In memoriam: Umro Hercegovac koji je uhitio 16.000 otrovnih zmija
Ostala je, naravno, i priča koju više niko neće nadmašiti, jer takvog lovca, posebno kad su u pitanju smrtonosne šarke i poskoci, niko nigdje ne pamti!
- Ako se to može nazvati karijera, onda sam tokom te lovačke karijere ulovio i na otkup predao 16.000 najotrovnijih kraških zmija, a da me pri tom nijedna nikad nije pecnula - priča djuro, prisjećajući se:
- Lovačka strast zaokupila me po završetku Drugog svjetskog rata. Još 1946. zapinjao sam gvožđa po Gorici, Radovinji, Iliji, Oblom Brdu i Ivici, a ujutro bih u njima zaticao uhvaćene divlje mačke, kune bjelice, kune zlatice, lisice...Najviše bih se obradovao kuni bjelici; za krzno si joj mogao uzeti 25.000 ondašnjih dinara. Pravo malo bogatstvo, u inače sirotinjskim vremenima! Punih deset godina sam se nadmudrivao s njima, pokušavao da im proniknem u ćud, da naslutim kuda bi mogla naići pa da baš tu postavim zamku. Znam, sada bi me društva za zaštitu životinja zbog takve okrutnosti razapela. Međutim, takva su to vremena bila, tako se to radilo: zatekneš živu zvijer, kojoj su gvožđa prikliještila nogu, kocem je mlatneš po glavi, usmrtiš - onda joj odereš kožu!
Prvu lovačku pušku, polovnu dvocijevku, "italijanku", kupio sam 1960. od Ivana Cvrčevića iz Zatona kod Dubrovnika; podgojio keru Lisu, pa postao lovac u današnjem pravom smislu te riječi.
No, nešto se važno prije toga dogodilo. Naime, Zemljoradnička zadruga iz Ljubinja je 1956. objavila da počinje s otkupom zmija otrovnica za Imunološki zavod u Zagrebu. Kao lovac, poznavao sam teren, te odlučih: okušaću se i kao zmijolovac! I, dobro me krenu! Nisu oni te zmije baš dobro plaćali, otprilike pet-šest današnjih maraka po komadu. Trebalo je dosta komada da stekneš neku korist; trebalo je danima tumarati po najjačoj žegi, po surovom kamenjaru: po Ivici, Krtinju, Bodirogama u trebinjskoj opštini, po Žabici, Broćniku, Kruševici, po ovoj našoj Lastvi prema Popovom polju... i da paziš gdje staješ. Posebno sam morao paziti ja, koji sam, pošto mi se ljeti noge mnogo znoje, uvijek nosio samo sandale!!!
E, baš tako u sandalama imao sam dva svoja najuspješnija dnevna lova: jednom sam u Krtinju, od zore do sumraka, ulovio 60 šarki, odnosno šargana, kako mi kažemo. Drugi put mi je to pošlo za rukom na Ržanom Dolu, onamo kraj puta Ljubinje - Trebinje, oko jame Jagodnjače, u koju su ustaše 1941. godine pobacale Srbe. Uhvatih isto - 60 komada! I, nikad više toliko... Sve sam ih potrpao u poveću kantu od "Ininog" motornog ulja, što sam je na jednom mjestu probušio ekserom, kako bi mogle da dišu... Bilo je sezona kad sam ih uhvatio po 600 (šesto)!!! Kod kuće sam ih, do otkupa, držao sve skupa u jednom drvenom sanduku, u prostoriji nedaleko od moje spavaće sobe. Nisam ih se bojao dok su tu; nikad ih noću nisam sanjao!
Ipak, kad bi se djuka u ovakvim lovovima po pet -šest sati hoda udaljio od Vođena, u bespuća kamenjara i kržljave makije, ponajčešće sam, nosio bi sa sobom injekciju i protivotrov. Ponovićemo: zbog toga što su mu se noge jako znojile, u lov ni najčešće išao u sandalama. Gotovo bosonog, znači, među otrovnicama! O zmijama je znao štošta što prosječnom Hercegovcu u životu nikad ne padne na um. Recimo, da se one zbog žega i vrućina u zemlji, između 28. avgusta i 20. oktobra penju na drveće!!!
- Nalazio sam ih po sedam na jednom stablu! - nastavlja. Najviše vole hrastove, posebno ako su istureni ka kakvoj čistini ili su usamljeni u dolini; mili su im takođe grabovi, pa i poneki žbun zanovijeti. U gustoj gori malo ih ima... Najopasnije su u proljeće i početkom ljeta, tad su pune otrova!!! No, i ljudi su tad oprezniji, pa paze kud staju. Inače, zmije ne napadaju, čovjeka ugrizaju samo u samoodbrani. Što se tiče naših kraških poslova i ugriza, najrizičnije je kresanje grma; gledaš koju ćeš zelenu granu odsjeći, ne gledaš kuda se uz drvo penješ, ni gdje se držiš drugom rukom... a smrtonosna otrovnica često zna biti tu. Još nešto trebaš znati u našem kamenjaru: zmije zbog nečeg neobično vole vodu! Zaticao sam i po četiri-pet oko kamenica i drugih većih ili manjih rezervoara za vodu, posebno kad je vrelo i suvo vrijeme...
