Korizma odluka za dobro, a ne samo borba protiv zla
Stoga, u najmanju ruku, trebalo bi razmisliti baš o praštanju na koje smo bezuvjetno od Isusa pozvani. Odlučiti kroz četrdeset dana, milosnoga korizmenoga vremena, oprostiti svima i početi ljubiti čak i svoje neprijatelje je staza kojom bi trebalo kročiti. Svakako da to nije lagan put, ali je jedini kako bi bili istinski svjedoci one ljubavi za koju je Isusu pošao na drvo križa. Jer, ako živimo sputani i okovani osjećajem mržnje prema bilo kome i prema bilo čemu kamen s groba našega života neće biti otkotrljan. A raspeta ljubav, koja je pobijedila mržnju i smrt, ustala je iz groba.
Jedan duhovnik, koji je djelovao kao odgojitelj đaka, nakon određene pogrješke svojih učenika bi kazao: „Mogu se na tebe ljutiti, ali mogu ti oprostiti. Odluči što ću učiniti? Đaci su postiđeno saginjali ramenima s molbom da im se oprosti. I tako su u snazi milosrđa i osjećaju voljenosti sazrijevali. Mi svaki dan možemo biti ljuti na sve i svakoga i gotovo se pretvoriti u život po principu one izreke: Prije podne mrzi sebe, a popodne cijeli svijet. Možda i neprimjetno u nama se taloži gorčina, gnjev i srdžba na određene osobe. To nas toliko zaposjedne da i sami sebe iznenadimo kad kažemo: Ta osoba za mene više ne postoji, tu sobu sam precrtao i neka me zaobilazi u širokome krugu. Takve konstatacije zapravo nas čine ništavnim, nas precrtavaju i mi ljubav zaobilazimo u širokome krugu.
Još prije 1.700 godina Marko Aulerije je zapisao: „Najbolji način da se ljudima osvetimo jest da im ne budemo slični". Zato nam Isusu govori da ponudimo i drugi obraz ako nas po jednome udare i nastavlja koja li nam plaća ako ljubimo i pozdravljamo samo svoje prijatelje jer to čine i pogani ovoga svijeta. (Usp. Mt 5, 40-47) Istjerivati pravdu, pod svaku cijenu, i pri tome staviti na kocku čin milosrđa može se pretvoriti u činjenje nepravde i očitovanje mržnje. Što nam vrijedi da nam svi sudovi, svi zakoni, svi propisi, sve odredbe, svi kanoni idu u prilog ako ćemo na vječnome sudu, gdje se najprije vrednuje ljubav, izgubiti parnicu, izgubiti vječnost. Praštanje, da krivo ne bi shvatili, nije olako prihvaćanje učinjene nepravde niti legalizacija grijeha i zla. To je čin gdje se osuđuje grijeh i zlo, a čovjeku se daje nova šansa da krene iznova. Molitva Očenaša tu je najodređenija: ...otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim. Dakle, samo onoliko koliko mi praštamo toliko zauzvrat milosrđa možemo zadobiti. Na jednoj ustanovi u Staroj Grčkoj lijepo bijaše napisano: „Ne možeš ti mene toliko mrziti, koliko ja tebe mogu voljeti". To je Isus sam pokazao i nas upravo to želi poučiti. On nije svoj slučaj pretvorio u sudsko parničenje s obranom, odvjetnicima, svjedocima, pravdanjima i traženjem milosrđa. On pred Pilatom i svjetinom šuti. Šuti jer zna da će pravda i istina same progovoriti. Treba znati čekati.
U Bologni, kako navodi fra Rufin Šilić, postoji ulica milosrđa. Tu je jedan mladić usmrtio sina jedinca od majke udovice. U bijegu od policije ubojica je upao u kuću te majke udovice ne znajući tko joj je sin. Kasnije je majka saznala da je ubojici svoga sina dala utočište. Nije ga ni nakon toga osudila nego ga je prigrlila sjetivši se Majke Božje koja u svoje naručje, s puno sućuti i milosrđa za ubojice, prima mrtva Isusa u krilo. Praštanje i ljubav uvijek oslobađaju i liječe rane koje su uvredom i boli izazvane. U konačnici trebamo si postaviti upit: Je li nam važnije „biti u pravu" ili biti u miru s bratom, sestrom, ocem, majkom, čovjekom radi kojega je Isus, baš zato što je taj čovjek grešan, pošao u smrt da mu ostvari otkupljenje grijeha. Stoga, neka nam korizma bude privilegirano vrijeme kako bi shvatili da je Bogu milosrđe milo a ne žrtva, ma koliko ona u pokorničkim činima bila izražena.
frama-posusje.com
Vezani članci