Priče iz Hercegovine: Mramor, struja i janjetina
Hercegovačko magare
Stisnuta je ispod okomitog zaleđa Čvrsnice koja kao da ju hoće ugurati u Neretvu, a pogled prema istoku zaklanja joj veličanstveni sivoplavi masiv Prenja. Osim ovih megatokova, s dvije strane tope je i dvije vode, Doljanka i Šanica, zdrave vode, pune ribe.
Zapravo, planine iz zaleđa prirodni su vodotornjevi koji amo šalju vodu. Desetak tisuća ljudi živi u ovom rijetko uzbudljivom ambijentu, savršenom za zdrav, ali ne toliko i dobar život, jer je nezaposlenost velika i pogled na ljepote te činjenica da se živi na dva jezera, Jablaničkom i Grabovičkom, ponad kojih je naša najveća hidroelektrana, na zemlji koja krije jednu od najkvalitetnijih granitnih magma u Europi, nisu dovoljni.
Gradić se nekako popeo na par raspoloživih razina pod gorjem, i to je to, nema se on više kamo prostrijeti. I takva, zgusnuta mjesta imaju svoje čari, jer je dovoljno maknuti samo desetak minuta od središta grada i naći se u svijetu prirodnih fenomena, a ovdje su neki i zaštićeni kao spomenici prirode i rijetko prirodno naslijeđe, kao klisura Prenja, koja nas izvodi iz grada prema jugu, vrelo Perutac ili Hajdučka vrata. Risovac i svi oni tjednima opisivani dragulji dijela Blidinja također su na teritoriju ove općine koja zaposjeda 301 četvorni kilometar, i toliko ukupno iznose i njezine ljepote među kojima je taj litičasti kanjon, jedan od najduljih u regiji, sa svojih tridesetak kilometara možda najuzbudljiviji.
I, premda su visovi oko Jablanice skupno najveći u nas, više od deset bilježi visine iznad dvije tisuće metara, Jablanica se ugnijezdila na njih 202. Takva konfiguracija golema je nevolja sa stajališta uređenja puteva i elektrifikacije sela i zaselaka i dostave vode. Hidroelektrana je građena u dva navrata, između 1947. do 1955, pa od te do 1958. Tada je bila najznačajnija hidrobrana u državi. Revitalizirana je 2008. godine, snaga joj je s 150 podignuta na 180 megavata i vijek joj je produljen još do četrdeset godina, kada će vjerojatno nastupiti nova rekonstrukcija. Priča o gradnji ove brane je živi dokument o upornosti i znanju čovjeka koji je tada raspolagao s vrlo malo mehanizacije i jedno od bića koje je čovjeku stalno pomagalo u uspinjanju po ovoj vrleti, za koju su još Austrougari skužili da ima nesagledive potencijale, čak su radili i projekte za iste, bilo je snažno hercegovačko magare!
O granitu je priča stara, i službene stranice jablaničke općine iscrpno podsjećaju na nju:
"Mada su dosta davno (1870) otkrivena prva rudišta vrlo kvalitetnog kamena koji se po mineralnom sastavu podudara sa granitom, tek se odlaskom Austro-Ugarske i završetkom Prvog svjetskog rata 1920. godine započelo sa prvom eksploatacijom, što je ujedno i početak razvoja industrije u Jablanici i jablaničkom kraju. Klesar Franjo Rothan prvi je shvatio kakvo neslućeno bogatstvo i kvalitet kriju obale Neretve u području Bukova poda, pa je sam započeo sa ispitivanjem tog jedinstvenog kamena sa širokom primjenom u građevinarstvu i spomeničarstvu. Uspio je da dobije državnu koncesiju na eksploataciju, međutim, na tom poslu nije dugo ostao sam. Za njim je za kratko vrijeme krenulo još desetak koncesionara, koje je privukla mogućnost dobre zarade s obzirom na jevtinu radnu snagu i osiguran plasman s obzirom na jedinstvenost i kvalitetu u odnosu na dotad poznata nalazišta. Najjači među njima bio je Dušan Mihajlović, navodno junak Solunskog fronta, koji je 1922. godine formirao komanditno društvo za proizvodnju granita Neretva - Sarajevo, za koje se kaže da je imalo kamenolom u Bukovu podu kod Jablanice sa svim postrojenjima za proizvodnju odličnog mramora za ukrasne obloge u građevinarstvu, spomenike i sl. Stručnu snagu i majstore klesare Mihajlović je doveo iz Slovenije, Dalmacije i Makedonije. Kolika je bila proizvodnja kamena ne zna se pouzdano, ali se zna da su se kamene ploče počele izvoziti i na inozemno tržište. Pored spomenutog društva, značajniji poslodavci, barem u početku eksploatacije kamena gabra, bila su braća Dragutin i Anton Ras iz Zagreba, Evgenije Lapčević, zvani Rusan, Franjo Miler, Šerif Arnautović, trgovac iz Mostara, Nikola Ćećez i drugi. Od svih ‘koncesijaša' i poslodavaca izdvojila su se dvojica najsnažnijih koji su formirali svoja preduzeća. Dušan