O hrabrom djuki, još 1975. pisao je turizmolog dr Ljubo J. Mihić u velikoj monografiji "Ljubinje sa okolinom", a i Đukina fotografija (koju je snimio baš ovaj vaš reporter) uz to objavljena zauvijek je sačuvala uspomenu na najopasniji lov na područjima ondašnje Jugoslavije.
- Jednom sam pomagao filmadžijama, moje zmije su se vidjele, a ja nisam. Bilo je to 1968. kad je Stole Janković u Ravnom snimao "Odlazak dečaka u Ameriku". Pustim ja deset zmija, oni snimaju, pa odjednom "stop - rez"... Onda zagalame na mene: "Kupi to Đuka, nastradaćemo!". Pokupim ih velikim drvenim štipaljkama, vratim u kantu, a Stole će: "Ove kadrove ćemo snimati ponovo". I, ponovimo, pa opet... Na kraju, ostadoše zmije u filmu, a od moga lika ništa.
Ipak, Đuro Đuka Turanjanin nije doživio sudbinu mnogih drugih hercegovačkih lovaca da bude zaboravljen. Ne. Njega i danas pamte i pozdravljaju kao velikog lovca na zmije. Kao nekog ko je dobrano spašavao ove krajeve od te pošasti. I u odnosu prema njemu obični ljudi su zadržali ono nekadašnje divljenje i poštovanje.
Pamti ovaj lovac i jednu neobičnu krađu, o kakvoj do sada sigurno nigdje niste čuli: krađu zmijskog otrova.
- Jednom sam gledao jednog čovjeka, mislim iz Sarajeva, porijeklom Hercegovca. Uzeo bi tako vješto ulovljenu otrovnicu iz vrata da je ova morala zinuti, onda bi joj prinio zub ivici čaše: i mogao si vidjeti kako joj iz onog zuba otrov kaplje. Veli, ovo se zove, muža zmija... Kad je nekolicini tako iscijedio otrov, onda je uzeo stonu lampu, uključio je, a sijalicu stavio nekako do pola one čaše - da iz onog uzetog otrova ispari voda. Kad je i to obavio, čašu je dobro poklopio jednim poklopcem i stavio je u mali priručni frižider, što ga je donio sa sobom. Pričalo se da se taj otrov, tako upakovan, švercuje preko granica do Zapadne Njemačke i da Nijemci za njega daju basnoslovnu sumu maraka! Nit sam čuo, niti pročitao da je policija neku takvu pošiljku ulovila, niti znam da su ikad novine o tome pisale, ali, velim vam, znam, vidio sam svojim očima čovjeka koji je "muzao" zmije, i siguran sa da je to bio neki šverc za razvijenu Evropu. Ne znam jeste li vi, možda, čuli da je kakva evropska policija nešto tako otkrila, ja, pravo da vam kažem, nikad nisam. I danas bi me zanimalo da znam ko su bili kupci i naručioci onog posla i kako se onaj čovjek našao u tom lancu...
Zvanični krugovi Đuku za opasni lov nikad nisu nagradili. Čak štaviše:
- Hm, ne samo da me nisu nagradili, nego su mi pojedini opštinski ljudi u Ljubinju prijetili: ne smiješ to da radiš, kad nemaš dozvolu za takav lov... A ko je to, molim vas, ikad igdje izdavao dozvole za lov na zmije otrovnice?
Uprkos svemu, Đuka je ostao jedinstven čovjek u Hercegovini, znamenitost ljubinjskog kraja, rijetka kraška zvijezda koja ne blijedi, premda zmije odavno ne otkupljuju, i premda, kako nam reče, ovog ljeta, kad se, zbog bola u nozi, manje kreće po sjenokosima i brdu, još nijednu nije sreo...
Žarko JANJIĆ, "Glas Trebinja"
IN MEMORIAM: Ovu reportažu Žarka Žare Janjića o Đuri Đuki Turanjaninu, koji je nesrećnim slučajem smrtno stradao u požaru u srijedu popodne, 12. 11.2014. a dan potom sahranjen na pravoslavnom groblju u Ljubinju, objavljujemo kao znak sjećanja na Đuku, jedinstvenog i plemenitog čovjeka iz ljubinjskog kraja. Ova priča, napisana prije više od deset godina, najkompletnija je priča ikad objavljena o njemu, a mi tim povodom možemo samo još da dodamo: "Neka ti je laka zemlja, dobri Đuka!"
Tekst u orginalnoj verziji preuzet je s portala moja hercegovina
Vezani članci