam da će Hrvatska procvjetati poslije Domovinskog rata. Ali to se, nažalost, nije ostvarilo ni politički ni ekonomski. Tko je kriv, to ne znam - ističe Frano. Odmah idemo na druge vedrije teme o kojima ovaj vitalni umirovljenik govori s iskrenim oduševljenjem. Prisjeća se kako je bio sretan kada je dobio prvu plaću, a posebno kada je kupio svoj prvi auto Opel rekord 1 700. Kasnije, kako je njegov standard rastao, tako je mijenjao automobile sve dok na red nisu došli BMW i Mercedes.

- Znaš koje je to bilo zadovoljstvo. Kupiš auto, jedva čekaš da dođeš kući u Livno da te netko vidi u autu, da se pohvališ i kažeš kako je u Njemačkoj lijepo. Zatim pomogneš nekome da ode u Njemačku i dobije "papire" - prisjeća se Frano ranih dana u Njemačkoj. Trenutačno se sa suprugom nalazi u svom apartmanu u Pakoštanima. Uživa u kupanju i ribolovu, a u Zagrebu uvijek nešto radi oko kuće. Usprkos svim poteškoćama na početku, za Njemačku ga vežu uglavnom lijepe uspomene kao i Nediljka Prku Biku iz imotskih Studenaca koji je svoj radni vijek proveo u Bruchsalu u Baden-Württembergu. Otišao je 1970. na "privremeni rad u Njemačkoj" kao maloljetan, nije imao ni 17 godina. Bio je dobar učenik, posebno dobro mu je išla matematika, ali ga roditelji nisu mogli slati na daljnje školovanje.

Velika nostalgija

- Kada sam krenuo u Njemačku, uopće nisam znao kamo odlazim. To je stvarno drugi svijet - ističe Nediljko Prka Biko. Prvih mjesec dana jeo je samo kruh i mlijeko jer nije znao ništa drugo reći na njemačkom. Njegov ponos i karakter nisu mu dopuštali da upiru u prstom u traženi artikl, što su mnogi naši gastarbajteri radili tijekom cijelog radnog vijeka.

- Nažalost, u osnovnoj školi sam učio ruski, a ne njemački jezik - žali se Biko. Morao je početi od najtežih i najprljavijih poslova. Zaposlio se na baušteli i "kopao kanale" jer na početku nije imao izbora. Kasnije je napredovao, usavršavao se kroz razne tečajeve i dogurao do poslovođe. Ljudi su na početku stanovali po barakama u kojima nije bilo tople vode i sanitarnog čvora. Nostalgija je bila velika, kada su čuli hrvatsku riječ, činilo im se kao da su u raju. Ljudi su obično stanovali po barakama u kojima nije bilo tople vode i sanitarnog čvora, Kada je tek došao u Njemačku, spavao je u sobi od 12 kvadrata s još trojicom radnika. Kreveti su bile poredani kao u vojsci. Kada se sredio i oženio, dobio djecu i naučio njemački, sve je nekako išlo lakše. Volio je raditi, a u Njemačkoj je uvijek bio rad na cijeni.

Biko je otišao u privremenu mirovinu zbog prometne nesreće 1999. godine koju je jedva preživio. Otkad je u mirovini, nekoliko mjeseci provodi u Studencima. Posebno uživa u šetnjama, lovu i razgovorima u gostionici sa svojim prijateljima koji su većinom također povratnici iz Njemačke. Biko je osnivač prvog ogranka HDZ-a u Njemačkoj. Za vrijeme Domovinskog rata prikupljao je humanitarnu pomoć. Žalostan je što i danas mladi odlaze u Njemačku kao što je i on morao ići prije 45 godina, ali ga to ne iznenađuje. Živio je dugo godina u sređenoj zemlji pa vrlo lako uočava nedostatke hrvatske države.

- Od lokalne zajednice pa sve do vrha države nitko ne vodi računa o mladim ljudima - ističe Biko dodajući da je ponosan što se formirao u Njemačkoj gdje je stekao i radne navike. Daleko od toga da je zadovoljan stanjem u Hrvatskoj. Kopirali smo sa Zapada samo ono što odgovara moćnicima, dok se guše prava radnika i sirotinje. Prisjeća se svog radnog vijeka u Njemačkoj i velikih socijalnih prava koje su imali svi radnici. Sindikat je bio jak pa nije moglo biti samovolje poslodavaca. Posebno je ogorčen na hrvatsku birokraciju koja je jako spora i skupa.

Nemoguće je završiti razgovor s našim gastarbajterima bez priče o Udbi koja ih je svakodnevno maltretirala. Posebno ih je pratila na zajedničkim druženjima i vodila evidenciju koje su pjesme pjevali. Udba je na važnim punktovima oko "Banova" snimala tko kupuje emigrantski tisak pa su takvi imali velikih problema kada bi se vratili kući. Često su ostajali bez putovnice, a neki su završili u zatvoru. Ako je to neka utjeha, Udba neće pratiti naše ljude koji sada idu u Njemačku zaraditi koricu kruha. Sve drugo je gotovo isto kao prije 50 godina.