Kako su i zašto Hercegovci bježali preko granice

Nije bilo dana da nisam pomislio na moje selo Kongoru, rekao je Ivan Jolić zvani Iko

Piše: Ante Matić – Borčanac/Tomislavcity.com

Šesdesetih godina minulog stoljeća, momci i cure počeli su bježat’ preko granice. Prvi bijeg se dogodio 13. 6. 1960. (na Svetog Antu). Povod za bijeg bilo teško stanje u kojem se našao Ivan Jolić Levanov iz sela Kongore. Njegov bijeg vezan je na smrt Alojzija Stepinca. Kad je umro Stepinac po kasarnama organizirana je politička nastava i predavanje. Tako je bilo i u kasarni koja se nalazila na slovensko-talijanskoj granici u blizini Gorice. Reakcije vojnika koji su slušali tu političku nastavu, na tu činjenicu, pogotovu Srba, su bile drastične, ružne. Vrijeđali su Stepinca pogrdnim riječima. Iki Levanovu nije bilo jasno zašto je oficir sigurnosti, koji je držao nastavu, prozvao baš njega da komentira Stepinca i priču oko njega (“možda se meni na licu nešto vidjelo, ne znam”…kaže Iko).

Uglavnom, kad je kapetan prozvao Iku da ustane i kaže svoje mišljenje o Stepincu, Iko je pred stotine vojnika rekao kako je on čuo da je Stepinac bio dobar i human čovjek, koji je pomagao ugroženima, a mnoge spasio od progona, zatvora sigurne smrti u vrijeme rata. I da je to čuo od svojih roditelja.

Najprije je nastao kratki muk, a onda se vrijeđali i njega i mrtva Stepinca. U tome je prednjačio neki desetar Srbin iz okolice Banja Luke. Iko je imao dojam da je taj dobio zadatak da ga obrađuje i navede na pogrešku. Kako je do kraja odsluženja vojske imao još jako puno vremena, izgledi da mu neće nešto namjestiti bili su minimalni. Svakodevno je očekivao uhićenje. U takvoj atmosferi u njemu sazrijeva odluka da je bijeg jedini spas za njega. Tražio je suučesnika jer je mislio da je bijeg lakše izvesti u paru nego sam. Dugo je tražio potencijalnog partnera. Morao je taj zadovoljiti mnoge elemente prije nego mu Iko povjeri svoju ideju o bijegu. Konačno je našao jednoga za kojeg je mislio da mu može izložiti svoju ideju o bijegu i pozvati ga na suučesništvo. Čovjek ga je odbio. Bio je pri kraju odsluženja vojnog roka, a kod kuće ga je čekala žena s dvoje djece.

“Ali što se tiče ovoga što si mi predložio, možeš biti miran, koda si u crnu zemlju rekao. Neću te izdati” – rekao mu je momak rodom iz jednog sela u Bosni. Uspio je pronaći partnera za bijeg. Budući je Iko bio pismen čovjek, obnašao je dužnost “ćate”. To je pak značilo da nikada nije bio na straži. Najbolja prilika za bijeg, po Ikinu mišljenju, pružala se upravo kada si na straži. Valjalo je smisliti kako doći na stražu. Na tom tragu, Iko je jednom prilikom rekao onom Srbinu iz Banja Luke, koji je bio “zadužen” za njega da te stalne provokacije i maltretiranja nemaju smisla, te da je on spreman pokazati i dokazati svoju lojalnost i to na način da je spreman zamijeniti bilo kada bilo kojega stražara na straži. Srbin, desetar je prihvatio prijedlog i izabrao dan na koji se nadovezivao neki praznik ili je bila nedjelja. To je značilo da je netko trebao odraditi stražu u dvostrukom trajanju. Ispalo je da je to bio 13. lipanj 1960. godine. Pomoći će sveti Ante, mislio je Iko. Na stražu je ponio desetarov šmajser ruske prozvodnje s okruglim dobošom punim bojevih naboja. Ideja je bila ta da ako ga ipak uhvate, reći da mu je desetar pomogao u bijegu pa onda neka desetar spašavajući sebe spašava i njega. Kompanjonu iz Travnika je rekao da dođe do njega na stražu oko podne, nakon ručka, kada je u vojarni najveće zatišje, a i mnogi imaju “izlazak”. Tako je i bilo. Pomolili su se svetom Anti i ležerno, pod punom vojnom opremom i bojevom municijom u šmajserima i, naravno, u uniformama odšetali su prijeko u Italiju. Prelazak nekog potoka značio je da su u Italiji. Odmah po prelasku potoka na cesti su sreli grupu slovenskih cura koje su se pješke vraćale iz Italije. S jednom od njih je Iko plesao na nekoj lokalnoj zabavi. U čudu su ih gledale. Znale su, naime da su prešli granicu. Pogledom i ponašanjem je Iko curi koju je poznavao pokušao dati do znanja da je sve u redu. Kad su otišle dalje od njih Iko je rekao kompanjonu da ako sada u vojarni zasvira uzbuna, znači da su cure prijavile. Uzbuna se nije oglasila. Došli su do prvog talijanskog naselja. Već je bilo kasno popodne. Vruć ljetni dan. U selu nigdje žive duše. Tek dolaskom u centar naselja, čuju žamor iz seoske gostionice. Lagano se približe vratima koja su bila otvorena. Gostionica puna ljudi. Gledaju prijenos utakmice. Igraju Italija protiv Jugoslavije na prvenstvu u Rimu (vjerojatno su istu utakmicu gledali i ini u vojarni iz koje su upravo otišli). Dobrih desetak minuta su Iko i njegov kompanjon gledali utakmicu stojeći na vratima gostionice pod punom vojnom opremom. Nitko iz gostionice im se nije obratio. Pitanje je jesu li ih uopće vidjeli, a kamoli registrirali. Iko misli da je vodila Italija, ali ne sjeća se rezultata. Udaljili su se od te birtije mirno kako su i došli. Pred sumrak su stigli nadomak Udina. Svratili su u jednu gostionicu. Tražili su nešto za jesti i usput pitali kako do postaje karabinjera? Nakon jela zahvalili su domaćinu i uputili se prema uputama do postaje karabinjera. Na odlasku su vidjeli kako gazda okreće telefon. Znali su da zove karabinjere. Iko je je još jednom rekao drugaru u bijegu da na ispitivanju moraju biti složni u iskazu.

