13. travnja 1992. Livno - bitka koja je spriječila odsjecanje Dalmacije i Hrvata BiH
Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage (lokalni dobrovoljci okupljeni u HVO-u i HOS-u) uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Nakon poraza na livanjskoj bojišnici i u dolini Neretve, Srbi mijenjaju svoje planove i okreću se Bosanskoj Posavini s idejom povezivanja prostora od Drine preko Posavine sve do Banje Luke i okupiranih hrvatskih područja.
Jednako tako, događaji na livanjskoj bojišnici pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište, te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju. Crta razdvajanja uspostavljena uspješnom obranom Livna u proljeće 1992. ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. kada je srpska vojske počela gubiti osvojena područja.
Napad JNA išao je na dva pravca, cestom Glamoč - Livno na Korićinu i iz polja od sela Dolac prema Strmici. Napad je vodio zloglasni pukovnik Lisica.
Glavni je udar bio na Korićinu na kojoj su im oštećena dva tenka i izbačen iz stroja veći broj vojnika. Lisica prešućuje gubitke. On piše u svojoj knjizi „Komandant po potrebi" nekonkretno i po principu da uspjehe pripisuje sebi, a neuspjehe podređenim časnicima. Na samom sektoru Korićine napad su odbili pripadnici SHUB-a (svehrvatska udarna bojna) 4. gardijske brigade "Pauci" predvođeni Argentincem te skupina HOS-ovaca iz Dalmacije s kojima je bio i Irac Tom Crowley.
Za obranu šireg područja Livna bio je zadužen legendarni Ante Gotovina koji je '92. bio postavljen za zapovjednika snaga HVO-a Općinskog stožera Livno.
Vezani članci