Mihajlović je bio vlasnik preduzeća na desnoj, a Dragutin Ras na lijevoj obali Neretve. Svi oni skupa zapošljavali su više stotina radnika, mahom neškolovanih mladića iz okolnih jablaničkih sela, koji su za male nadnice obavljali teške fizičke poslove. Bez obzira na sve teškoće u jablaničkim kamenolomima, činjenica da se može nešto zaraditi i izvan konvencionalnih radova na polju bio je značajan momenat u promjeni svijesti mnogih seoskih porodica koje su se vjekovima izdržavale boreći se sa prirodom i otimajući od škrte hercegovačke zemlje. Eksploatacija i prodaja granita te mogućnost zapošljavanja radnika doveli su u Jablanicu i nove stanovnike, koji su tu nalazili posao i interes. Bili su to žandarmi, poslovođe, nadstojnici i trgovci iz drugih krajeva zemlje. Malo-pomalo otvarane su i zanatske radnje. Stizali su i penzionisani žandari i policajci, te se zapošljavali kod poslodavaca kao nadzornici i čuvari. Jablanica je narastala polagano, razvijala se kao moderno naselje, te je u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji spadala u rijetka mala mjesta koja su bilježila napredak i uspon. Podizane su nove kuće, razvijala se trgovina, jačalo zanatstvo, a pomalo i turizam, s obzirom na ugodnu klimu i okolne prirodne ljepote. U jablaničkom hotelu koji je podignut istovremeno kad i željeznička stanica 1888. godine boravili su nerijetko i gosti iz Beograda, Sarajeva, Splita, Dubrovnika i Mostara. Dugo se u Jablanici prepričavao boravak turskog predsjednika vlade Ismet-paše Inenija u kahvani Muharema Tahirovića 1930. godine...".
Imala je svojedobno Jablanica i drvnu industriju, ali se ona nikada nije revitalizirala nakon što su, negdje 1926. godine izgorjela postrojenja prve hercegovačke drvne industrije u Ostrošcu, a imala je tristo drvosječa koji su za kruh zarađivali sječom bukovine i jelovine. Prerada drveta danas je minorna, i, možda bolje da je tako, jer izdašni resursi Prenja i Čvrsnice već su desetljećima izloženi svakoj ugrozi i redovitim mističnim opožarivanjima.
Ako okolnosti u kojima ljudi rastru oblikuje njihove ljubavi i navike, može se reći da je jablanički kraj pun sjajnih i upornih planinara, sportskih ribolovaca i lovaca, sjajnih veslača, a, teško da se igdje drugdje dade naći tako mali grad koji je iznjedrio tako velike sportske face kakvi su bila braća Halihodžić ili Hasan Salihamidžić, a danas su to Mirza Teletović i Senad Lulić.
Dug bi bio registar imena "kuferaša'' koji su svojedobno ovdje radili, neki svoja prezimena i potomke ovdje i ostavili, još iz vremena kada se pravila priča o željeznici, granitu, brani ili šumartiji.
Zdravi gradovi
Zdrave novosti uočavam na općinskim internetskim stranicama, a one kažu kako "Jablanica vjeruje u integraciju lokalnih zajednica, tako da je među prvima u BiH pristupila mreži Zdravih gradova i Savezu općina i gradova BiH kao jedinoj asocijaciji čiji je primarni cilj pomoć lokalnoj samoupravi u odnosu na više nivoe vlasti. Na inostranom planu općina Jablanica je uspostavila izvanrednu saradnju s Komunom Vejle iz Danske, a ta saradnja se ogleda u konkretnoj tehničkoj i stručnoj pomoći i edukaciji u oblasti školstva, javne administracije i socijalnog rada. U Jablanici je otpočeo zajednički projekat SSP (škola, socijalni rad, policija), a odnosi se na zajedničku borbu protiv svih toksikomanija kod mladih. Jablaničani su posebno ponosni na svoj omladinski klub Pod istim suncem, koji je prije nekoliko godina ocijenjen kao najistaknutiji u BiH, te je nagrađen od američke vlade. U širokoj paleti aktivnosti omladinskog kluba posebno se ističu aktivnosti omladinskog parlamenta (oponenta općinskom vijeću) i internet-centri, te informatička obuka za djecu povratnika...".
Pa, lijepo. Tvrda zemlja i kamen jablaničkog kraja kriju još nekoliko ruda, Općina valjda radi razvojne planove eksploatacije, mogućnosti više vrsta turizma ovdje su nesagledive, jer uskoro će doći vrijeme kada će se smanjiti potreba za uslužnim i ugostiteljskim potrebama prolaznika; uskoro će moćni strojevi ući u utrobu Prenja i njome će se prostrijeti autocesta do nove epohe. To je na prvi pogled dobro za čovječanstvo, a loše za ovaj gradić koji je desetljećima često usko grlo ceste M 17. A ne mora tako biti.
Dragan Marijanović/HERCEGOVINA.info
Vezani članci