“Nismo ekonomski prebjezi nego politički. Naš povratak nazad znači sigurnu smrt za nas.”

Ubrzo su se pojavili karabinjeri s nekoliko vozila. Odveli su ih u postaju. Uslijedilo je odvojeno ispitivanje. Iskazi su im bili identični. Ponovo su ih spojili. U prostoriji je osim karabinjera i talijanske policije bio i neku gospodin u kožnom kaputu. Nije imao jednu ruku. Obraćao im se na hrvatskome. Bio je prevoditelj. Rekao je da mogu biti mirni. Neće ih vratiti natrag u Jugu. Idu u izbjeglički logor u Trst. Tamo će čekati odlazak u neku drugu destinaciju. Na kraju je napomenuo da je on bio časnik u NDH. Nakon toga je napravljen Interwiew sa Ikom. On misli da je to bilo za novine Popolo. U novinama je izišla Ikina slika u uniformi jugo vojnika s oružjem. Zahvaljujući članku u novinama Iko i njegov kompanjon su u izbjeglički kamp u Trst stigli s reputacijom junaka. Takav njihov status nije bio od pomoći njegovu ocu Levanu u Kongori tih dana. Dapače. Uslijedila su duga i mučna ispitivanja u Duvnu i Livnu. Pokušali su udbaši naći put kako okriviti Ikina oca Levana za njegov bijeg. Njegov otac Leonardo zvani Levan, morao je platiti oštetu nastalu uslijed bijega (uniforma, oružje, sramota nanesena Jugislaviji…). Plati ili odrobijaj. Levan je platio. Na pitanje bi li volio da mu se sin vrati? Levan im je odbrusio: “Volio bi opet vidit sina, ali ako će odgovarati makar kolika je ova šibica na stolu, neka ga više nikada ne vidim.“

Levan je umro 1976. godine. Nikada više nije vidio svoga Iku.

U kampu im je nuđen odlazak u Argentinu. Iz nekog razloga nisu htjeli ići u Argentinu. Iko je iz Trsta uspostavio kontakt sa svojim stricem koji se također zvao Ivan Jolić -Topčija. Topčija je, naime, od 1911. živio u SAD-u, u Chichagu. Želio je Iko poći k njemu. Topčija ga je, međutim, odvraćao. U SAD-u je, naime, recesija i kriza te da mu je bolje poći u Australiju gdje će imati više mogućnosti. Poslušao ga je. Uslijedilo je jednomjesečno putovanje brodom od Trsta do Melbournea. Nije bilo Sueskog kanala. Na tom brodu je dočekao Božić 1960.

Njegov kompanjon je otišao najprije u Njemačku, a zatim u SAD.

Po dolasku u Australiju Iko je ponovo završio u izbjegličkom logoru. Iz njega je mogao izići jedino uz nečiju garanciju ili ako bi pronašao posao. S obzirom na okolnosti i jedno i drugo se činilo gotovo nemoguće. Sreća mu se, ipak, još jednom osmijehnula kad je, za jednog izlaska iz kampa, u trgovini čuo ljude govoriti hrvatski. Bili su to Hrvati ranije doselili iz Dubrovnika ili s Lastova. Pomogli su mu izići iz kampa.

Tako je Ivan Iko Jolić postao prvi Duvnjak koji je stigao u Melbourne. Gotovo svi kasniji doseljenici, pogotovu oni iz Kongore, Borčana, Letke, Vedašića, Rakitna… i drugih sela su prošli kroz Ikinu kuću i imali zadovoljstvo da im Iko pomogne na novom početku. Za Ikom je došla njegova cura, Matija. Iko ju je upoznao prije odlaska u vojsku, kod kongorskog žunika fra Eugena Tomića. Eugen je bio Matijin ujak. Iko i danas živi u Melbourneu. Prije dvije godine posjetio je rodni kraju.

Nakon Ikina bijega, uslijedilo je bježanje momaka i cura iz Kongore, Borčana, Omolja, Letke, Vedašića, Crvenica, Mesijovine, Mrkodola, Kovača…